Pismo , uz dopuštenje autora Stribora Uzelca Schwendemanna, prenosimo iz njegove knjige MAIN KAMPF
Gradonačelniku dr. Duspari Mirku
Vukovarska 1
35000 Slavonski Brod
Nije mi na kraj pameti priupitati Vas na što ste straćili milijardu kuna gradskog proračuna u ovo vrijeme koliko ste gradonačelnik Broda. No, kad smo već kod kraja pameti, postavio bih Vam ipak pitanje: znate li Vi, kao direktor brodskog turističkog cirkusa, koliki je prihod Broda od turizma s jedne strane, a koliko košta brodska profesionalna turistička bulumenta, posebice koliko ukupno godišnje koštaju glupi programi i sve te jeftine vašarske točke koje to društvo izmišlja kako bi stvorilo privid svoje opravdanosti kroz privid kako je Brod neko značajno kontinentalno turističko odredište?
Meni se čini da jedan parkomat zarađuje mjesečno više od svih njih...
U Hrvatskoj Brod nikada nije bio turistička adresa. Niti će biti. U Hrvatskoj se turistički ide na Jadran (95 %), u Zagreb (3 %) i na Plitvice, Krku, Kopački rit, Unu, Gorski Kotar, Trakošćan, Varaždin, Velebit, razne toplice (liječilišni turizam 2 %).
Doći u Brod, kao ciljanu turističku destinaciju je ludost. Jer realno gledajući ovdje iz ozbiljne turističke ponude nema ništa (osim shoping tura preko mosta). I oko tog ništa smrdi zrak, vjerojatno nakon Siska najzagađeniji u državi. S jedne strane smrdi rafinerija nafte u Bosanskom Brodu, s druge gradsko smetlište, s treće ambrozija s najvećom koncentracijom u Europi.
Dobro, recimo da turistima pribavimo gas-maske kako bi mogli sigurnije uživati u brodskoj kulturnoj turističkoj ponudi. Što tu Brod nudi? Muzej nema postava. Ivane Brlić-Mažuranić nema, jer su i arhiv i knjižnica pod ključem, a kuća prazna. U Tvrđavi umjesto Muzeja Vojne krajine i ozbiljnog multimedijalnog projekta nastanka i svojevremene svrhe tog austrougarskog baroknog ratnog objekta – diletantski sramotna imitacija nepostojeće tradicije i zapostavljenost postojeće. To što se turistički upriličuje u Tvrđavi je čisto neodoljevanje ludostima, svaki put kad se za to pruži prilika. Od onog smiješnog topića na bedemima do krpenih lutaka po kazamatima, od apotekarskog kičeraja do tamničke lakrdije, od defileja i animacija, kao mizerabilističkog povratka socijalističkim povorkama, do jeftinog uličnog teatra... A što se tiče tog tzv. living history projekta, čovjek pocrveni gledajući kad se na lokalnoj televiziji prikazuju inserti te infantilne sirotinjske travestije, tog diznilendiranja barokne Tvrđave i tog klauniziranja hrvatske povijesti.
Znano je kako novac za ta dječja iživljavanja stiže i iz Zagreba, gdje u ministarstvu turizma sjedi politička klijentela koja također izmišljava programe svog opstanka trošeći grdne pare na propagandu kontinentalnog turizma u zemlji koja ima Jadransko more i u kojoj je još nekoliko milijuna kvadratnih metara kopna nije razminirano. U Brodsko-posavskoj županiji 35 kvadratnih kilometara u pet općina.
Osim te karnevalizirane living history, kroz koju kad je vidiš znaš s kim imaš posla, tu su i turistički prospekti na koje se godinama uzalud traći novac. A evo kako oni izgledaju i što ta silna nekompetencija u profesionalnom brodskom turističkom pogonu pušta u javnost i još na tome privatno zarađuje.
Evo, dakle, citata iz tih brodskih pisanih turističkih sramota.
«Franjo Trenk je 1709. išao u školu kod brodskih franjevaca.» A taj najpoznatiji europski ratni zločinac rodio se 1711. godine u Reggio Calabria.
«Franjo Trenk je napustio brodsku Tvrđavu u kojoj je stanovao do 1723. godine i tamo imao svoju omiljenu gostionu.» A Franjo Trenk koji je vjerojatno, kao dijete, dolazio u Brod u posjet ocu Johannu, imao je 1723. godine 12 godina, što je ipak premalo da bi imao «omiljenu gostionu». Osim toga otac mu je stanovao na glavnom gradskom trgu, u zgradi kapetanije, jer 1723. Tvrđava još nema ni iskopane opkope, a kamoli neku zidanicu ili stan za zapovjednika.
«Prva zidana barokna crkva u Vojnoj krajini gradi se 1780. u Kobašu.» A još 1727. godine je položen kamen temeljac za brodsku baroknu crkvu i samostan...
«Kapelu sv. Ane je 1863. o svom trošku dao podići Martin Gužvić.» A kapelu je, po odobrenju Ratnog vijeća u Beču 1743. godine, projektirao jedan od najvećih arhitekata bečkog dvora slavni Lucas von Hildebrandt, čije građevine po Austriji turisti obilaze u kolonama autobusa.
«Romanička crkva u Lovčiću zidana je u gotskom stilu.» Ovome nije potreban komentar.
«Ivan Meštrović imao je kiparski ateljer u Vrpolju.» A Ivan Gabrilović (pod tim se prezimenom Meštrović rodio u Vrpolju), rođen je vjerojatno u Vrpolju u vagonu, jer mu je otac tada bio pružni radnik i odmah je nakon porođaja odveden u Otavice. Nepoznato je da li je ikada poslije toga bio u Vrpolju.
«Dragutin Tadijanović potomak je svećenika Blaža Tadijanovića.» Kako se postaje potomkom svećenika zna samo autor ove mudre rečenice iz jednog brodskog turističkog prospekta.
«Šuma Striborova je najznačajnija zbirka bajki proizašla iz pera spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.» Zbirka se zove Priče iz davnine.
U turističkom prospektu iz 2007. godine, dakle, nakon petnaest godina što Brod nema muzejski postav, piše:
«U Muzeju Brodskog Posavlja se mogu vidjeti predmeti od neolitičke keramike, keltskih metalnih sjekira, rimske knemide, do prvih tehničkih uređenja 20. stoljeća. Muzej koristi vlastite prostore.»
To čega u Brodu nema ponosno se predstavlja rujna 2009. u Milanu – u pokladnim uniformama nude se rakija, švargl i čvarci i dijele gore citirani turistički prospekti. Isto to, kasnije, u privatnoj birtiji u Münchenu, svake godine u Zagrebu – uglavnom brodskim studentima koji su turistički ludi za Brodom.
Rade se akcijski planovi, master planovi, klasteri, dovlači ministar turizma u Brod, ne silazi se sa stranica lokalnih medija... A brojke govore neumoljivo. U Brodu je 1985. godine zabilježeno 160 tisuća noćenja, a 2011. bit će ih, ako bude, nešto preko 20 tisuća. I to brodski turistički kruhoborci zovu – «strelovit rast» (selo Poćrtek, u Sloveniji, ima 365 tisuća noćenja godišnje).
Francuski kruzer Viktor Hugo, s osamdesetak putnika, bio je u Brodu jedanput i nikad više. Toliko su oduševljeni plovnošću Save i onim što su ovdje vidjeli (a u Vukovaru godišnje pristane i dvjesto takvih kruzera).
A kako i koliko su brodski turistički djelatnici zvuzlani, bož'mi'prosti, poput Hrvatskog sabora aktualnog saziva na čelu s, bivšim sekretarom Općinskog komiteta saveza komunista općine Metković, poluretardiranim Lukom Bebićem, najbolje pokazuje komedija s kravatom. U režiji izvjesnog Marijana Bušića čiji bi građanski status, zbog sukoba interesa, trebali utvrđivati hrvatska policija i pravosuđe. Njegova nakaradno latinizirana Academija Cravatica zblesavila je i Bebićev sabor pa je isti, 18. listopada proglasio Danom kravate jer, Mon Dieu, kravata je francuska riječ la cravate nastala iz etnonima Hrvat. Kao, Hrvati su u Tridesetgodišnjem ratu nosili oko vrata maramu, pa je od njemačkog Kroate nastalo francusko la cravate.
U Tridesetgodišnji rat iz Hrvatske su uglavnom slani, po kazni pohvatani i zarobljeni, odmetnici. Hajdučija koja je živjela od pljačke i ubijanja. To je bila vojska koja je odmah po ustroju počela pljačkati i ubijati. Tako su, na primjer, oni pokupljeni oko Broda, u jednoj od tih vojni, već kod Oriovca pobili svoje zapovjednike, opljačkali selo i odmetnuli se u šume. Dragojla Jarnević piše kako su oni iz Karlovca, prije kretanja u Njemačku – opljačkali Karlovac. A u brandenburškoj crkvi, nedaleko Berlina, postoji o toj vojsci zapis za njemačkom koji glasi: «Sačuvaj nas Bože kuge, rata i Hrvata.» I to da je nosilo kravatu?
I dok je ta glupost s kravatom bila stvar Pule (kravata oko Arene) i Zagreba (kravata banu Jelačiću oko vrata) to je bilo izdržljivo. No, onda je putujući vašar stigao i u Brod.
Uz visoka pokroviteljstva i «stručnu» pomoć brodskih povjesničara, Brod je, temeljem jedne njemačke karte iz 1697. godine, proglašen gradom kravate u domovini kravate. Naime, na toj karti je mjesto na kojem se nalazi, od Turaka upravo napušten i porušen Berislavićev Brod, njemački kartograf obilježio kao Cravatten staat. I to je vrhunski dokaz da se Brod proglasi gradom kravate i da se ulupaju novci u brončani reljef – preslik karte iz austrijskog ratnog arhiva.
Dakle, nije važno što na njemačkom Krawatte znači mala žena, a što se Hrvat piše Kroate, nije važno što la cravate postoji u srednjevjekovnom francuskom jeziku tristo godina prije 1697. godine i zajedno s glagolom cravater (vezati kravatu), nije važno što je la cravate na francuskom i široka vrpca na zastavama koja se upotrebljava otkad zastave postoje... Važan je kirvaj na kome će se nekome dići pare pod geslom: «Hrvatska, mala zemlja za veliko davljenje.»
Ista škola turističkog razmišljanja prodaje Franju Trenka, Mariju Tereziju i mađarske husare u Tvrđavi, iako njihova noga tamo nikad nije kročila. Husari su konjanici, a u brodskoj Tvrđavi je oduvijek bila samo pješadija i inženjerija...
Laži i obmane iz hrvatske i brodske politike prelila se u brodski turistički marketing. Brodski turistički trudbenici nemaju pojma kako da u Brodu turisticiraju pa izmišljaju i fabriciraju nepostojeće kako bi bavljenje nepostojećim pretvarali u trijumfalna rješenja. Budući živimo u svijetu laži to bi se još moglo i tolerirati da ima nekih rezultata. Međutim, ako zvanične računice pokazuju kako je Brod kao turistička destinacija nula onda je normalno da je takav i prihod od brodskog turizma. Sve ostalo je bombardiranje lažima.
Kada je u Brodu, 21. studenog 1954. utemeljeno Turističko društvo donesena je i odluka o otvaranju poslovnice. Poslovnica je otvorena 15. travnja 1957. i u njoj je radilo profesionalno dvoje ljudi (prodavali su i karte za vlakove). A Brod je tada imao 120 tisuća noćenja godišnje. Danas, kad Brod ima šest puta manje noćenja u turizmu profesionalno radi pet puta više ljudi. I još rade krivo.
Jer su, na primjer, duhovno srce grada – brodska franjevačka crkva i samostan – kulturno i povijesno višestruko važniji i sadržajem atraktivniji hrvatski spomenici kulture od austrougarske Tvrđave (takve kakva je), a ipak se Tvrđava progalšava «turističkom ikonom Broda».
Jer je, na primjer, brodsko židovsko groblje kulturno povijesno važniji i atraktivniji spomenik od Galerije Ružić, koja, da ima vrijednost koja joj se pridaje, sigurno ne bi bila u Brodu (pogotovo ne u prostoru koji zauzima). Postava te kvalitete i atrakcije ima u svijetu tisuće. Da je tu Muzej Vojne Krajine, bio bi jedini na svijetu.
Jer je, na primjer, grob Marijana pl. Terzića u sibinjskoj crkvi (legendarnog zapovjednika brodske Tvrđave koji je u dvoboju pokosio ogromnog Turčina Džombega i na taj način dobio bitku s Turcima kod Dervente), višestruko atraktivniji od priče o starom lopovu i prznici Johannu Trenku koji se u Brodu obogatio krađom državnog novca od nameta za prelazak preko Save. Ili je bar važniji od naganjivanja maskiranih turskih uhoda po Tvrđavi u koju nikad turska noga nije stupila.
Jer je, na primjer, tvrđavska crkva Lucasa von Hildebranta, koja zbog gluposti i hirova zvrji nedovršena, remek djelo barokne arhitekture i potencijalno turistički najatraktivniji brodski kulturno povijesni spomenik, a niti ima svoj prospekt, niti joj itko daje značaj koji zaslužuje.
Jer, na primjer, Brod ima Tomu Skalicu, prvog Hrvata koji je oplovio svijet, Martina Pilara, organizatora prvog javnog šah turnira u Hrvatskoj, Miju Filipovića, organizatora prve filatelističke izložbe u Hrvatskoj i prvog zoološkog vrta, Milana Amruša, pokretača izgradnje prvog javnog wc-a u Hrvatskoj, Matiju Mesića, prvog rektora hrvatskog sveučilišta, Ivanu Brlić-Mažuranić, prvu ženu člana znanstvene Akademije – a turistički ne propagira njih, nego stupidne fišijade na koje ne dođu ni svi pozvani učesnici natjecanja, a kamoli koji turist. U mađarskoj Baji, na primjer, trodnevna fišijada okupi 150 tisuća posjetitelja.
Da je Brod sačuvao (obnovio) glavni gradski trg u izvornom izgledu, da je sačuvao pitoreskne kvalitete Mucvanja i Šaragljice, kontumac na Vijušu, čardake i vodenice na Savi, brojne artefakte svoje bogate industrijske kulture, da umjesto urušenog hotela Park (preko puta Turističke zajednice) ima veliki kongresni hotel s bazenom koji može primiti više autobusa putnika – imao bi neke šanse kao turističko odredište. Ovakav kakav je danas – bez referencijalnog kulturnog punkta, bez kina, kazališta, muzeja, galerije zavičajnih slikara, poštene tiskare i izdavačke kuće, knjižare, gradskih novina, radija i TV centra, časopisa za kulturu, gradskog orkestra, poštenog stadiona, uređenih pružnih prijelaza, spalionice smeća, atraktivne tržnice, aerodroma, civilne riječne luke, brand proizvoda, prepoznatljive kuhinjske ponude, ribljih i nacionalnih restorana, prepoznatljivog suvenira – nema šanse.
Turizam u Brodu treba vratiti u realne okvire jer je s njim u vezi sve prepumpano od ljudi koji od tog pumpanja žive. Uostalom, u normalnim sredinama turizam se uopće ne računa kao privredna grana (ovogodišnja vrlo uspješna turistička sezona u Hrvatskoj nije imala gotovo nikakvog utjecaja na BDP). Grčka, Španjolska i brojne druge ozbiljne države Europe uopće nemaju ministarstva turizma. Hrvatska politička klasa uništila je hrvatsko gospodarstvo do te mjere da ispada kako je turizam spasonosno gospodarsko rješenje. To je teški privid. Turizam nije gospodarska djelatnost. Mali primjer, francuski kruzer. Došli, vidjeli, popili kavicu i otišli da se više nikad ne vrate. Doduše, agilna i ambiciozna podšefica brodskog turizma, svojevremena članica Općinskog komiteta saveza komunista, dala je izjavu za tisak da su brodski turistički djelatnici zapazili kako su Francuzi s kruzera kupovali i razglednice na koje su lijepili naše poštanske marke pa se to može uračunati, uz kavicu, u onaj über brodski turistički priljev. Doduše, prije nekoliko godina ista madamme dala je izjavu, također za tisak, kako joj je najomiljenije jelo hamburger, a najomiljenije štivo Grička vještica..., pa se ovo sa razglednicama i markama dobro uklapa u nesagledive turističke perspektive jedinog nam i vječnog Slavonskog Broda.
Bilježim se sa štovanjem.
Štovani,
Nije mi na kraj pameti priupitati Vas na što ste straćili milijardu kuna gradskog proračuna u ovo vrijeme koliko ste gradonačelnik Broda. No, kad smo već kod kraja pameti, postavio bih Vam ipak pitanje: znate li Vi, kao direktor brodskog turističkog cirkusa, koliki je prihod Broda od turizma s jedne strane, a koliko košta brodska profesionalna turistička bulumenta, posebice koliko ukupno godišnje koštaju glupi programi i sve te jeftine vašarske točke koje to društvo izmišlja kako bi stvorilo privid svoje opravdanosti kroz privid kako je Brod neko značajno kontinentalno turističko odredište?
Meni se čini da jedan parkomat zarađuje mjesečno više od svih njih...
U Hrvatskoj Brod nikada nije bio turistička adresa. Niti će biti. U Hrvatskoj se turistički ide na Jadran (95 %), u Zagreb (3 %) i na Plitvice, Krku, Kopački rit, Unu, Gorski Kotar, Trakošćan, Varaždin, Velebit, razne toplice (liječilišni turizam 2 %).
Doći u Brod, kao ciljanu turističku destinaciju je ludost. Jer realno gledajući ovdje iz ozbiljne turističke ponude nema ništa (osim shoping tura preko mosta). I oko tog ništa smrdi zrak, vjerojatno nakon Siska najzagađeniji u državi. S jedne strane smrdi rafinerija nafte u Bosanskom Brodu, s druge gradsko smetlište, s treće ambrozija s najvećom koncentracijom u Europi.
Dobro, recimo da turistima pribavimo gas-maske kako bi mogli sigurnije uživati u brodskoj kulturnoj turističkoj ponudi. Što tu Brod nudi? Muzej nema postava. Ivane Brlić-Mažuranić nema, jer su i arhiv i knjižnica pod ključem, a kuća prazna. U Tvrđavi umjesto Muzeja Vojne krajine i ozbiljnog multimedijalnog projekta nastanka i svojevremene svrhe tog austrougarskog baroknog ratnog objekta – diletantski sramotna imitacija nepostojeće tradicije i zapostavljenost postojeće. To što se turistički upriličuje u Tvrđavi je čisto neodoljevanje ludostima, svaki put kad se za to pruži prilika. Od onog smiješnog topića na bedemima do krpenih lutaka po kazamatima, od apotekarskog kičeraja do tamničke lakrdije, od defileja i animacija, kao mizerabilističkog povratka socijalističkim povorkama, do jeftinog uličnog teatra... A što se tiče tog tzv. living history projekta, čovjek pocrveni gledajući kad se na lokalnoj televiziji prikazuju inserti te infantilne sirotinjske travestije, tog diznilendiranja barokne Tvrđave i tog klauniziranja hrvatske povijesti.
Znano je kako novac za ta dječja iživljavanja stiže i iz Zagreba, gdje u ministarstvu turizma sjedi politička klijentela koja također izmišljava programe svog opstanka trošeći grdne pare na propagandu kontinentalnog turizma u zemlji koja ima Jadransko more i u kojoj je još nekoliko milijuna kvadratnih metara kopna nije razminirano. U Brodsko-posavskoj županiji 35 kvadratnih kilometara u pet općina.
Osim te karnevalizirane living history, kroz koju kad je vidiš znaš s kim imaš posla, tu su i turistički prospekti na koje se godinama uzalud traći novac. A evo kako oni izgledaju i što ta silna nekompetencija u profesionalnom brodskom turističkom pogonu pušta u javnost i još na tome privatno zarađuje.
Evo, dakle, citata iz tih brodskih pisanih turističkih sramota.
«Franjo Trenk je 1709. išao u školu kod brodskih franjevaca.» A taj najpoznatiji europski ratni zločinac rodio se 1711. godine u Reggio Calabria.
«Franjo Trenk je napustio brodsku Tvrđavu u kojoj je stanovao do 1723. godine i tamo imao svoju omiljenu gostionu.» A Franjo Trenk koji je vjerojatno, kao dijete, dolazio u Brod u posjet ocu Johannu, imao je 1723. godine 12 godina, što je ipak premalo da bi imao «omiljenu gostionu». Osim toga otac mu je stanovao na glavnom gradskom trgu, u zgradi kapetanije, jer 1723. Tvrđava još nema ni iskopane opkope, a kamoli neku zidanicu ili stan za zapovjednika.
«Prva zidana barokna crkva u Vojnoj krajini gradi se 1780. u Kobašu.» A još 1727. godine je položen kamen temeljac za brodsku baroknu crkvu i samostan...
«Kapelu sv. Ane je 1863. o svom trošku dao podići Martin Gužvić.» A kapelu je, po odobrenju Ratnog vijeća u Beču 1743. godine, projektirao jedan od najvećih arhitekata bečkog dvora slavni Lucas von Hildebrandt, čije građevine po Austriji turisti obilaze u kolonama autobusa.
«Romanička crkva u Lovčiću zidana je u gotskom stilu.» Ovome nije potreban komentar.
«Ivan Meštrović imao je kiparski ateljer u Vrpolju.» A Ivan Gabrilović (pod tim se prezimenom Meštrović rodio u Vrpolju), rođen je vjerojatno u Vrpolju u vagonu, jer mu je otac tada bio pružni radnik i odmah je nakon porođaja odveden u Otavice. Nepoznato je da li je ikada poslije toga bio u Vrpolju.
«Dragutin Tadijanović potomak je svećenika Blaža Tadijanovića.» Kako se postaje potomkom svećenika zna samo autor ove mudre rečenice iz jednog brodskog turističkog prospekta.
«Šuma Striborova je najznačajnija zbirka bajki proizašla iz pera spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.» Zbirka se zove Priče iz davnine.
U turističkom prospektu iz 2007. godine, dakle, nakon petnaest godina što Brod nema muzejski postav, piše:
«U Muzeju Brodskog Posavlja se mogu vidjeti predmeti od neolitičke keramike, keltskih metalnih sjekira, rimske knemide, do prvih tehničkih uređenja 20. stoljeća. Muzej koristi vlastite prostore.»
To čega u Brodu nema ponosno se predstavlja rujna 2009. u Milanu – u pokladnim uniformama nude se rakija, švargl i čvarci i dijele gore citirani turistički prospekti. Isto to, kasnije, u privatnoj birtiji u Münchenu, svake godine u Zagrebu – uglavnom brodskim studentima koji su turistički ludi za Brodom.
Rade se akcijski planovi, master planovi, klasteri, dovlači ministar turizma u Brod, ne silazi se sa stranica lokalnih medija... A brojke govore neumoljivo. U Brodu je 1985. godine zabilježeno 160 tisuća noćenja, a 2011. bit će ih, ako bude, nešto preko 20 tisuća. I to brodski turistički kruhoborci zovu – «strelovit rast» (selo Poćrtek, u Sloveniji, ima 365 tisuća noćenja godišnje).
Francuski kruzer Viktor Hugo, s osamdesetak putnika, bio je u Brodu jedanput i nikad više. Toliko su oduševljeni plovnošću Save i onim što su ovdje vidjeli (a u Vukovaru godišnje pristane i dvjesto takvih kruzera).
A kako i koliko su brodski turistički djelatnici zvuzlani, bož'mi'prosti, poput Hrvatskog sabora aktualnog saziva na čelu s, bivšim sekretarom Općinskog komiteta saveza komunista općine Metković, poluretardiranim Lukom Bebićem, najbolje pokazuje komedija s kravatom. U režiji izvjesnog Marijana Bušića čiji bi građanski status, zbog sukoba interesa, trebali utvrđivati hrvatska policija i pravosuđe. Njegova nakaradno latinizirana Academija Cravatica zblesavila je i Bebićev sabor pa je isti, 18. listopada proglasio Danom kravate jer, Mon Dieu, kravata je francuska riječ la cravate nastala iz etnonima Hrvat. Kao, Hrvati su u Tridesetgodišnjem ratu nosili oko vrata maramu, pa je od njemačkog Kroate nastalo francusko la cravate.
U Tridesetgodišnji rat iz Hrvatske su uglavnom slani, po kazni pohvatani i zarobljeni, odmetnici. Hajdučija koja je živjela od pljačke i ubijanja. To je bila vojska koja je odmah po ustroju počela pljačkati i ubijati. Tako su, na primjer, oni pokupljeni oko Broda, u jednoj od tih vojni, već kod Oriovca pobili svoje zapovjednike, opljačkali selo i odmetnuli se u šume. Dragojla Jarnević piše kako su oni iz Karlovca, prije kretanja u Njemačku – opljačkali Karlovac. A u brandenburškoj crkvi, nedaleko Berlina, postoji o toj vojsci zapis za njemačkom koji glasi: «Sačuvaj nas Bože kuge, rata i Hrvata.» I to da je nosilo kravatu?
I dok je ta glupost s kravatom bila stvar Pule (kravata oko Arene) i Zagreba (kravata banu Jelačiću oko vrata) to je bilo izdržljivo. No, onda je putujući vašar stigao i u Brod.
Uz visoka pokroviteljstva i «stručnu» pomoć brodskih povjesničara, Brod je, temeljem jedne njemačke karte iz 1697. godine, proglašen gradom kravate u domovini kravate. Naime, na toj karti je mjesto na kojem se nalazi, od Turaka upravo napušten i porušen Berislavićev Brod, njemački kartograf obilježio kao Cravatten staat. I to je vrhunski dokaz da se Brod proglasi gradom kravate i da se ulupaju novci u brončani reljef – preslik karte iz austrijskog ratnog arhiva.
Dakle, nije važno što na njemačkom Krawatte znači mala žena, a što se Hrvat piše Kroate, nije važno što la cravate postoji u srednjevjekovnom francuskom jeziku tristo godina prije 1697. godine i zajedno s glagolom cravater (vezati kravatu), nije važno što je la cravate na francuskom i široka vrpca na zastavama koja se upotrebljava otkad zastave postoje... Važan je kirvaj na kome će se nekome dići pare pod geslom: «Hrvatska, mala zemlja za veliko davljenje.»
Ista škola turističkog razmišljanja prodaje Franju Trenka, Mariju Tereziju i mađarske husare u Tvrđavi, iako njihova noga tamo nikad nije kročila. Husari su konjanici, a u brodskoj Tvrđavi je oduvijek bila samo pješadija i inženjerija...
Laži i obmane iz hrvatske i brodske politike prelila se u brodski turistički marketing. Brodski turistički trudbenici nemaju pojma kako da u Brodu turisticiraju pa izmišljaju i fabriciraju nepostojeće kako bi bavljenje nepostojećim pretvarali u trijumfalna rješenja. Budući živimo u svijetu laži to bi se još moglo i tolerirati da ima nekih rezultata. Međutim, ako zvanične računice pokazuju kako je Brod kao turistička destinacija nula onda je normalno da je takav i prihod od brodskog turizma. Sve ostalo je bombardiranje lažima.
Kada je u Brodu, 21. studenog 1954. utemeljeno Turističko društvo donesena je i odluka o otvaranju poslovnice. Poslovnica je otvorena 15. travnja 1957. i u njoj je radilo profesionalno dvoje ljudi (prodavali su i karte za vlakove). A Brod je tada imao 120 tisuća noćenja godišnje. Danas, kad Brod ima šest puta manje noćenja u turizmu profesionalno radi pet puta više ljudi. I još rade krivo.
Jer su, na primjer, duhovno srce grada – brodska franjevačka crkva i samostan – kulturno i povijesno višestruko važniji i sadržajem atraktivniji hrvatski spomenici kulture od austrougarske Tvrđave (takve kakva je), a ipak se Tvrđava progalšava «turističkom ikonom Broda».
Jer je, na primjer, brodsko židovsko groblje kulturno povijesno važniji i atraktivniji spomenik od Galerije Ružić, koja, da ima vrijednost koja joj se pridaje, sigurno ne bi bila u Brodu (pogotovo ne u prostoru koji zauzima). Postava te kvalitete i atrakcije ima u svijetu tisuće. Da je tu Muzej Vojne Krajine, bio bi jedini na svijetu.
Jer je, na primjer, grob Marijana pl. Terzića u sibinjskoj crkvi (legendarnog zapovjednika brodske Tvrđave koji je u dvoboju pokosio ogromnog Turčina Džombega i na taj način dobio bitku s Turcima kod Dervente), višestruko atraktivniji od priče o starom lopovu i prznici Johannu Trenku koji se u Brodu obogatio krađom državnog novca od nameta za prelazak preko Save. Ili je bar važniji od naganjivanja maskiranih turskih uhoda po Tvrđavi u koju nikad turska noga nije stupila.
Jer je, na primjer, tvrđavska crkva Lucasa von Hildebranta, koja zbog gluposti i hirova zvrji nedovršena, remek djelo barokne arhitekture i potencijalno turistički najatraktivniji brodski kulturno povijesni spomenik, a niti ima svoj prospekt, niti joj itko daje značaj koji zaslužuje.
Jer, na primjer, Brod ima Tomu Skalicu, prvog Hrvata koji je oplovio svijet, Martina Pilara, organizatora prvog javnog šah turnira u Hrvatskoj, Miju Filipovića, organizatora prve filatelističke izložbe u Hrvatskoj i prvog zoološkog vrta, Milana Amruša, pokretača izgradnje prvog javnog wc-a u Hrvatskoj, Matiju Mesića, prvog rektora hrvatskog sveučilišta, Ivanu Brlić-Mažuranić, prvu ženu člana znanstvene Akademije – a turistički ne propagira njih, nego stupidne fišijade na koje ne dođu ni svi pozvani učesnici natjecanja, a kamoli koji turist. U mađarskoj Baji, na primjer, trodnevna fišijada okupi 150 tisuća posjetitelja.
Da je Brod sačuvao (obnovio) glavni gradski trg u izvornom izgledu, da je sačuvao pitoreskne kvalitete Mucvanja i Šaragljice, kontumac na Vijušu, čardake i vodenice na Savi, brojne artefakte svoje bogate industrijske kulture, da umjesto urušenog hotela Park (preko puta Turističke zajednice) ima veliki kongresni hotel s bazenom koji može primiti više autobusa putnika – imao bi neke šanse kao turističko odredište. Ovakav kakav je danas – bez referencijalnog kulturnog punkta, bez kina, kazališta, muzeja, galerije zavičajnih slikara, poštene tiskare i izdavačke kuće, knjižare, gradskih novina, radija i TV centra, časopisa za kulturu, gradskog orkestra, poštenog stadiona, uređenih pružnih prijelaza, spalionice smeća, atraktivne tržnice, aerodroma, civilne riječne luke, brand proizvoda, prepoznatljive kuhinjske ponude, ribljih i nacionalnih restorana, prepoznatljivog suvenira – nema šanse.
Turizam u Brodu treba vratiti u realne okvire jer je s njim u vezi sve prepumpano od ljudi koji od tog pumpanja žive. Uostalom, u normalnim sredinama turizam se uopće ne računa kao privredna grana (ovogodišnja vrlo uspješna turistička sezona u Hrvatskoj nije imala gotovo nikakvog utjecaja na BDP). Grčka, Španjolska i brojne druge ozbiljne države Europe uopće nemaju ministarstva turizma. Hrvatska politička klasa uništila je hrvatsko gospodarstvo do te mjere da ispada kako je turizam spasonosno gospodarsko rješenje. To je teški privid. Turizam nije gospodarska djelatnost. Mali primjer, francuski kruzer. Došli, vidjeli, popili kavicu i otišli da se više nikad ne vrate. Doduše, agilna i ambiciozna podšefica brodskog turizma, svojevremena članica Općinskog komiteta saveza komunista, dala je izjavu za tisak da su brodski turistički djelatnici zapazili kako su Francuzi s kruzera kupovali i razglednice na koje su lijepili naše poštanske marke pa se to može uračunati, uz kavicu, u onaj über brodski turistički priljev. Doduše, prije nekoliko godina ista madamme dala je izjavu, također za tisak, kako joj je najomiljenije jelo hamburger, a najomiljenije štivo Grička vještica..., pa se ovo sa razglednicama i markama dobro uklapa u nesagledive turističke perspektive jedinog nam i vječnog Slavonskog Broda.
Bilježim se sa štovanjem.
