Zašto pitanje domoljublja nije nacionalno već prije svega klasno pitanje?
Svi koji kritiziraju Nacionalni plan oporavka i otpornosti ne vole Hrvatsku, tako nekako je predsjednica saborskog Odbora za proračun i financije, HDZ-ovka Grozdana Perić, naprasno prekinula sjednicu tog tijela, u petak, 9. travnja 2021. godine, na kojoj je predstavljen seminarski rad Vlade o tome što će financirati europskim novcem. I ne bi to bilo ništa čudno, to što HDZ-ovci prozivaju tko to voli Hrvatsku, a tko ne, tko ju je želio, a tko bi je pobacio, tko je pravi domoljub, a tko izdajica, uostalom hrvatomjer je izumljen za režima Franje Tuđmana, da se Marijana Puljak, članica Odbora od koje smo i saznali tu vijest, u svojoj objavi nije upela dotičnoj objašnjavati kako ona voli svoju zemlju i da tu svoju ljubav ne treba njoj dokazivati: „Ja volim Hrvatsku, ali ne volim što ova vlast od nje radi!“, patriotski odlučno i politički probitačno zaključila je velikim slovima svoj pledoaje Marijana Puljak.
No ne radi se ni u ovom slučaju o tome tko voli Hrvatsku, a tko ne, već je li ljubav prema Domovini, kakvu ultimativno zahtijeva Grozdana Perić, baš kao HDZ i katolibani generalno, obaveza ili postoji i demokratsko pravo izdvojenog mišljenja reći zašto ne volimo Hrvatsku. Radi li se u tom slučaju o nekom urođenom, domoljubnom kromosomu, pa smo defektni i izopačeni ako je izostao iz naših gena koji nisu kameni, ili to prisilno davanje svetog domoljubnog zavjeta uvijek, svugdje i svakako, pa čak kad se umjesto prstenom vjerimo listovima fotokopirnog papira, vodi u protuprirodni blud? „Zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stav od nužno pozitivnog značenja? Spada li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji u emotivnu i mentalnu izopačenost?“, već odavno se zapitao Viktor Ivančić.
No završimo s Grozdanom Perić, HDZ-ovkom koju je na nacionalnu političku scenu lansirao rođeni vođa, Andrej Plenković, i koja se sada, uz pomoć partijskih drugarica i drugova, uključujući i političkog komesara Branka Bačića, upinje dokazati da nije rekla to što je rekla, iako je u medijima već ranije nazvana „Gospođa koja ljude progoni pitanjem: Volite li vi Hrvatsku?“. Što se tiče te diplomirane ekonomistice, dugogodišnje pročelnice za financije Grada Zadra, za koji upućeni kažu da je Kalmetin kadar, njezina ljubav prema Hrvatskoj da se iščitati iz imovinske kartice u kojoj su novinari pronašli naslijeđenu kuću s okućnicom od 572 četvorna metra, koju je procijenila da vrijedi 380 tisuća kuna, dakle manje od sto eura po „kvadratu“, preciznije oko 665 kuna (za tu se protuvrijednost u Zadru može u najboljem slučaju kupiti garsonijera od 25 m2), plaću od 16.800 kuna, ušteđevinu od 20 tisuća eura, dva automobila, barku, građevinsko zemljište vrijednosti 100 tisuća kuna, jednakovrijedna je i garaža, tu su i dvije vikendice, čiji je vlasnik suprug, jedna od sto tisuća, a druga od milijun kuna… Prema saborskom izvješću za razdoblje od 1. siječnja do 12. srpnja 2019. godine Grozdana Perić dobila je iz državne blagajne 60 tisuća kuna na ime dnevnica, troškova prijevoza automobilom i avionom, za stanarinu, režije, hotelski smještaj i odvojeni život.
I kada je suprug vrle HDZ-ovke Boris Perić u pitanju, koji inače posjeduje poslovni prostor na 883 četvorna metra milijunske vrijednosti (Auto elektrika i Auto servis Perić), javnost je ponešto saznala u kolovozu 2020. godine. Tada se kod restorana na Baškim Oštarijama dogodio incident koji je pukom slučajnošću završio bez težih posljedica, ali je bio dovoljan da mlada žena u visokom stupnju trudnoće, zbog šoka i pretrpljenog straha, završi na hitnom medicinskom traktu Opće bolnice Gospić, o čemu je izvijestio Novi list 18. kolovoza:
„Zanimljivo kako Policijska uprava ličko-senjska medijima nije ništa dojavila o ovom incidentu koji nam je prepričao sudionik Ante Buneta (35), vatrogasac iz Gospića.
-Tijekom večere sa suprugom stalno nas je uznemiravao lavež i agresivno ponašanje psa čiji je vlasnik bio vidno pijan. Na naše zamolbe da udalji psa i omogući nama i svim ostalim gostima nesmetan boravak u restoranu taj pijani vlasnik psa se nakratko smirio. Međutim, kada smo supruga i ja krenuli prema automobilu na obližnjem parkingu, taj alkoholizirani postariji muškarac krenuo je za nama i iz svojeg prtljažnika auta izvadio karabin. Mahao je puškom, uperujući cijev prema supruzi i meni. Jedva se smirio, a mi smo se uputili u Gospić, gdje je supruga od šoka i straha počela osjećati bolove. Sve ovo sam odmah uredno prijavio policiji i na brojeve 112 i 92, rekao nam je Ante Buneta.
Ante je ubrzo doznao kako je agresivni i alkoholizirani muškarac Boris Perić, suprug saborske zastupnice Grozdane Perić (HDZ) iz Zadra koji ljetuju u Brušanima nadomak Gospića gdje imaju kuću. Njegovo sinoćnje pijanstvo potvrdili su mnogi gosti restorana. Glasnogovornica PU ličko-senjske Maja Brozičević potvrdila nam je kako je zaprimljena prijava po kojoj policijski službenici profesionalno postupaju.”
Kada su novinari portala Zadarski.hr kontaktirali zastupnicu Perić koja je bila “šokirana onime što čuje” i neugodno iznenađena optužbama na račun svog supruga čija je verzija ovog događaja potpuno drugačija: “Točno da je moj suprug lovac i da imamo velikog psa koji je tu večer nervozno reagirao zbog nekoliko mačaka koje su se tamo zatekle. Kad su se drugi gosti požalili na ponašanje psa, odveo ga je u auto i vratio se platiti piće.”
Na pitanje zašto je vadio karabin I uperio ga u bračni par Buneta, HDZ-ova zastupnica Perić odgovorila je da se “on kao savjestan lovac uvijek pobrine za to da mu metak ne ostane u cijevi i zato je, prije puta kući, na parkingu izvadio pušku iz automobile da bi je očistio”.
Iz svega možemo zaključiti da su za prijetnju puškom, maltretiranje gostiju u pijanom stanju i još ponešto supruga ugledne i situirane HDZ-ove zastupnice Grozdane Perić krive lokalne mačke koje, očigledno, ne vole Hrvatsku. Idući tjedan je policija ipak ispitala Perića, koji je nakon toga dobio prekršajnu prijavu iz članka 71. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana, točnije, zbog pokazivanja oružja na javnom mjestu čime je uznemirio druge građane. Kazna za ovaj prekršaj se kreće od tri do 15 tisuća kuna.
Moglo bi se još nabrajati zašto Grozdana Perić, a i njen suprug također, vole Hrvatsku, baš kao što bismo mi nakon ovoga mogli reći da ne volimo Hrvatsku koja je njihova slika i prilika. I nije to prvenstveno pitanje ukusa već morala.
Domoljublje je posljednje utočište hulja, parafrazirajmo Engleza 18. stoljeća Samuela Johnsona čiju je dijagnozu nacionalizma u hrvatski javni prostor reinkarnirao počasni doktor Sveučilišta u Rijeci Igor Mandić. Doista, samoljublje, arogancija i egoizam bitni su elementi domoljublja, ne samo na ovom prosto-proširenom primjeru koji pars pro toto govori o pravom licu HDZ-ove Hrvatske. Pod krinkom ljubavi prema domovini posljednjih 30 godina u Hrvatskoj se provodila privatizacijska pljačka, koja je sada metastazirala u korupcijsko-kriminalnu hobotnicu države i mafije. Zaogrnuti hrvatstvom ostali su nekažnjeni i neprocesuirani ratni zločini, koji se i dan-danas opravdavaju ratnohuškačkom tezom kako se u oslobodilačkom ratu ne mogu počiniti zločini, dok je društvo dovedeno u stanje duševnog rastrojstva potpunim rasapom svih univerzalnih, općepriznatih civilizacijskih vrijednosti.
Zašto onda moramo voljeti Hrvatsku? Zato što je ona naša domovina. A što to nama dođe domovina? Pa, ono, tu smo rođeni, tu živimo, tu plaćamo porez… Je li onda nama Hrvatska jedina i nezamjenjiva domovina? I, vole Ii i ostali narodi svoju državu onako kao što Hrvati vole Hrvatsku?
Kako to da, recimo, Hrvati u BiH vole Hrvatsku a ne BiH kao svoju domovinu, a tamo su rođeni, tamo žive i plaćaju porez, baš kao što tamošnji Srbi celim srcem volu otadžbinu Srbiju… A bošnjacima, muslimanima, onda valjda preostaje samo džada u Tursku. Dobro, a smiju li onda Hrvati iz Hrvatske voljeti BiH a ne Hrvatsku kao svoju domovinu? Pa, zašto bi, to je apsurdno kad i Hrvati iz BiH ne vide u BiH već u Hrvatskoj svoju domovinu!? Kako to da onda King Kong Hrvati, poput Zdravka Mamića, sada govore o BiH kao svojoj domovini u kojoj rado i u zatvor idu od kojeg su iz Hrvatske pobjegli, baš kao što je to prije njega učinio i za ratne zločine osuđeni Branimir Glavaš? Kako to da Miroslav Kutle, omiljeni Tuđmanov i HDZ-ov tajkun, već skoro cijelo desetljeće živi u BiH a ne Hrvatskoj? Zato što se ona, BiH, prema njima domaćinski i domovinski ophodi, zato što su njezine oči toplije, zato što njezino sunce jače grije, zato što su njezini kazamati udobniji i komotniji? Tko je tu, onda, u cijeloj priči majka, a tko maćeha, sine razmetni?
Pa kad takve Hrvatine i hadezenjare s dna kace više vole neku drugu domovinu od Hrvatske, smiju li onda i drugi Hrvati, oni koji to nisu ili su naprosto indiferentni spram svoje nacionalnost, reći da u Hrvatsku nisu zaljubljeni, da im ona nije baš nešto privlačna, ni posebno pametna, ni dobra kao kruh, niti je sanjaju svake noći. A i nije da bez nje, ovakve kakva je, ne bi mogli živjeti svoje živote sretno i bezbrižno negdje drugdje, samo da u novčaniku imaju barem saborske troškove Grozdane Perić. U konačnici, smiju li oni koji su u toj svojoj vlastitoj domovini osiromašeni, prevareni i poniženi reći da ne vole Hrvatsku, a da ne skončaju na inkvizicijskoj lomači domoljubnih?
Baš kao što se čovjek u emotivnom životu nađe između dvije ljubavi, pa u jednom trenutku mora presjeći i odlučiti koja je ona prava, što ćemo ako se, pod prijetnjom smrti, nađemo u situaciji da moramo izabrati između ljubavi prema domovini i ljubavi prema istini? Što će to presuditi ako se na vlastite oči uvjerimo da naša domovina niti je svetica, niti ljepotica, niti u njoj žive najbolji, a bogami niti najpametniji ljudi? Hoćemo li onda lagati za domovinu, kriti njezine mane, slabosti i opačine, uljepšavati njezinu sliku i prodavati ružičaste naočale? Hoćemo li u njezino ime, samo da bismo udovoljili toj od drugih forsiranoj ljubavi, slagati da je Zemlja ravna ploča ili ćemo, poput Galileja, ustrajati na činjenici da se svi maleni ispod zvijezda vrtimo oko Sunca?
Oni racionalniji i tržišno orijentiraniji kažu da se ljubav prema domovini mjeri time tko i koliko poreza plaća u kolektivnu blagajnu što bi, s obzirom na ovdašnju ustaljenu praksu da se iz nje najradije trpaju privatni džepovi, bilo poželjno. Po tom kriteriju najviše Hrvatsku voli Ina koja kao kompanija s ukupnim prihodom većim od 21 milijardu kuna gotovo dvostruko šije državni hadezeovski HEP kojem je na čelu prijatelj rođenog vođe Andreja Plenkovića Frane Barbarić čija je imovinska kartica još impozantnija od one Grozdane Perić. Domoljubna kvaka se naravno krije u činjenici da Inom upravljaju Mađari iz Budimpešte, jer su im HDZ-ove Hrvatine za nekoliko milijuna eura mitarine predale u ruke to najveće blago koje imamo i koje bismo valjda kao takvo trebali i najviše voljeti.
Koliko daleko ta ljubav prema Hrvatskoj seže kada je plaćanje poreza u pitanju, pokazuje primjer čelnika braniteljske Udruge specijalne policije Josipa Klemma, inače jednog od glavnih “šatoraša” u tihom državnom udaru za rušenje Milanovićeve vlade. On je pravomoćno osuđen na godinu dana bezuvjetnog zatvora, jer je iz svoje tvrtke izvukao gotovo tri milijuna kuna, utajivši tako 593 tisuće kuna poreza na dobit. Za potkradanje države osuđen je i Marko Skejo, nositelj Hitlerovog brka, ustaša koji krka po Splitu i progoni zvijezdu petokraku, koji je nezakonito davao u podzakup od države dobivene poslovne prostore stekavši protupravnu imovinsku korist od oko 245 tisuća kuna.
Da za voljeti Hrvatsku u HDZ-ovom moralnom kodeksu nije potrebno ni plaćati porez u vlastitoj državi, a od nje zauzvrat dobivati pristojnu plaću, pokazuje i primjer Janice Kostelić koja je svojedobno bila imenovana pomoćnicom ministra iako joj je tada formalno, kao i mnogim drugim sportašima, domovina bila Kneževina Monako. Domoljublje se u Hrvata itekako mjeri novcem i obrnuto je proporcionalno s poštenjem.
Zato se domovina za hadezeovce piše velikim slovom, štoviše kao takvu su je i utemeljili još dok je u Hrvatskoj bjesnio rat devedesetih, kao državno poduzeće Domovina d.d., koja je uskoro postala privatno vlasništvo jednog od Tuđmana. I to je taj ideal patriotizma koji je HDZ doveo gotovo do savršenstva: država kao poduzeće, poduzeće kao domovina, a Domovina je, zna se, isključivo naše leno. Hrvatska je danas ustrojena i po svemu funkcionira kao holding. Plenković kao CEO, Vlada kao Uprava, državni aparat kao prva, druga i treća razina menadžmenta, čovjek s Pantovčaka kao član Nadzornog odbora koji galami, ali na ništa ne može utjecati. Vojska i policija čuvari su korporativne sigurnosti, tajne službe uz pomoć sindikalnih doušnika pronalaze i kontroliraju one koji ne pokazuju dovoljno lojalnosti, potom ih paraobavještajni odjel uz pomoć uličnih kriminalaca eliminira iz holdinga ili s ovoga svijeta. Svi ostali smo tek nužna radna snaga da bi perpetum mobile mogao funkcionirati, da bi se mogla proizvoditi supstancu koja će velikim i malim dioničarima donositi dobit. Da biste bili među njima, morate voljeti Hrvatsku. A o tome, kao u svakoj korporaciji, vode računa oni zaduženi za ljudske potencijale, oni koji vode kadrovsku politiku i brinu o duhovnom stanju zaposlenika, eksperti za “human resources”, naš sveprisutni H.R., Katolička crkva.
Zato pitanje domoljublja nije nacionalno već prije svega klasno pitanje. Zato s pravom Grozdana Perić, u skladu s opisom svog radnog mjesta, zamjera Marijani Puljak da ne voli Hrvatsku, zato se Marijana Puljak bezrazložno brani uzaludno pokušavajući dokazati da je voli umjesto da na djelu pokaže kako bi to trebao u praksi izgledat Nacionalni plan oporavka i otpornosti kao jedina efikasna obrana od utjerivača domoljublja. Stoga je na prozivku trebala samo odgovoriti: “Sorry, Grozdana, ne volim Hrvatsku, i na to imam pravo. Tako mi Bog pomogao!”.
Kao onomad kada je Domovina d.d. otišla u stečaj.
brankomijić
Svi koji kritiziraju Nacionalni plan oporavka i otpornosti ne vole Hrvatsku, tako nekako je predsjednica saborskog Odbora za proračun i financije, HDZ-ovka Grozdana Perić, naprasno prekinula sjednicu tog tijela, u petak, 9. travnja 2021. godine, na kojoj je predstavljen seminarski rad Vlade o tome što će financirati europskim novcem. I ne bi to bilo ništa čudno, to što HDZ-ovci prozivaju tko to voli Hrvatsku, a tko ne, tko ju je želio, a tko bi je pobacio, tko je pravi domoljub, a tko izdajica, uostalom hrvatomjer je izumljen za režima Franje Tuđmana, da se Marijana Puljak, članica Odbora od koje smo i saznali tu vijest, u svojoj objavi nije upela dotičnoj objašnjavati kako ona voli svoju zemlju i da tu svoju ljubav ne treba njoj dokazivati: „Ja volim Hrvatsku, ali ne volim što ova vlast od nje radi!“, patriotski odlučno i politički probitačno zaključila je velikim slovima svoj pledoaje Marijana Puljak.
No ne radi se ni u ovom slučaju o tome tko voli Hrvatsku, a tko ne, već je li ljubav prema Domovini, kakvu ultimativno zahtijeva Grozdana Perić, baš kao HDZ i katolibani generalno, obaveza ili postoji i demokratsko pravo izdvojenog mišljenja reći zašto ne volimo Hrvatsku. Radi li se u tom slučaju o nekom urođenom, domoljubnom kromosomu, pa smo defektni i izopačeni ako je izostao iz naših gena koji nisu kameni, ili to prisilno davanje svetog domoljubnog zavjeta uvijek, svugdje i svakako, pa čak kad se umjesto prstenom vjerimo listovima fotokopirnog papira, vodi u protuprirodni blud? „Zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stav od nužno pozitivnog značenja? Spada li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji u emotivnu i mentalnu izopačenost?“, već odavno se zapitao Viktor Ivančić.
Karabinom na trudnicu
No završimo s Grozdanom Perić, HDZ-ovkom koju je na nacionalnu političku scenu lansirao rođeni vođa, Andrej Plenković, i koja se sada, uz pomoć partijskih drugarica i drugova, uključujući i političkog komesara Branka Bačića, upinje dokazati da nije rekla to što je rekla, iako je u medijima već ranije nazvana „Gospođa koja ljude progoni pitanjem: Volite li vi Hrvatsku?“. Što se tiče te diplomirane ekonomistice, dugogodišnje pročelnice za financije Grada Zadra, za koji upućeni kažu da je Kalmetin kadar, njezina ljubav prema Hrvatskoj da se iščitati iz imovinske kartice u kojoj su novinari pronašli naslijeđenu kuću s okućnicom od 572 četvorna metra, koju je procijenila da vrijedi 380 tisuća kuna, dakle manje od sto eura po „kvadratu“, preciznije oko 665 kuna (za tu se protuvrijednost u Zadru može u najboljem slučaju kupiti garsonijera od 25 m2), plaću od 16.800 kuna, ušteđevinu od 20 tisuća eura, dva automobila, barku, građevinsko zemljište vrijednosti 100 tisuća kuna, jednakovrijedna je i garaža, tu su i dvije vikendice, čiji je vlasnik suprug, jedna od sto tisuća, a druga od milijun kuna… Prema saborskom izvješću za razdoblje od 1. siječnja do 12. srpnja 2019. godine Grozdana Perić dobila je iz državne blagajne 60 tisuća kuna na ime dnevnica, troškova prijevoza automobilom i avionom, za stanarinu, režije, hotelski smještaj i odvojeni život.
I kada je suprug vrle HDZ-ovke Boris Perić u pitanju, koji inače posjeduje poslovni prostor na 883 četvorna metra milijunske vrijednosti (Auto elektrika i Auto servis Perić), javnost je ponešto saznala u kolovozu 2020. godine. Tada se kod restorana na Baškim Oštarijama dogodio incident koji je pukom slučajnošću završio bez težih posljedica, ali je bio dovoljan da mlada žena u visokom stupnju trudnoće, zbog šoka i pretrpljenog straha, završi na hitnom medicinskom traktu Opće bolnice Gospić, o čemu je izvijestio Novi list 18. kolovoza:
„Zanimljivo kako Policijska uprava ličko-senjska medijima nije ništa dojavila o ovom incidentu koji nam je prepričao sudionik Ante Buneta (35), vatrogasac iz Gospića.
-Tijekom večere sa suprugom stalno nas je uznemiravao lavež i agresivno ponašanje psa čiji je vlasnik bio vidno pijan. Na naše zamolbe da udalji psa i omogući nama i svim ostalim gostima nesmetan boravak u restoranu taj pijani vlasnik psa se nakratko smirio. Međutim, kada smo supruga i ja krenuli prema automobilu na obližnjem parkingu, taj alkoholizirani postariji muškarac krenuo je za nama i iz svojeg prtljažnika auta izvadio karabin. Mahao je puškom, uperujući cijev prema supruzi i meni. Jedva se smirio, a mi smo se uputili u Gospić, gdje je supruga od šoka i straha počela osjećati bolove. Sve ovo sam odmah uredno prijavio policiji i na brojeve 112 i 92, rekao nam je Ante Buneta.
Ante je ubrzo doznao kako je agresivni i alkoholizirani muškarac Boris Perić, suprug saborske zastupnice Grozdane Perić (HDZ) iz Zadra koji ljetuju u Brušanima nadomak Gospića gdje imaju kuću. Njegovo sinoćnje pijanstvo potvrdili su mnogi gosti restorana. Glasnogovornica PU ličko-senjske Maja Brozičević potvrdila nam je kako je zaprimljena prijava po kojoj policijski službenici profesionalno postupaju.”
Mačke četnikuše
Kada su novinari portala Zadarski.hr kontaktirali zastupnicu Perić koja je bila “šokirana onime što čuje” i neugodno iznenađena optužbama na račun svog supruga čija je verzija ovog događaja potpuno drugačija: “Točno da je moj suprug lovac i da imamo velikog psa koji je tu večer nervozno reagirao zbog nekoliko mačaka koje su se tamo zatekle. Kad su se drugi gosti požalili na ponašanje psa, odveo ga je u auto i vratio se platiti piće.”
Na pitanje zašto je vadio karabin I uperio ga u bračni par Buneta, HDZ-ova zastupnica Perić odgovorila je da se “on kao savjestan lovac uvijek pobrine za to da mu metak ne ostane u cijevi i zato je, prije puta kući, na parkingu izvadio pušku iz automobile da bi je očistio”.
Iz svega možemo zaključiti da su za prijetnju puškom, maltretiranje gostiju u pijanom stanju i još ponešto supruga ugledne i situirane HDZ-ove zastupnice Grozdane Perić krive lokalne mačke koje, očigledno, ne vole Hrvatsku. Idući tjedan je policija ipak ispitala Perića, koji je nakon toga dobio prekršajnu prijavu iz članka 71. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana, točnije, zbog pokazivanja oružja na javnom mjestu čime je uznemirio druge građane. Kazna za ovaj prekršaj se kreće od tri do 15 tisuća kuna.
Moglo bi se još nabrajati zašto Grozdana Perić, a i njen suprug također, vole Hrvatsku, baš kao što bismo mi nakon ovoga mogli reći da ne volimo Hrvatsku koja je njihova slika i prilika. I nije to prvenstveno pitanje ukusa već morala.
Posljednje utočište hulja
Domoljublje je posljednje utočište hulja, parafrazirajmo Engleza 18. stoljeća Samuela Johnsona čiju je dijagnozu nacionalizma u hrvatski javni prostor reinkarnirao počasni doktor Sveučilišta u Rijeci Igor Mandić. Doista, samoljublje, arogancija i egoizam bitni su elementi domoljublja, ne samo na ovom prosto-proširenom primjeru koji pars pro toto govori o pravom licu HDZ-ove Hrvatske. Pod krinkom ljubavi prema domovini posljednjih 30 godina u Hrvatskoj se provodila privatizacijska pljačka, koja je sada metastazirala u korupcijsko-kriminalnu hobotnicu države i mafije. Zaogrnuti hrvatstvom ostali su nekažnjeni i neprocesuirani ratni zločini, koji se i dan-danas opravdavaju ratnohuškačkom tezom kako se u oslobodilačkom ratu ne mogu počiniti zločini, dok je društvo dovedeno u stanje duševnog rastrojstva potpunim rasapom svih univerzalnih, općepriznatih civilizacijskih vrijednosti.
Zašto onda moramo voljeti Hrvatsku? Zato što je ona naša domovina. A što to nama dođe domovina? Pa, ono, tu smo rođeni, tu živimo, tu plaćamo porez… Je li onda nama Hrvatska jedina i nezamjenjiva domovina? I, vole Ii i ostali narodi svoju državu onako kao što Hrvati vole Hrvatsku?
Kako to da, recimo, Hrvati u BiH vole Hrvatsku a ne BiH kao svoju domovinu, a tamo su rođeni, tamo žive i plaćaju porez, baš kao što tamošnji Srbi celim srcem volu otadžbinu Srbiju… A bošnjacima, muslimanima, onda valjda preostaje samo džada u Tursku. Dobro, a smiju li onda Hrvati iz Hrvatske voljeti BiH a ne Hrvatsku kao svoju domovinu? Pa, zašto bi, to je apsurdno kad i Hrvati iz BiH ne vide u BiH već u Hrvatskoj svoju domovinu!? Kako to da onda King Kong Hrvati, poput Zdravka Mamića, sada govore o BiH kao svojoj domovini u kojoj rado i u zatvor idu od kojeg su iz Hrvatske pobjegli, baš kao što je to prije njega učinio i za ratne zločine osuđeni Branimir Glavaš? Kako to da Miroslav Kutle, omiljeni Tuđmanov i HDZ-ov tajkun, već skoro cijelo desetljeće živi u BiH a ne Hrvatskoj? Zato što se ona, BiH, prema njima domaćinski i domovinski ophodi, zato što su njezine oči toplije, zato što njezino sunce jače grije, zato što su njezini kazamati udobniji i komotniji? Tko je tu, onda, u cijeloj priči majka, a tko maćeha, sine razmetni?
Pa kad takve Hrvatine i hadezenjare s dna kace više vole neku drugu domovinu od Hrvatske, smiju li onda i drugi Hrvati, oni koji to nisu ili su naprosto indiferentni spram svoje nacionalnost, reći da u Hrvatsku nisu zaljubljeni, da im ona nije baš nešto privlačna, ni posebno pametna, ni dobra kao kruh, niti je sanjaju svake noći. A i nije da bez nje, ovakve kakva je, ne bi mogli živjeti svoje živote sretno i bezbrižno negdje drugdje, samo da u novčaniku imaju barem saborske troškove Grozdane Perić. U konačnici, smiju li oni koji su u toj svojoj vlastitoj domovini osiromašeni, prevareni i poniženi reći da ne vole Hrvatsku, a da ne skončaju na inkvizicijskoj lomači domoljubnih?
Između istine i domovine
Baš kao što se čovjek u emotivnom životu nađe između dvije ljubavi, pa u jednom trenutku mora presjeći i odlučiti koja je ona prava, što ćemo ako se, pod prijetnjom smrti, nađemo u situaciji da moramo izabrati između ljubavi prema domovini i ljubavi prema istini? Što će to presuditi ako se na vlastite oči uvjerimo da naša domovina niti je svetica, niti ljepotica, niti u njoj žive najbolji, a bogami niti najpametniji ljudi? Hoćemo li onda lagati za domovinu, kriti njezine mane, slabosti i opačine, uljepšavati njezinu sliku i prodavati ružičaste naočale? Hoćemo li u njezino ime, samo da bismo udovoljili toj od drugih forsiranoj ljubavi, slagati da je Zemlja ravna ploča ili ćemo, poput Galileja, ustrajati na činjenici da se svi maleni ispod zvijezda vrtimo oko Sunca?
Oni racionalniji i tržišno orijentiraniji kažu da se ljubav prema domovini mjeri time tko i koliko poreza plaća u kolektivnu blagajnu što bi, s obzirom na ovdašnju ustaljenu praksu da se iz nje najradije trpaju privatni džepovi, bilo poželjno. Po tom kriteriju najviše Hrvatsku voli Ina koja kao kompanija s ukupnim prihodom većim od 21 milijardu kuna gotovo dvostruko šije državni hadezeovski HEP kojem je na čelu prijatelj rođenog vođe Andreja Plenkovića Frane Barbarić čija je imovinska kartica još impozantnija od one Grozdane Perić. Domoljubna kvaka se naravno krije u činjenici da Inom upravljaju Mađari iz Budimpešte, jer su im HDZ-ove Hrvatine za nekoliko milijuna eura mitarine predale u ruke to najveće blago koje imamo i koje bismo valjda kao takvo trebali i najviše voljeti.
Koliko daleko ta ljubav prema Hrvatskoj seže kada je plaćanje poreza u pitanju, pokazuje primjer čelnika braniteljske Udruge specijalne policije Josipa Klemma, inače jednog od glavnih “šatoraša” u tihom državnom udaru za rušenje Milanovićeve vlade. On je pravomoćno osuđen na godinu dana bezuvjetnog zatvora, jer je iz svoje tvrtke izvukao gotovo tri milijuna kuna, utajivši tako 593 tisuće kuna poreza na dobit. Za potkradanje države osuđen je i Marko Skejo, nositelj Hitlerovog brka, ustaša koji krka po Splitu i progoni zvijezdu petokraku, koji je nezakonito davao u podzakup od države dobivene poslovne prostore stekavši protupravnu imovinsku korist od oko 245 tisuća kuna.
Da za voljeti Hrvatsku u HDZ-ovom moralnom kodeksu nije potrebno ni plaćati porez u vlastitoj državi, a od nje zauzvrat dobivati pristojnu plaću, pokazuje i primjer Janice Kostelić koja je svojedobno bila imenovana pomoćnicom ministra iako joj je tada formalno, kao i mnogim drugim sportašima, domovina bila Kneževina Monako. Domoljublje se u Hrvata itekako mjeri novcem i obrnuto je proporcionalno s poštenjem.
Tuđmanova domovina
Zato se domovina za hadezeovce piše velikim slovom, štoviše kao takvu su je i utemeljili još dok je u Hrvatskoj bjesnio rat devedesetih, kao državno poduzeće Domovina d.d., koja je uskoro postala privatno vlasništvo jednog od Tuđmana. I to je taj ideal patriotizma koji je HDZ doveo gotovo do savršenstva: država kao poduzeće, poduzeće kao domovina, a Domovina je, zna se, isključivo naše leno. Hrvatska je danas ustrojena i po svemu funkcionira kao holding. Plenković kao CEO, Vlada kao Uprava, državni aparat kao prva, druga i treća razina menadžmenta, čovjek s Pantovčaka kao član Nadzornog odbora koji galami, ali na ništa ne može utjecati. Vojska i policija čuvari su korporativne sigurnosti, tajne službe uz pomoć sindikalnih doušnika pronalaze i kontroliraju one koji ne pokazuju dovoljno lojalnosti, potom ih paraobavještajni odjel uz pomoć uličnih kriminalaca eliminira iz holdinga ili s ovoga svijeta. Svi ostali smo tek nužna radna snaga da bi perpetum mobile mogao funkcionirati, da bi se mogla proizvoditi supstancu koja će velikim i malim dioničarima donositi dobit. Da biste bili među njima, morate voljeti Hrvatsku. A o tome, kao u svakoj korporaciji, vode računa oni zaduženi za ljudske potencijale, oni koji vode kadrovsku politiku i brinu o duhovnom stanju zaposlenika, eksperti za “human resources”, naš sveprisutni H.R., Katolička crkva.
Zato pitanje domoljublja nije nacionalno već prije svega klasno pitanje. Zato s pravom Grozdana Perić, u skladu s opisom svog radnog mjesta, zamjera Marijani Puljak da ne voli Hrvatsku, zato se Marijana Puljak bezrazložno brani uzaludno pokušavajući dokazati da je voli umjesto da na djelu pokaže kako bi to trebao u praksi izgledat Nacionalni plan oporavka i otpornosti kao jedina efikasna obrana od utjerivača domoljublja. Stoga je na prozivku trebala samo odgovoriti: “Sorry, Grozdana, ne volim Hrvatsku, i na to imam pravo. Tako mi Bog pomogao!”.
Kao onomad kada je Domovina d.d. otišla u stečaj.
Ilustracija: Samo za pravovjerne, Alem Ćurin
brankomijić
