U malom ličkom mjestu Srb obilježena je 73. godišnjica partizanskog ustanka. Antifašističke organizacije položile su vijence na spomen obilježje, a na skupu su, između ostalih, govorili Milorad Pupovac i Stjepan Mesić. Dok su jedni pljeskali na spomen Tita, drugi su prosvjedovali s Thompsonovim pjesmama.


Potpredsjednik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac rekao je da danas slave početak otpora fašizmu kojeg su predvodili Srbi i Hrvati komunisti: ‘Nemam iluziju da će to odjeknuti u našim nezavisnim medijima. Sigurno će jače odjeknuti ovo što se događa dolje u rupi. Ipak, jasno treba reći da su narodi s ovog područja zajedno krenuli u borbu. Zajedno su oslobodili Drvar da bi u njega mogao doći Josip Broz Tito. A iako nekima to danas ne vrijedi govoriti, treba znati da u Drvar nije došao Draža, nego Joža.’


Donosimo obraćanje bivšeg predsjednika R Hrvatske Stjepana Mesića  u Srbu:

Gospođe i gospodo, uvaženi borci antifašističkog otpora i antifašisti, poštovani prijatelji, drugarice i drugovi,


Drago mi je što smo se ponovo našli. I to ne bilo gdje i bilo kada. Drago mi je što smo se našli baš ovdje, u Srbu, i baš danas – na dan kada se sjećamo početka ustanka protiv okupacije, zajedničkog ustanka Hrvata i Srba u Hrvatskoj.


To treba reći i nikada se ne umoriti od ponavljanja – ovdje je počeo ustanak protiv okupacije, čime nimalo ne umanjujem značenje osnivanja prvoga partizanskoga odreda, onoga u Sisku. Ali ustanak, pravi ustanak počeo je baš ovdje i zajednički su ga poveli Hrvati i Srbi, ili Srbi i Hrvati, posve je svejedno.


Zajedno su ga poveli slobodoljubivi ljudi, a na ustanak je pozvala Komunistička partija koju je vodio Josip Broz Tito. I to je važno uvijek iznova ponavljati, jer onima koji danas demonstriraju i ovdje, i drugdje, protiv obilježavanja Dana ustanka, činjenice nisu važne. Oni ih ni ne znaju. A činjenice treba znati. O nekima već smo čuli, neke ću ponoviti, neke tek usputno spomenuti, mada ni jedna nije nevažna.


Neovisno od toga je li se Jugoslavija kao unitarna država s dominacijom Srbije mogla održati, ili nije, a svi se slažu da nije, činjenica je da su Jugoslaviju razbile sile Osovine, nacistička Njemačka i fašistička Italija i njihovi saveznici. I činjenica je da su okupatori stvorili onu tvorevinu koju ovi vječno jučerašnji, ovi sveopći neznalice u navodnom društvu znanja, danas slave – Nezavisnu Državu Hrvatsku.


Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda, mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su njegov dolazak pozdravili, niti je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju. A nije se mogao pohvaliti ni uspješnom oslobodilačkom borbom, što će biti najveći adut antifašista na kraju Drugog svjetskog rata.


Ustaše su došli na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojega su donijeli može se sažeti u jednu, jedinu riječ: zločin! I to je istina, nepobitna istina, ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno. Zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa. I to od samoga početka.


I to treba jasno reći, jer nam uporno pokušavaju nametnuti tezu kako su ustaše pribjegli teroru, navodno braneći hrvatsku državu od četnika, ili srbo-četnika i komunista – kako vole reći. E pa i to je još jedna laž.


Ništa drugo nego laž!


Jer, samo dva dana nakon Pavelićevog dolaska u Zagreb, 17. travnja 1941. donijeta je Zakonska odredba o zaštiti naroda i države, kojom je otvoren put za izricanje smrtnih kazni samo i za pokušaj djelovanja, kao i uspostavljanje tzv. izvanrednih narodnih sudova, zapravo prijekih sudova koji će marljivo raditi sve do sloma NDH, izričući samo smrtne kazne.


 Usprkos tome Katolička crkva koja danas bez ikakvih ograda sudjeluje u demoniziranju svega što je bilo nakon 1945., ali i u prešućivanju, odnosno relativiziranju ustaških zločina, pozvala je odmah, bez ikakvog oklijevanja i bez i najmanje zadrške, na “uzvišeni rad oko čuvanja i unapređivanja NDH”, izražavajući svoju lojalnost kvislinškom režimu.


Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe o zabrani ćirilice, upozoravam: o zabrani ćirilice, zatim o “zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda”, a počelo je i osnivanje koncentracionih logora. Na udaru su se našli Srbi, Židovi, Romi, te komunisti i antifašisti – bez obzira koje vjere ili nacije.


I da još jednom pobijem priglupe tvrdnje kako je teror počeo kao odgovor na ustaničke akcije, ili kako oni vole govoriti na pobunu protiv hrvatske države, koja – usput rečeno – nije bila ni hrvatska, ni država, o nezavisnosti da i ne govorim. Dakle, logor u Kerestincu osnovan je 19. travnja 1941., a potkraj istoga mjeseca onaj u Koprivnici. Govorimo, dakle, o travnju godine 1941., o istome mjesecu u kojemu je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, a talijanski fašisti, uz blagoslov njemačkih nacista dopremili ustaše u Zagreb.


Usporedo s time, odmah, od samoga početka, počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako: “Jedan dio ćemo Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.” Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo ‘Hrvatski narod’ od 24. srpnja 1941. I opet upozoravam na datum.


E sada, zašto ja to sve govorim? Zašto vas zamaram onime što ionako znate? Zato što se nadam da će barem neke od mojih riječi doprijeti do hrvatske javnosti. Prema njoj, toj javnosti, imam odgovornost da to kažem – i kao čovjek koji je kroz deset godina na čelu države pokušavao vratiti antifašizam tamo gdje mu je mjesto, u temelje našega društva, ali i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.


Između šutnje i govora, odlučujem se da govorim. To je i jedino što mogu.


Imam obavezu da to kažem upravo danas i upravo ovdje, jer smo suočeni sa završnim jurišem radikalne, zašto ne reći pravo ime: profašističke desnice koja želi jednom zauvijek prekrojiti povijest i uvjeriti nas da je 1945. Hrvatska izgubila rat. S tim je obrazloženjem, uostalom, svojedobno u Zagrebu ukinuta i Ulica 8. maja 1945. Tvrdilo se da je tada počela okupacija.


 Istina je upravo usprotno: tada je došlo oslobođenje i tada je Hrvatska pobijedila. Hrvatska i svi njezini građani, bez obzira na nacionalnost i vjeru. Rat je izgubio fašizam.


Zabrinut sam što plima neofašističkog radikalizma nesmetano raste i preplavljuje ne samo hrvatsko društvo, nego prodire i na hrvatsku političku scenu, pa i u redove onih kod kojih bi to trebalo najmanje očekivati.


Tolerancija prema fašizmu nije dokaz demokratičnosti!


Izljeve fašistoidne mržnje ne može se opravdavati floskulom da svatko ima pravo na svoje mišljenje!


Citirat ću vam jednu izjavu: “Uskrsnuli smo samostalnu hrvatsku državu, ali još ima tuđinskih elemenata koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske: Ovi su strani elementi bili oduvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. Ti će elementi, koji su k nama doseljeni, otići natrag kada dođe vrijeme, a sada je to vrijeme došlo. Narodna poslovica kaže: Ili mi se ukloni, ili mi se pokloni.”


Zvuči posve suvremeno, takve ili slične izjave možemo na dnevnoj osnovi pročitati u desnim, profašističkim medijima, ali – na žalost, a to je ono što me duboko zabrinjava – i na političkoj sceni. Dakle, zvuči suvremeno. Ali nije. To što sam vam pročitao, to je izjavio ustaški ministar pravosuđa Mirko Puk 2. lipnja 1941. I opet upozoravam na datum.


Svjedoci smo, dakle, ofanzive desnice koja uopće ne sakriva svoja profašistička stanovišta. A takva stanovišta, to svi dobro znamo, nailaze na plodno tlo u uvjetima ekonomske krize u kakvoj Hrvatska grca već godinama. Usprkos tome u Zakonu o udrugama građana što je prošao u sadašnjem Saboru koji ima sastav, takav kakav ima, u djelatnostima i aktivnostima od interesa za opće dobro nije se našlo mjesta niti za antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, niti za vrijednosti Narodno-oslobodilačke borbe.


Pred Hrvatskom su ove godine jedni izbori, predsjednički, a iduće – drugi, parlamentarni. Danas i ovdje, u Srbu, na Dan ustanka naroda Hrvatske, želim poručiti da nezaobilazni kriterij pri odlučivanju za kandidata, odnosno za stranku i na jednim, i na drugim izborima, mora biti odnos prema antifašizmu.


Ne prigodničarski, nego svakodnevni, ne uz “ako” i “ali”, nego jasan, konkretan i bezrezervno pozitivan odnos.


Ako Hrvatska ne prepozna opasnost koja joj prijeti od ponovnog zatiranja antifašizma, pa i spomena na njega, onda nam se crno piše. U doslovnom i prenesenom smislu riječi.


Vjerujem da demokratska, slobodarska Hrvatska ima snage tome se oduprijeti. I vjerujem da će u tome biti uspješna, baš kao što su bili uspješni i oni koji su ovdje prije punih 70 godina poveli borbu za slobodu, kazao je Stjepan Mesić.


Izvor: tacno