„Srdžba“ je prvi od tri mikroeseja Stribora Uzelca Schwendemanna koje ekskluzivno objavljuje SBPeriskop kao svoje glavne postove. Sutra ide „Ej, ovim šorom nikad blata nema, ej, samo sada i kad kiša pada“, a u petak objavjujemo treći – „Trač“.
... u slobodnoj interpretaciji, mogli bismo svakako reči da je mikroesej žanr kratkog metra pisan tehnikom razobličavanja, razotkrivanja, odnosno demistificiranja. Mikroesej je idealna forma našeg vremena:istovremeno i brz i dinamičan, i eksplicitan i ekspresivan... Andrić ga je u knjizi #Znakovi pored puta“ „krstio“ kao meditativna proza, drugi su ga nazivali poetsko-fenomenološkim refleksijama, crticama, kontemplacijama ili, pak, reminiscencijama – no, ipak, on u svom imenu objedinjuje i žanrovski najpreciznije određuje, sve navedene termine.
(Zoran Bognar – Tečni kristal)
Hrvatsku je preplavila kultura ogorčenosti i energija srdžbe. Političke stranke, a posebice sindikati, su preblesavi da bankiraju taj silni društveni kapital i pretvore se u legitimne kolektive koji će srdžbu preobražavti u konstruktivnu politiku. Menadžmenti komunističkih partija i revolucija su savršeno znali sakupiti i iskoristiti ogromni potencijal otpora, ali i prepoznati sposobne za djelovanje. Doduše, valja upozoriti kako je pitanje da li bi Lenjn uspio da nije bilo Prvog svjetskog rata, bi li Mao Ze Dong uspio da ga nije napao Japan 1937., bi li Tito uspio da nije bilo njemačkog napada na Jugoslaviju... Tuđmanu je presudan priliv nacionalno patriotskih i timotičkih pobuda za njegov projekt Hrvatske, dobio tek srpskom agresijom i pobunom lokalnih Srba... Na koncu i Pariska je komuna nastala usred rata s Prusima.
No i klasizmi i rasizmi dvadesetog stoljeća plodove gnjeva pretvarali su u plodove straha, pa su i jedni i drugi samo simulirano prihvaćeni. No, srdžba je obnovljiva energija pa i globalizirani liberalni kapitalizam prati globalizacija gnjeva. Umjesto da razvija primjerene postupke sakupljanja srdžbe hrvatskih građana, seljaka, radnika, intelektualaca i investiranje te srdžbe u projekte koji donose timotičku dobit – tzv. hrvatski socijaldemokrati upravo izazivaju tu srdžbu postupcima zakonodavne i izvršne vlasti koja im je u šakama. Zato im se srdžbe pretvaraju u prljavu energiju bespomoćnog bijesa i želje za osvetom zbog poniženosti koju onda udomljuje i sakuplja desnica. Na tom scenariju Karađorđev, pardon, Karamarkov HDZ planira okupiti desnicu, pretvoriti ju u sakupljače prljave energije rođene zbog političke bezdomnosti i opravdane srdžbe, te tim opasnim potencijalom, uz paradno ustaševanje i mješavinu kravala i provokativno zabavljačkog vandalizma, prijevremeno zaljuljati Snjeguljicu Milanovića i njegove stranačke političke patuljke.
... u slobodnoj interpretaciji, mogli bismo svakako reči da je mikroesej žanr kratkog metra pisan tehnikom razobličavanja, razotkrivanja, odnosno demistificiranja. Mikroesej je idealna forma našeg vremena:istovremeno i brz i dinamičan, i eksplicitan i ekspresivan... Andrić ga je u knjizi #Znakovi pored puta“ „krstio“ kao meditativna proza, drugi su ga nazivali poetsko-fenomenološkim refleksijama, crticama, kontemplacijama ili, pak, reminiscencijama – no, ipak, on u svom imenu objedinjuje i žanrovski najpreciznije određuje, sve navedene termine.
(Zoran Bognar – Tečni kristal)
Hrvatsku je preplavila kultura ogorčenosti i energija srdžbe. Političke stranke, a posebice sindikati, su preblesavi da bankiraju taj silni društveni kapital i pretvore se u legitimne kolektive koji će srdžbu preobražavti u konstruktivnu politiku. Menadžmenti komunističkih partija i revolucija su savršeno znali sakupiti i iskoristiti ogromni potencijal otpora, ali i prepoznati sposobne za djelovanje. Doduše, valja upozoriti kako je pitanje da li bi Lenjn uspio da nije bilo Prvog svjetskog rata, bi li Mao Ze Dong uspio da ga nije napao Japan 1937., bi li Tito uspio da nije bilo njemačkog napada na Jugoslaviju... Tuđmanu je presudan priliv nacionalno patriotskih i timotičkih pobuda za njegov projekt Hrvatske, dobio tek srpskom agresijom i pobunom lokalnih Srba... Na koncu i Pariska je komuna nastala usred rata s Prusima.
No i klasizmi i rasizmi dvadesetog stoljeća plodove gnjeva pretvarali su u plodove straha, pa su i jedni i drugi samo simulirano prihvaćeni. No, srdžba je obnovljiva energija pa i globalizirani liberalni kapitalizam prati globalizacija gnjeva. Umjesto da razvija primjerene postupke sakupljanja srdžbe hrvatskih građana, seljaka, radnika, intelektualaca i investiranje te srdžbe u projekte koji donose timotičku dobit – tzv. hrvatski socijaldemokrati upravo izazivaju tu srdžbu postupcima zakonodavne i izvršne vlasti koja im je u šakama. Zato im se srdžbe pretvaraju u prljavu energiju bespomoćnog bijesa i želje za osvetom zbog poniženosti koju onda udomljuje i sakuplja desnica. Na tom scenariju Karađorđev, pardon, Karamarkov HDZ planira okupiti desnicu, pretvoriti ju u sakupljače prljave energije rođene zbog političke bezdomnosti i opravdane srdžbe, te tim opasnim potencijalom, uz paradno ustaševanje i mješavinu kravala i provokativno zabavljačkog vandalizma, prijevremeno zaljuljati Snjeguljicu Milanovića i njegove stranačke političke patuljke.
