Slučajna Hrvatska

Sigurno biste se zgrozili kada bi vam netko rekao da su i Nijemci i Talijani u Drugom svjetskom ratu bolje upravljali Hrvatskom nego ona sobom danas. Da, zgroženi ste s razlogom. Njemačka je u to vrijeme slovila, ostavimo sada masovne zločine, kao ozbiljno i disciplinarno organizirana zemlja, po nekim statistički potkrijepljenim studijama čak i kao ozbiljna socijalna država. Ali što to vrijedi. U relativno kratkom razdoblju, dok je okupirala najveći dio Evrope i dobar dio Afrike, devastirala je ili uništila većinu okupiranih zemalja, a na kraju i samu sebe. Pa ipak, ne možeš ni žičanom metlom ukloniti pitanje kako to da Hrvati i Hrvatice nakon navodno višestoljetnog sanjanja vlastite države tom državom sada upravljaju lošije od barem devedeset posto članica Evropske unije. A tu se onda đavolski ugurava i početno pitanje jesu li ponekad stranci zbilja bili bolji, efikasniji vladari Hrvatskom od nje same, koliko god mnogi među njima u međuvremenu nestali ili se pretvorili u nešto sasvim drukčije nego što su nekada bili.

Evo, uzmite Tursku. Ona je stoljećima bila prisutna na prostorima, štono bi se danas reklo, zapadnog Balkana, nasrtala je i na Hrvatsku, a sva ta stoljeća sigurno ne bi bila moguća da se služila isključivo metodom nabijanja glava na kolac. Neke seriozne knjige pokazuju, recimo, da nisu osobito privilegirali muslimane u sadašnjoj Bosni i Hercegovini (dobro, dobivali su neke porezne olakšice i slično), što znači da su se služili i nekim pragmatičnijim i pametnijim metodama. Inače bi ih đavo puno prije otpuhnuo s ovih prostora. Nešto slično može se reći i za Austro-Ugarsku. I nje je ovdje bilo stoljećima, ali ne samo zahvaljujući brutalnoj sili, iako i njoj, nego je tu bilo još mnogočega. Danas mnogi, zapravo većina hrvatskih gradova nosi urbanistički i arhitektonski pečat iz tog vremena, izgradili su ih Habsburgovci, a istodobno su brinuli za njihovo održavanje i štitili ih od uništenja. I tako ovih dana čitamo u Jutarnjem listu vrlo dokumentiran tekst da je potres u Zagrebu 1880., istina s puno manje stanovnika, ali s više Richtera, saniran u, nećete vjerovati, stotinjak dana. Za to se pobrinula carska vlast u Beču, koja je mudrom mrežom financijskih i drugih pogodovanja i, što bi se danas reklo, osmišljenih PR-akcija, privukla dvije tisuće prvoklasnih zidara i tesara, koji su učas osposobili većinu srušenog grada za povratak na stari normalni život.

O jada! Habsburgovcima je bilo dovoljno tri mjeseca da obnove Zagreb, a Plenković-Bandićevim vlastima to je, vidimo, nedovoljno da skupe čak i papire kojima bi se obnova barem planirala, kamoli započela. Kao da im je na upravljanje dan ne glavni hrvatski grad nego nekakav urbanluk u zabačenom dijelu Azije ili Afrike pa, kao, najprije te papire treba prevesti na hrvatski, zatim naći izvođače radova koji vladaju ovdašnjim jezikom i ne znam što. Pouzdano se, međutim, zna da je iz Evrope dosad stiglo hiljadu šatora kao pomoć Petrinji i okolnim mjestima, a iz hrvatskih državnih rezervi – nijedan. Da je i taj jedini, neposlan, stigao zakrpan plastičnim izolir-trakama ili čak špagom od kudjelje, čovjeku bi, hajde, možda zakucalo domoljubno srce barem 0,01 po Richteru. Ali nismo bili ni te sirotinjske sreće. Davor Božinović lijepo nam je objasnio da te šatore, molim te, treba grijati, što je, veli, skupo, kao da onih tisuću iz Evrope stižu u režimu platnenih hladnjača, otprilike onako kako sada stižu Pfizerova cjepiva protiv koronavirusa. Naravno da nije tako. Ako je čak i Turska poslala u "kršćanski" petrinjski kraj pet puta više kontejnera nego što je stiglo iz hrvatskih državnih rezervi, onda je jasno da ni Evropa nije poslala ondje šatorske donacije u obliku običnih krpa u kojima će se ljudi smrzavati, umjesto dostojno preživljavati zlo koje ih je pogodilo.

Eto, zato naslov ovog teksta "slučajna Hrvatska". On je, jasno, inspiriran svojedobnom rečenicom Zorana Milanovića izrečenom nakon teških suša i poplava da se takvi slučajevi ne smiju ponoviti ako Hrvatska ne želi biti doživljena kao "slučajna država". I što je tu sporno? Naravno da Milanović nije mislio da je Hrvatska stvorena nekakvim slučajnim dodirom malo poznatih zemaljskih i još manje poznatih svemirskih čestica. Da, bilo je tu vrlo raspojasanog državotvorstva, u rasponu od Ante Starčevića i Josipa Franka do Stipice Radića i onda od Ante Pavelića do Josipa Broza, iako je među njima bilo malo, još češće nimalo veze. Uostalom, državotvoran je i Zoran Milanović, u suprotnom ne bi najveću zrakoplovnu luku nazvao po svjetovnom prvosvećeniku današnje Hrvatske Franji Tuđmanu. Ali badava. Napali su ga iz svih mogućih oružja, bazuka, strojnica, lovačkih pušaka, prangija, praćki... jer, biva, hrvatska država ne može biti slučajna čak ni kada bi je pogodila "katastrofa", što je izraz koji se sada prvi put pojavljuje, na koju ona nije u stanju odgovoriti ni malim prstom. A onda se baš to dogodilo. Razorni potres u petrinjskom kraju izazvao je lavinu nacionalnih emocija, već viđenu empatiju svih državljana zemlje, i to je sve.

Jer država je opet pokazala da u tome ne samo da ne sudjeluje, nego da naprosto nije ni osposobljena da sudjeluje, što je jasno i iz prvih izvida o stanju obnovljenih kuća nakon rata devedesetih. Naprosto, ona je i u slučaju tadašnjih i sadašnji razaranja, štono vele, prdnula u rosu. Zašto, kako se to dogodilo? Pa to je jednostavno objasniti. Kada se dogode ovakve katastrofe, na prvu crtu solidarnosti istupaju najprije građani i razne humanitarne organizacije, a države tu nema, u gorim slučajevima ona čak praktički kriminalizira ove druge zato što, kao u slučaju islamskih imigranata, pokušavaju obaviti posao zbog kojeg postoje. Već se do izlizanosti uvriježilo mišljenje da je to zato što je današnja Hrvatska organizirana kao partijski umrežena država, koja brine najprije o sebi, a tek ono malo što ostane posveti drugima, i to je zbilja tako. Ali čekaj malo. Istu definiciju partijski organizirane države zaslužuje i prethodni socijalistički režim, ali on je ipak gotovo savršeno riješio pitanje još razornijih potresa u Skoplju, Dubrovniku, Banjoj Luci, Stonu, Budvi i drugdje. Dakle, mora da tu postoji još nešto, i zbilja postoji.

Bivša država, što god joj tko škrgućući zubima zamjerio, nije prepuštala područje humanitarnosti građanima i njihovim telefonskim pozivima kada obole djeca od nekih teških bolesti, a pogotovo ne Tomislavu Debeljaku koji ovih dana iz otvorenog prozora auta dijeli Petrinjcima po tisuću kuna. Ne, to bi vjerojatno bilo čak sankcionirano. Bivša država nije solidarnost prepuštala prosječnim građanima, od kojih većina i sama zaslužuje da se bude solidaran prema njima, nego je tu solidarnost ugradila u vlastiti sistem, štoviše, ta ju je solidarnost temeljno i definirala. Ako je i zbog toga propala, a još je otvoreno pitanje zašto je zapravo propala, zar i to nije časnije nego po svaku cijenu održavati slučajne države, kao ovu našu?!

portalnovosti