Sulejman iz Gunje

Padne čovjeku, pogotovo ako je malo kreativniji ili ako mu vrhunac zabave nije ležanje na kauču i "listanje" kanala, svašta na pamet. Desi se to, da čovjeku svašta padne na pamet, čak i u situacijama u kojima baš nije prikladno, primjera radi, obući se nakaradno. Kao, recimo, osmanski sultan. Ali eto, tako je to sa malo kreativnijim svijetom: nema, jednostavno, taj svijet mira makar nemao ni kuću, ni u kući ormar. A imao je dok mu proljetos Sava nije odnijela i kauč i kravatu... ali, nekim čudom, nije turban ili kako se već zove to što se stavi na glavu kada se hoće sličiti na sultana.

Ibrahim Vejsilović iz Gunje, lokalni, bošnjački aktivist, predsjednik Kulturno umjetničkog društva "Ljiljan", ukazao se na drugi dan Kurban bajrama, jednog od dva najznačajnija muslimanska blagdana, obučen baš kao maloprije pomenuti sultan. Dobro, nije baš da bi ga netko, osim ako nema veće probleme s vidom i razumom, zamijenio za Sulejmana Veličanstvenog, ne onog pravog, već Halita Ergenca, najpoznatijeg televizijskog vladara od Vardara pa dio Triglava, ali da se potrudio, e jeste.

Nije se, naravno, Ibrahim zamotao i ogrnuo onako, da se djeca vesele, a susjedi čude, već da kako treba, dostojanstveno i upečatljivo, dočeka grupu gostiju koju je HTV, uvijek precizna u izričaju i točna u opisu, nazvala "turskim humanitarcima". Oni su, ti "turski humanitarci", muslimane u Gunji obišli povodom Bajrama, donijeli, uz ostalo, dvadeset kurbana, da domaćinima ljepšim učine slavlje u do pola obnovljenim kućama. Eto, dakle, zašto se Ibrahim Vejsilović maskirao, dok su njegovi sumještani obukli nešto što se obično naziva tradicionalnom, narodnom, tom nekom, bošnjačkom odjećom...

I tu, naravno, počinje i problem. Nije mali, jer kada se ovdje identitet sudari sa krivom slikom prošlosti, onda, po lijepom običaju, sve ispadne, u boljem slučaju, samo naopako, ako ne, što bi se u Bosni reklo, i zlo i naopako. Tako to biva čak kada su, kao u ovoj prilici, namjere dobre koliko i naivne.

Zašto se, da se konačno to upita, jedan Bošnjak, musliman, građanin Hrvatske, obukao kao sultan i odakle mu uopće ideja da bi to trebalo veseliti goste iz zemlje koja na sa Otomanskom imperijom ima veze koliko i daytonska Bosna i Hercegovina sa onom Tvrtka Kotromanića?

Od svega što je mogao, recimo tako, povući preko rijeke, one iste Save, Ibrahim je povukao baš ono što ne treba: turkofiliju i falsificiranje prošlosti u kojem najzapadnija, najeuropskija, jedina i politički definirana muslimanska zajednica od Istanbula do Osla, slavi okupatore i okupaciju, topeći se pred izljevima ljubavi iz Ankare, koja, pak, svoje interese realizira tamo gdje se ljudi u sultane oblače eventualno za maškare. U Hrvatskoj i Srbiji, da preciziramo.

Nije, da i ne duljimo, zemlja sultana - od koje nije nastala, nego je na njenim ruševinama, zahvaljujući Kemalu Ataturku i njegovom prosvjetiteljstvu stvorena moderna Republika Turska – bila na Balkanu ništa drugo do okupacijska sila, kao što nisu, iako se često tako ponašaju, bosanskohercegovački muslimani, odnosno Bošnjaci, gdje god živjeli, nikakav njen ostatak, kopile povijesti i posljedice loše organizacije masovnog preseljenja ka navodnoj matici. Prelio se, međutim, taj sindrom manjka samoprihvatanja preko Save, pa se, na jedan dan, karikaturalno koliko i nepotrebno, manifestirao u kraju čije je nedavno stradanje neopisivo.

Maskenbal, kada mu vrijeme nije, ne umanjuje, naravno, humanu gestu Turaka, niti nešto bitno govori o položaju i bošnjačke manjine i muslimanske zajednice u Hrvatskoj. Od Turaka je, prosto, lijepo što su došli, dok je Hrvatska, kako često ističu iz Islamske zajednice, primjer dobrog rješavanja položaja manjinske religijske grupe i država od koje bi recept mogle prepisati kako većinski katoličke, europske, tako i dominantno muslimanske zemlje.

No kada, makar i naivno, Bošnjaci u Hrvatskoj, kao i u BiH, potpuno je svejedno, pokažu koliko duboko pogrešno razumiju (i) vlastitu prošlost, odnosno kada već nešto pokušaju – što li, samo valjda oni znaju – oblačeći se kao emigranti iz historije, oni, uz ostalo, degradiraju ono što jesu i, pri tome, daju argument onima koji ih smatraju – greškom.

Sve u svemu, prepisujući, i to loše, provincijski, trend kojeg je započela Stranka demokratske akcije u Bosni i Hercegovini, nesretnici iz Gunje neće promijeniti ni svoj položaj, niti odnos Hrvatske prema njima. Oni su, međutim, a da nisu htjeli, tek podsjetili na ono što je davno rekao Adil Zulfikarpašić, bogati bošnjački emigrant i jedan od osnivača SDA, Aliji Izetbegoviću, kasnije predsjedniku Predsjedništva BiH: „Šta će ti ljudi u čakširama sa zapojasanim jataganima? Na svim slikama će u prvi plan biti stavljeni ovi bradati ljudi sa turbanima na glavi, sa jataganima za pojasom, samo da se uplaši Europa...“

Odgovor nikada nije dobio. Kao što ni Ibrahim iz Gunje ne bi znao kazati zašto se, zaboga, obukao kao sultan, dok se deklarira kao pripadnik naroda koji je, kao i drugi, bio pod sultanskom okupacijom... Ako je samo iz zahvalnosti, nije morao. Niti je to netko očekivao. Valjda.