Dnevnik HTV-a
Sve to ide sporo. Zašto niste povukli bar jedan radikalan potez koji bi, bar po nečemu, Hrvatsku učinio atraktivnom i jedinstveno posebnom zemljom, recimo ukinuli na tri godine porez na dobit? – pita Zoran Šprajc Branka Grčića.
- Nećete vjerovati – uzvraća Grčić – mi smo učinili nešto mnogo više, a to je da smo ukinuli porez na deset godina!
Zoran Šprajc sigurno tilta. Koja blamaža usred nekoć najgledanijih 30 minuta! Voljeli bismo vidjeti bijelo lice voditelja, ali avaj, snimatelj zadržava kadar na potpredsjedniku Vlade, pa možemo samo pretpostavljati je li Šprajc samokritički “iskolačio oči ka vareni zec” (Ljubo Ćesić Rojs) ili nije. A trebao je, jer su ozbiljnu nepripremljenost, bog i bogmeč, svi primijetili. Drugi put malo više pripreme ili snimiti intervju, pa rezati promašaje.
Nedjeljom u dva
Aco Stanković u posljednje je vrijeme definitivno zauzeo stav Ricka iz “Casablance” – gledam svoja posla. Na svaku hrpu besmislica koju mu isporuče s gostinske stolice, on samo sliježe ramenima i kao da kaže: Dobro, hajmo dalje, baš me briga. Nekoć mu je emisija nalikovala na tenkovsku bitku kod Kurska, a danas bi na “Nedjeljom u dva” poželjno bilo okačiti natpis “light”. Nema više provokativnih pitanja, ni borbenih nasrtaja, ni žestokog fajta. Zlatko Vitez uspio je prodati sve što je nakanio, praktički bez otpora, s tek pokojim kontrapitanjem utopljenim u dominantno pomirljiv voditeljski diskurs, točnije posvemašnju Stankovićevu rezignaciju. Sve to nalikuje na “bijeli štrajk”.
To je loš znak, ne toliko za Stankovića koliko za širu scenu. Bivši režimi morali su izvoditi cijela čuda da bi s javne scene sklonili ljude koji postavljaju neugodna pitanja. Danas se oni sami povlače. Aktivnost se, naime, doista čini besmislenom. Na jednom je mjestu Boris Buden točno pokazao kako je Divlji zapad porodio građanina kroz žrtvu koja se na prvi pogled čini glupom. “Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature, uključujući tu i sve Krležine likove. Jer, građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana”, piše Buden. “Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneyja Lumeta ’12 Angry Men’, Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada…”
Odustajanje Stankovića od pozicije usamljenog pojedinca koji nasuprot složnoj većini pokušava promijeniti mišljenje ostalih članova porote svojevrsna je smrt građanskog čovjeka na HTV-u. Razgovor s Vitezom utoliko je bio završni čin, nekrolog jednoj utopiji. Bio je to možda i prosvjed zbog stanja u koje se ovo društvo, pri zdravoj pameti, svojevoljno i demokratski dovelo. U istom je stanju i nacionalna televizijska kuća. Kontrola je sveopća. Nitko se nikomu ne zamjera. Riječ je o sveopćoj “harmoniji sfera” u kojoj najbolje prolaze najgori. Na HTV-u je, primjerice, cijela armija parazita na koje nitko ne obraća pažnju jer – ništa ne rade. Jedan od njih, stanoviti Sutlić, svojevremeno je upravo Stankoviću prepolovio plaću; nedavno smo mogli doznati da je čovjek još uvijek sjajno plaćeni dužnosnik HTV-a s tantijemama za nerad osjetno većim od Stankovićevih za rad.
Takvih je tamo mnoštvo. Ergela prisavskih consiglierea, koji već godinama ne dolaze na posao, a neki od njih imaju čak i vozače, predstavlja omanju vojsku; o drugim pozicijama da i ne govorimo. HTV, koji je nekoć bio pravi rasadnik zvijezda, velikih novinara, urednika i voditelja, već desetljeće nije stvorio niti jednu novinarsku vedetu. Gotovo svi zabavni formati strane su, skupo plaćene licence. To je sustav koji su – na Prisavlju i u cijeloj zemlji – stvorili naši vitezovi, pa zašto ih onda sprečavati? Utoliko valja razumjeti Stankovića: kada nitko drugi neće, što bi baš on bio lud?
Ubijanje reklamama
Ako malo bolje pogledamo što se reklamira u Hrvatskoj, naročito u prime timeu, vrlo brzo ćemo uočiti da je riječ samo o četiri stvari: to su pivo (obično Ožujsko), telekomunikacije (pastir Đuro, ovca Gregor, Neno Belan, Vip, HT…), banke i farmaceutika, naročito pripravci za erekciju, oni su traženiji od kredita. Najvitalniji dio populacije – oni kreditno sposobni – očito su impotentni, pomoć traže u farmakološkim proizvodima, soku od hmelja ili ekstatičnoj komunikaciji mobitelom. Idealni klijent kojemu se obraćaju naši tvorci reklama u svakom je slučaju pacijent. Usto i društveno beskorisni pacijent. Kao konzument lijekova, pivopija, korisnik kredita ili komunikacijski manijak, on je neprestano usmjeren na proizvode od kojih šira zajednica nema osobite koristi. Kada smo u reklamama vidjeli neke tradicionalne, domaće proizvođače: Varteks, Podravku, Končar…? Kada smo vidjeli neki poljoprivredni proizvod? Sve je uvoz ili eksploatacija domaćeg prirodnog monopola, u vlasništvu stranaca. U ekonomskom smislu, to je spirala smrti i očito financiramo projekte vlastitog samouništenja. Čovjek koji se nekoć suprotstavljao dominantnoj većini zvao se disident, danas se zove ridikul…
Izvor: Novosti
Sve to ide sporo. Zašto niste povukli bar jedan radikalan potez koji bi, bar po nečemu, Hrvatsku učinio atraktivnom i jedinstveno posebnom zemljom, recimo ukinuli na tri godine porez na dobit? – pita Zoran Šprajc Branka Grčića.
- Nećete vjerovati – uzvraća Grčić – mi smo učinili nešto mnogo više, a to je da smo ukinuli porez na deset godina!
Zoran Šprajc sigurno tilta. Koja blamaža usred nekoć najgledanijih 30 minuta! Voljeli bismo vidjeti bijelo lice voditelja, ali avaj, snimatelj zadržava kadar na potpredsjedniku Vlade, pa možemo samo pretpostavljati je li Šprajc samokritički “iskolačio oči ka vareni zec” (Ljubo Ćesić Rojs) ili nije. A trebao je, jer su ozbiljnu nepripremljenost, bog i bogmeč, svi primijetili. Drugi put malo više pripreme ili snimiti intervju, pa rezati promašaje.
Nedjeljom u dva
Aco Stanković u posljednje je vrijeme definitivno zauzeo stav Ricka iz “Casablance” – gledam svoja posla. Na svaku hrpu besmislica koju mu isporuče s gostinske stolice, on samo sliježe ramenima i kao da kaže: Dobro, hajmo dalje, baš me briga. Nekoć mu je emisija nalikovala na tenkovsku bitku kod Kurska, a danas bi na “Nedjeljom u dva” poželjno bilo okačiti natpis “light”. Nema više provokativnih pitanja, ni borbenih nasrtaja, ni žestokog fajta. Zlatko Vitez uspio je prodati sve što je nakanio, praktički bez otpora, s tek pokojim kontrapitanjem utopljenim u dominantno pomirljiv voditeljski diskurs, točnije posvemašnju Stankovićevu rezignaciju. Sve to nalikuje na “bijeli štrajk”.
To je loš znak, ne toliko za Stankovića koliko za širu scenu. Bivši režimi morali su izvoditi cijela čuda da bi s javne scene sklonili ljude koji postavljaju neugodna pitanja. Danas se oni sami povlače. Aktivnost se, naime, doista čini besmislenom. Na jednom je mjestu Boris Buden točno pokazao kako je Divlji zapad porodio građanina kroz žrtvu koja se na prvi pogled čini glupom. “Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature, uključujući tu i sve Krležine likove. Jer, građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana”, piše Buden. “Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneyja Lumeta ’12 Angry Men’, Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada…”
Odustajanje Stankovića od pozicije usamljenog pojedinca koji nasuprot složnoj većini pokušava promijeniti mišljenje ostalih članova porote svojevrsna je smrt građanskog čovjeka na HTV-u. Razgovor s Vitezom utoliko je bio završni čin, nekrolog jednoj utopiji. Bio je to možda i prosvjed zbog stanja u koje se ovo društvo, pri zdravoj pameti, svojevoljno i demokratski dovelo. U istom je stanju i nacionalna televizijska kuća. Kontrola je sveopća. Nitko se nikomu ne zamjera. Riječ je o sveopćoj “harmoniji sfera” u kojoj najbolje prolaze najgori. Na HTV-u je, primjerice, cijela armija parazita na koje nitko ne obraća pažnju jer – ništa ne rade. Jedan od njih, stanoviti Sutlić, svojevremeno je upravo Stankoviću prepolovio plaću; nedavno smo mogli doznati da je čovjek još uvijek sjajno plaćeni dužnosnik HTV-a s tantijemama za nerad osjetno većim od Stankovićevih za rad.
Takvih je tamo mnoštvo. Ergela prisavskih consiglierea, koji već godinama ne dolaze na posao, a neki od njih imaju čak i vozače, predstavlja omanju vojsku; o drugim pozicijama da i ne govorimo. HTV, koji je nekoć bio pravi rasadnik zvijezda, velikih novinara, urednika i voditelja, već desetljeće nije stvorio niti jednu novinarsku vedetu. Gotovo svi zabavni formati strane su, skupo plaćene licence. To je sustav koji su – na Prisavlju i u cijeloj zemlji – stvorili naši vitezovi, pa zašto ih onda sprečavati? Utoliko valja razumjeti Stankovića: kada nitko drugi neće, što bi baš on bio lud?
Ubijanje reklamama
Ako malo bolje pogledamo što se reklamira u Hrvatskoj, naročito u prime timeu, vrlo brzo ćemo uočiti da je riječ samo o četiri stvari: to su pivo (obično Ožujsko), telekomunikacije (pastir Đuro, ovca Gregor, Neno Belan, Vip, HT…), banke i farmaceutika, naročito pripravci za erekciju, oni su traženiji od kredita. Najvitalniji dio populacije – oni kreditno sposobni – očito su impotentni, pomoć traže u farmakološkim proizvodima, soku od hmelja ili ekstatičnoj komunikaciji mobitelom. Idealni klijent kojemu se obraćaju naši tvorci reklama u svakom je slučaju pacijent. Usto i društveno beskorisni pacijent. Kao konzument lijekova, pivopija, korisnik kredita ili komunikacijski manijak, on je neprestano usmjeren na proizvode od kojih šira zajednica nema osobite koristi. Kada smo u reklamama vidjeli neke tradicionalne, domaće proizvođače: Varteks, Podravku, Končar…? Kada smo vidjeli neki poljoprivredni proizvod? Sve je uvoz ili eksploatacija domaćeg prirodnog monopola, u vlasništvu stranaca. U ekonomskom smislu, to je spirala smrti i očito financiramo projekte vlastitog samouništenja. Čovjek koji se nekoć suprotstavljao dominantnoj većini zvao se disident, danas se zove ridikul…
Izvor: Novosti
