Smije li Hrvatska ignorirati Dan pobjede?

Bolje upućeni tjednima su znali da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović službeno pozvana da sudjeluje na velikoj proslavi u Moskvi kojom se obilježava 70. obljetnica pobjede u Drugom svjetskom ratu. No najprije se sama činjenica pozivanja krila kao najveća državna tajna, premda o svemu što poduzima nova predsjednica i što je s njom u vezi saznajemo opširno (pa i iz ženskog časopisa ‘Gloria’). A potom je u javnost puštena (još službeno nepotvrđena) informacija da predsjednica neće ići u Moskvu i da će tamo Hrvatsku zastupati najvjerojatnije (samo) veleposlanik, što je najniža zamisliva razina pri ovakvom događaju. Uz zaista ‘državničku’ dopunu da to neće biti tako samo ako Rusija promijeni politiku prema Ukrajini.

I time je slika upotpunjena. Hrvatska predsjednica, u dogovoru s Vladom (kako se ‘saznaje’), poslušno slijedi ono što je zapovjeđeno iz Washingtona, a što se – u ovom konkretnom slučaju – očito podudara i s njezinim intimnim uvjerenjima, odnosno sa stajalištima njezine stranke (da će ona biti i ostati ‘HDZ-predsjednica’, a ne predsjednica svih građana Hrvatske, to je danas već više nego očito). Ključno je, naime, pitanje: što se zapravo slavi 8. svibnja? Ključno koliko i nepotrebno, jer odgovor je svakome tko zna povijest i uz to još nije zaboravio politički misliti, potpuno jasan. Slavi se završetak Drugoga svjetskog rata u Evropi, slavi se pobjeda nad naci-fašizmom, najvećim zlom što se ikad nadvilo nad Evropom; i nad onima koji su ga pomagali i koji su u vrijeme rata, odnosno okupacije svojih zemalja, ogrezli u zločinu i krvi baš kao i njihovi mentori ili nalogodavci. Odaje se kako počast milijunima palih u borbi protiv naci-fašizma, tako i milijunima nevinih žrtava toga poretka koji je na osnovi rasne teorije, genocida i najcrnje diktature želio stvoriti ono što je nazivao ‘novom Evropom’ (s prijestolnicom, naravno, u Berlinu). Odaje se, dakle, počast pobjednicima i osloboditeljima i onima koji su stradali od ruke zločinačkih režima.

Da je u borbi protiv naci-fašizma najveće žrtve podnio tadašnji Sovjetski Savez, to je – valjda – ipak još poznato. Brojke govore više od riječi. Da pobjede 8. svibnja 1945. (s razvijenom crvenom zastavom na zgradi Reichstaga u glavnome gradu Trećega Reicha) ne bi bilo, ili je bar ne bi bilo tada, i to je – valjda – svakome jasno. Otvaranje druge fronte iskrcavanjem zapadnih Saveznika u Normandiji 6. lipnja 1944. bila je veličanstvena vojna operacija (koja se i danas obilježava na najvišoj razini, na primjeren način), ali ona je bila u funkciji pomaganja Crvenoj armiji i bez suradnje Zapada i Istoka pobjede ne bi bilo. Ili je, ponovimo još jednom, barem ne bi bilo 8. svibnja 1945. Usput: misli li itko da se komemoriranjem Dana D slave Obama, Hollande ili Cameron? Nikome to ne pada na pamet.

Da je naci-fašizam bio zločinački projekt, zasnovan na planiranom (i kasnije planski provedenom) masovnom zločinu – holokaustu, ali i na najbrutalnijem obračunavanju s političkim neistomišljenicima, to bi – nadajmo se – svim povijesnim revizionistima usprkos, trebalo također biti jasno. Kao i to da su putem svojih naci-fašističkih mentora koji su ih i doveli na vlast išli, ne protiv svoje volje (kako nas se sada pokušava uvjeriti), nego vrlo svjesno i savjesno, svi režimi uspostavljeni u okupiranoj Evropi, što znači i ustaški režim u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I to bi čak i mlađim naraštajima, posebno u tranzicijskim zemljama, iako su pod utjecajem višegodišnje indoktrinacije onih koji s tih režima nastoje sprati ljagu zločina, trebalo biti jasno, premda možda i nije. Ali to je ipak tako.

Činjenice su činjenice. Njih se može zanemarivati, ali ih se ne može ukloniti. Drugim riječima: nacisti, fašisti i svi koji su išli njihovim putem i provodili njihovu politiku bili su sudionici u zločinu, od planiranja i vođenja agresivnih ratova, preko klasičnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, pa do najvećega od svih – zločina holokausta, planskog istrebljivanja cijeloga jednog naroda čiji je jedini grijeh bio to da je bio ono što je bio. Židovi su bili osuđeni na smrt zato što su bili Židovi. Zato i samo zato. U tzv. NDH tome su spremno dodani i Srbi i Romi.

I sada se u Moskvi, glavnom gradu Rusije, okosnice nekadašnjega Sovjetskog Saveza, sprema velika proslava kojom će se obilježiti punih sedam desetljeća od pobjede na Zlom i odati počast doslovno nebrojenim žrtvama toga Zla. I predsjednica Republike Hrvatske, kao i goleme većine zemalja Evropske unije, naravno, i Amerike, tu će proslavu bojkotirati. A što će zapravo bojkotirati? Putina i rusku politiku prema Ukrajini? Ni slučajno. Jer, 8. svibnja 2015. u Moskvi se neće slaviti ni Putin (mada će on biti domaćin proslave), ni ruska politika prema Ukrajini. Slavit će se, eto, kažimo to ponovo, jer očito treba stalno ponavljati, pobjeda od prije 70 godina i odavati počast žrtvama onih koji su tada pobijeđeni. Slavit će se, riječima češkoga predsjednika, to da Česi danas ne moraju govoriti njemački; to bi se u slučaju Hrvatske moglo prevesti na to da ćemo slaviti što su u sklopu Hrvatske Istra, otoci i Dalmacija. Odbiti sudjelovanje na takvoj manifestaciji znači i može značiti samo jedno: javno se distancirati od pobjede nad naci-fašizmom, zatvoriti oči pred vlastitom poviješću, pred milijunima žrtava toga poretka i pristati na dnevnopolitičko uklapanje proslave Dana pobjede u novorasplamsali hladni rat.

U slučaju Hrvatske to, na žalost, i ne treba posebno čuditi. Aktualna predsjednica ne posustaje od ocrnjivanja najuspješnijeg vođe pokreta otpora u okupiranoj Evropi kao ‘diktatora’, s tim je obrazloženjem izbacila njegovu bistu iz svojega ureda, njezina stranka ionako ga uporno svrstava među ‘deset mega-ubojica 20. stoljeća’, pozivajući se na neke dubiozne inozemne znanstvenike, a manifestacije neofašizma, odnosno neoustaštva – sve pod vidom demokracije i slobode javne riječi – toleriraju se u Hrvatskoj (ali i u nizu tranzicijskih zemalja, poglavito u baltičkim zemljama i Ukrajini) već godinama.

Bojkotiranje proslave Dana pobjede u Moskvi (a bojkotu se nisu odazvali najviši predstavnici Mađarske i Češke, kao ni Cipra, pokazujući da su i sposobni političari, ali i državnici), pokazatelj je bijednoga i suverene države (ma kako mala bila) nedostojnog sluganstva u odnosu na Washington i Bruxelles koji je (i) u ovome slučaju samo transmisija preko koje idu nalozi iz Sjedinjenih Država. Podvoditi obljetnicu pobjede nad naci-fašizmom pod aktualne razmirice između Washingtona i Moskve znači odreći se onih vrijednosti koje su u  Drugome svjetskom ratu ujedinile tzv. antihitlerovsku koaliciju, znači odreći se vrijednosti koje su bile na umu idejnim začetnicima onoga što danas poznajemo pod imenom Evropske unije i znači – u konkretnom slučaju Hrvatske – odreći se antifašizma, a to znači i vlastitoga Ustava (još – dok se ne promijeni), koji taj antifašizam definira kao jedan od kamena temeljaca na kojima je izgrađena sadašnja samostalna hrvatska država.

Pa zbog svega toga odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ovoga teksta: smije li Hrvatske ignorirati Dan pobjede, glasi: ne smije! Iako će (službena) Hrvatska to očito učiniti. Poneki prigodni govor u kojemu će uredno biti preskočen Tito (o Komunističkoj partiji, kojoj je svojedobno i Churchill u britanskome parlamentu odao priznanje zbog uloge u podizanju ustanka, da i ne govorimo) na tome ništa neće promijeniti. Kao ni imenovanje posebne savjetnice predsjednice Republike za holokaust.

Odlukom o bojkotiranju proslave 70. obljetnice Dana pobjede magla neoustaštva što se spušta na Hrvatsku postala je još gušća. A činjenica da je informacija o neodlasku hrvatske predsjednice u Moskvi puštena u javnost dan prije jedne druge obljetnice, one proglašenja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, sasvim je sigurno puka slučajnost. Ili možda ipak nije?

portalnovosti