„Stari svijet umire, novi svijet se sporo pojavljuje, i u ovom clair-obscur-u nastaju čudovišta“.
Antonio Gramsci.
Slučaj Ilčić još jednom pokazuje moćnu prisutnost agresivne ideologije političke korektnosti i jednoumlja koja nažalost prevladava u hrvatskom medijsko-političkom prostoru. Osobno se ne slažem sa Ilčićevim tezama i stilistikom jer su mi suvišne zapadno-centrističke. Također smatram da treba osuditi svaki oblik stigmatiziranja bilo koje etničke i vjerske skupine, jer to (tu mi dopustite da budem „politički korektan“) ne doprinosi „među-religijskom dijalogu“.
Međutim, ovakav raspon medijske orkestrirane kampanje od strane određenih lijevo-liberalnih portala i medija (ne zavrjeđuju da ih citiram, prepoznat će se) kao i određenih “pasa čuvara“ „političkog i društvenog morala i jednoumlja“ u NGO sektoru, poprima oblik cenzure i napada na temeljnu slobodu mišljenja i izražavanja, fundamentalno nepovredivo demokratsko načelo za koje se hrvatski narod borio od 90.-tih na dalje.
Istim bi cenzorima i novom kleru dominantne ideologije političke korektnosti citirao (ako već nisu čitali) Voltaireovu rečenicu: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.“
Međutim u Hrvatskoj, ne samo da su medijske, ali i osobne slobode izražavanja i govora kontrolirane, selektivno interpretirane, filtrirane već su i u krajnosti suzbijane kada nisu u skladu sa službenom mainstream lijevo-liberalnom ideologijom. Također treba podsjetiti da isti oni koji prozivaju danas Ilčića za fašizam, ksenofobiju, eugeniku, rasizam, i govor mržnje, do jučer su bili povlašteni vjerni dogmatski čuvari i apologeti komunističkog titoističkog totalitarnog sustava koji je zbog tzv. verbalnog delikta slao u zatvor političke neistomišljenike.
Naravno, nakon uspješne profesionalne i institucionalne tranzicijske reciklaže 90.-tih unutar raznih sinekura, danas su im puna usta demokracije, liberalizma i ljudskih prava, kao da se nitko ne sjeća njihove prošlosti i zapanjujućih rupa u životopisu. Znam da iste centrale i lobiji trebaju na bilo koji način opravdati svoj platni listić, te da su od viktimološke industrije i ljudskih prava napravili unosan biznis, pa nije čudo da su žrtva vlastite frapantne diskrepancije: da oni koji su progonili i cinkali kolege u SFRJ zbog anti-komunističke i hrvatske nacionalističke propagande, danas u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj stigmatiziraju tzv. „islamofobe“ i svugdje traže fiktivnog neprijatelja, dežurnog ustašoidnog genetski predodređenog Hrvata, klero-fašista itd.
Zato nije ni čudo da među redovima istog klera današnje lijevo-liberalne političke korektnosti pronalazimo široku paletu pripadnika šesdestosmaške generacije, bivših neomarksista recikliranih u respektabilne neoliberale, demokrate i strastvene globaliste pripadnike tzv.“kavijarske ljevice“, pseudo-pacifiste, humaniste, praksisovace, pristaše UJDI-a 90.-tih, (vidjeti wikipedia: Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu), Sorošovaca koji opsjednuti konceptom permisivnog a-nacionalnog i materijalističko-hedonističkog društva, još uvijek monopoliziraju (bolje rečeno zagađuju) medijski, društveni, odgojni i politički prostor u Hrvatskoj i šire po cijeloj Europi.
Također, treba imati na umu da dominantna ideologija „političke korektnosti“ i ljudskih prava, a u kontekstu širenja islamističkog terorizma u Europi, na jedan način pogoduje određenoj dozi schizofrenog stajališta. Prisjetimo se da je nedavno geopolitolog Ameyric Chauprade zbog toga što je „ne politički korektno“ izjavio da u Francuskoj postoji „islamska peta kolona“ u francuskim medijima linčovan, a talijanska spisateljica Oriana Fallaci zbog svoje knjige "La Force de la raison" (Snaga razuma) poslije atentata 11. rujna izopćena iz intelektualnog i javnog života nakon oštre medijske kampanje zato što je predviđala i stigmatizirala postupnu „islamizaciju Europu“ .
Također je francuski književnik Alain Finkielkraut nedavno bio izložen medijskom linču političke korektnosti i prozivan zbog tzv. „islamofobije“ radi svoje knjige „Nesretni identitet“. Na domaćem planu, prisjetimo se Vedrane Rudan koja (slagali se s njom ili ne) je također žrtva tog intelektualnog terorizma političke korektnosti. Pozivanje na govor mržnje je i u ovom slučaj tragikomično s obzirom na dvostruke standarde koje provode ideološki pristrani pošiljatelji takvih optužbi. Najbolji primjer govora mržnje je zapravo arbitrarno etiketiranje u javnosti epitetima „rasist“; fašist“; ustaša“, neonacist“ kao metodologija prozivanja i ekskomunikacije koja zbog isključivosti ne priznaje pravo na različito mišljenje i argumentiranu raspravu.
Nitko nije protiv sankcioniranja govora mržnje u javnosti ali takvom fenomenu treba pristupiti objektivno i ideološki nepristrano. Glede širenja govora mržnje, Vijeće Europe i Europski sud pravde posebno su strogi kad je riječ o širenju govora mržnje putem medija. Europski sud u tom pogledu strogo kažnjava predstavnike medija koji pristrano prenose informacije i stigmatiziraju putem govora mržnje većinsku ili pak manjinsku narodnu skupinu. Stoga bi voljeli vidjeti kod današnjih glasnih medijskih i političkih štovatelja dominantne političke korektnosti istu dosljednost, istu strast u reagiranju kada su u pitanju brojne gotovo svakodnevne prakse govora mržnje protiv kršćanskog svjetonazora i vjere, hrvatskog naroda i šire protiv europskog identiteta.
Govor mržnje laička je verzija vjerske blasfemije. Taj delikt pretpostavlja postojanje službenog i vladajućeg političko-društvenog svjetonazora. Dakle, govor mržnje kao lingvističko-pravna konstrukcija sastavni je dio arsenala političke korektnosti koja se temelji na sljedećim postulatima: neupitna dobrobit globalizacije i neoliberalnoga tržišnog modela, multikulturalnost, prekid s tradicijom i antinacionalnim, kako kaže francuski politolog P. A. Taguieff.
"Politička korektnost u neoliberalnim demokracijama pandan je verbalnoga delikta u totalitarnim režimima“. Jedino je nestao tvrdi represivni sustav političkih komesara, koji su zamijenile razne medijske, društvene, političke, cenzorske centrale nove »policije misli«, koje potiču na cenzuru ili pak autocenzuru, diktiraju kriterije tabuizacije određenih »nepoželjnih tema«, ograničenje jezične i lingvističke građe te provode pravnu kriminalizaciju kršitelja dogmi političke korektnosti.
jure-vujic
