Đuro Đaković je bio za Hrvatsku više nego je General Motors za SAD. Zato mu se nisu usudili promijeniti ime, pa su, u bijesu, iznakazili ime ulice u kojoj je adresa tvrtke.
Unatoč, dakle, manjku građanske hrabrosti autori i priređivači ove knjige iznijeli su implicitnu istinu na vidjelo. Govore, za sebe i po sebi, brojke. Govore slova. Govore fotografije i isječci iz novina. Sve govori da je i kako je bivši sustav bio ekonomski i socijalno superiorniji, efikasniji i humaniji.
Priređivači knjige koji sebe zovu autorima, jedva su dosegli korektni stručni nivo, a znanosti tu ima u nano količinama. Unatoč tomu knjiga je fantastična dokumentacijska osnova koju nikada, nitko i nigdje neće moći zaobići.
Knjiga (veličina 32 x 23 cm, težina 3,5 kg) Industrija «Đuro Đaković» devedeset godina strojogradnje u Slavonskom Brodu (1921.-2011.) samoj sebi tepa da je monografija. No, monografija je rad koji znanstveno obrađuje neko pojedino pitanje, neku temu. A znanstveno znači nadosobno, objektivno i autonomno činjenično zaključivanje o socijalnim i političkim prilikama, ulogama pojedinih ličnosti i motivacijskim faktorima koji su stvorili, razvili i gotovo uništili brodsku «tvornicu svih tvornica».
Priređivači knjige koji sebe zovu autorima, jedva su dosegli korektni stručni nivo, a znanosti tu ima u nano količinama. Unatoč tomu knjiga je fantastična dokumentacijska osnova koju nikada, nitko i nigdje neće moći zaobići. Njena posebna vrijednost je činjenica da je nastala u Brodu, gradu koji je pao tako nisko da se čini kako iz sebe nije u stanju više ništa pametno i korisno poroditi. Jer, da je u Brodu stanje normalno, monografiju Đure Đakovića radila bi struka u njenim preskupim i gotovo potpuno jalovim institucijama, a ne penzionerski entuzijazam na čelu s Mirkom Čavarom i pokojnim Ljudevitom Gašparovićem.
«Monografiju» je silom prilika, jer su uništavalački entuzijazam iz devedesetih, rat i šlamperaj masakrirali dokumentacijske baze, radilo sto babica pa dijete nije kilavo, ali je politički razroko. Knjiga bolno cvili od silnih ideoloških obzira i autocenzura koje su si na leđa samonatovarili uglavnom bivši komunisti pretežiti među autorima. Od komunističkog vrijednosnog modela u kojem je Đuro Đaković postao «tvornica svih tvornica», bježi se kao vrag od tamjana. Ratko Svilar i Antun Milović, ta dva sv. Petra Đure Đakovića u njegovim zvjezdanim danima, predstavljeni su ne kao direktori firme, nego kao autori monografije! Pa koga se s tim jeftinim štosom mislilo zajebati? S tom vrstom prefriganosti puštaju se brojevi i činjenice i ti osjećaš, listajući tu knjigu, kolika je bila ta, danas uništena, veličina i snaga, a nitko ti ne kaže kako je od 31 pravnog subjekta 1990. godine, koji su bili u vlasništvu Holdinga Đuro Đaković, 2011. godine ostalo samo 7 i tko je kriv za nestanak dokumentacije o tom nestanku.
Đuro Đaković je bio za Hrvatsku više nego je General Motors za SAD. Zato mu se nisu usudili promijeniti ime, pa su, u bijesu, iznakazili ime ulice u kojoj je adresa tvrtke.
Unatoč, dakle, manjku građanske hrabrosti autori i priređivači ove knjige iznijeli su implicitnu istinu na vidjelo. Govore, za sebe i po sebi, brojke. Govore slova. Govore fotografije i isječci iz novina. Sve govori da je i kako je bivši sustav bio ekonomski i socijalno superiorniji, efikasniji i humaniji.
A buduća monografija o stogodišnjici Đure Đakovića stvarana na ovom izuzetnom temelju morat će ipak znati kako je Prva jugoslavenska tvornica strojeva, vagona i mostova u Brodu na Savi realizacija zamisli i nakane Židova Aleksandra Ehrmanna, europskog megakapitaliste i utemeljitelja i većinskog vlasnika Slavonije DI. Njegova izvorna ideja bilo je spojiti slavonsko drvo s čelikom. Većina kapitala uloženog u nastanak tvornice je židovskog porijekla (Ehrmann je bio član uprave Hrvatske štedionice), a svi direktori do 1941. godine bili su Židovi (isto kao i u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu).
Upuštanje u pothvat izrade monografije pretpostavlja multidisciplinarno znanje tog posla, ali i temeljita dubinska istraživanja. Nitko od autora i priređivača nije otišao u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i prelistao tisuće primjeraka brodskih lokalnih novina od 1894. do 1941. godine u kojima je zabilježeno sve ono važnije što se u tvornici događalo u tom periodu. Nije obrađena ni uloga židovskih, njemačkih i ruskih stručnjaka kao ni što je tvornica radila za NDH.
Sve to ne treba ostaviti «mlađima», nego struci. To što si bio majstor, inženjer ili šef nečega ne znači i da znaš napraviti monografiju.
Na kraju mali osvrt na tri i pol stranice teksta ove knjige od 668 stranica. Napisala ih je ing. arh. Barbara Vanić o radničkom naselju Kolonija. To je jedini tekst u knjizi čija je funkcionalna pismenost, stručna (znanstvena) aparatura, istraživački napor i rezultat na razini kriterija ozbiljne monografije. Svaki objekt tvornice, za koji struka utvrdi da je spomenik industrijske kulture, trebao bi biti na taj način istražen: detaljno, objektivno, pedantno i pošteno – dakle, stručno. Uz pohvalu evo i male pomoći gđici Vanić: projektant i graditelj zgrada Kolonije je Vjekoslav Tauchmann.
Unatoč, dakle, manjku građanske hrabrosti autori i priređivači ove knjige iznijeli su implicitnu istinu na vidjelo. Govore, za sebe i po sebi, brojke. Govore slova. Govore fotografije i isječci iz novina. Sve govori da je i kako je bivši sustav bio ekonomski i socijalno superiorniji, efikasniji i humaniji.
Priređivači knjige koji sebe zovu autorima, jedva su dosegli korektni stručni nivo, a znanosti tu ima u nano količinama. Unatoč tomu knjiga je fantastična dokumentacijska osnova koju nikada, nitko i nigdje neće moći zaobići.
Knjiga (veličina 32 x 23 cm, težina 3,5 kg) Industrija «Đuro Đaković» devedeset godina strojogradnje u Slavonskom Brodu (1921.-2011.) samoj sebi tepa da je monografija. No, monografija je rad koji znanstveno obrađuje neko pojedino pitanje, neku temu. A znanstveno znači nadosobno, objektivno i autonomno činjenično zaključivanje o socijalnim i političkim prilikama, ulogama pojedinih ličnosti i motivacijskim faktorima koji su stvorili, razvili i gotovo uništili brodsku «tvornicu svih tvornica».
Priređivači knjige koji sebe zovu autorima, jedva su dosegli korektni stručni nivo, a znanosti tu ima u nano količinama. Unatoč tomu knjiga je fantastična dokumentacijska osnova koju nikada, nitko i nigdje neće moći zaobići. Njena posebna vrijednost je činjenica da je nastala u Brodu, gradu koji je pao tako nisko da se čini kako iz sebe nije u stanju više ništa pametno i korisno poroditi. Jer, da je u Brodu stanje normalno, monografiju Đure Đakovića radila bi struka u njenim preskupim i gotovo potpuno jalovim institucijama, a ne penzionerski entuzijazam na čelu s Mirkom Čavarom i pokojnim Ljudevitom Gašparovićem.
«Monografiju» je silom prilika, jer su uništavalački entuzijazam iz devedesetih, rat i šlamperaj masakrirali dokumentacijske baze, radilo sto babica pa dijete nije kilavo, ali je politički razroko. Knjiga bolno cvili od silnih ideoloških obzira i autocenzura koje su si na leđa samonatovarili uglavnom bivši komunisti pretežiti među autorima. Od komunističkog vrijednosnog modela u kojem je Đuro Đaković postao «tvornica svih tvornica», bježi se kao vrag od tamjana. Ratko Svilar i Antun Milović, ta dva sv. Petra Đure Đakovića u njegovim zvjezdanim danima, predstavljeni su ne kao direktori firme, nego kao autori monografije! Pa koga se s tim jeftinim štosom mislilo zajebati? S tom vrstom prefriganosti puštaju se brojevi i činjenice i ti osjećaš, listajući tu knjigu, kolika je bila ta, danas uništena, veličina i snaga, a nitko ti ne kaže kako je od 31 pravnog subjekta 1990. godine, koji su bili u vlasništvu Holdinga Đuro Đaković, 2011. godine ostalo samo 7 i tko je kriv za nestanak dokumentacije o tom nestanku.
Đuro Đaković je bio za Hrvatsku više nego je General Motors za SAD. Zato mu se nisu usudili promijeniti ime, pa su, u bijesu, iznakazili ime ulice u kojoj je adresa tvrtke.
Unatoč, dakle, manjku građanske hrabrosti autori i priređivači ove knjige iznijeli su implicitnu istinu na vidjelo. Govore, za sebe i po sebi, brojke. Govore slova. Govore fotografije i isječci iz novina. Sve govori da je i kako je bivši sustav bio ekonomski i socijalno superiorniji, efikasniji i humaniji.
A buduća monografija o stogodišnjici Đure Đakovića stvarana na ovom izuzetnom temelju morat će ipak znati kako je Prva jugoslavenska tvornica strojeva, vagona i mostova u Brodu na Savi realizacija zamisli i nakane Židova Aleksandra Ehrmanna, europskog megakapitaliste i utemeljitelja i većinskog vlasnika Slavonije DI. Njegova izvorna ideja bilo je spojiti slavonsko drvo s čelikom. Većina kapitala uloženog u nastanak tvornice je židovskog porijekla (Ehrmann je bio član uprave Hrvatske štedionice), a svi direktori do 1941. godine bili su Židovi (isto kao i u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu).
Upuštanje u pothvat izrade monografije pretpostavlja multidisciplinarno znanje tog posla, ali i temeljita dubinska istraživanja. Nitko od autora i priređivača nije otišao u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i prelistao tisuće primjeraka brodskih lokalnih novina od 1894. do 1941. godine u kojima je zabilježeno sve ono važnije što se u tvornici događalo u tom periodu. Nije obrađena ni uloga židovskih, njemačkih i ruskih stručnjaka kao ni što je tvornica radila za NDH.
Sve to ne treba ostaviti «mlađima», nego struci. To što si bio majstor, inženjer ili šef nečega ne znači i da znaš napraviti monografiju.
Na kraju mali osvrt na tri i pol stranice teksta ove knjige od 668 stranica. Napisala ih je ing. arh. Barbara Vanić o radničkom naselju Kolonija. To je jedini tekst u knjizi čija je funkcionalna pismenost, stručna (znanstvena) aparatura, istraživački napor i rezultat na razini kriterija ozbiljne monografije. Svaki objekt tvornice, za koji struka utvrdi da je spomenik industrijske kulture, trebao bi biti na taj način istražen: detaljno, objektivno, pedantno i pošteno – dakle, stručno. Uz pohvalu evo i male pomoći gđici Vanić: projektant i graditelj zgrada Kolonije je Vjekoslav Tauchmann.
