Susan Sontag bila je u svoje vrijeme jedna od onih nezamislivih osoba koja je svoju slavu stekla na polju književne kritike te je i danas jedna od najrelevantnijih mislilaca modernog doba.
Rođena kao Susan Rosenblatt 16. siječnja 1933. u New Yorku, u obitelji oca trgovca i majke nastavnice, židovskog podrijetla, Susan je oduvijek bila posebna. Prezime Sontag uzela je od svog očuha s kojim se njezina majka vjenčala nakon što je njezin biološki otac umro. Sa šesnaest godina u Chicagu počinje studirati francuski jezik i književnost i filozofiju, a samo godinu dana kasnije vjenčala se sa sociologom Philipom Reiffom s kojim ima sina Davida.
Sontag i Reiff međusobno su se nadahnjivali te su zajedno objavili studiju o utjecaju Sigumunda Freunda na modernu kulturu. No, kako je mlada stupila u brak, svejedno je u njihovom braku nešto nedostajalo do njezine pune sreće iako je bila svjesna kako osim muškaraca voli i žene. Znala je kako će se ta praznina u njezinom životu popuniti jednom, no nije mogla ni pomisliti kako će 1988. godine na snimanju promo fotografija za svoju knjigu o AIDS-u upoznati fotografkinju Annie Leibovitz s kojom provela ostatak svog života. Iako fotografkinja nije bila njezina prva žena u životu, možemo reći kako je bila najbitnija. Leibovitz je ispričala njihovu priču u svojoj knjizi My Time With Susan te o njihovom prvom susretu može samo reći kako je Susan „bila osoba koju je htjela upoznati, u to pravo vrijeme.“ Sontag je često predbacivala Annie zašto ju nikad ne fotografira dok su vani, no Annie kao fotograf slavnih uspjela je zabilježiti Susan onako kako nitko drugi ne bi mogao.
Njihova veza, obilježena smijehom i razumijevanjem potrajala je sve do smrti Sontag koja je 28. prosinca 2004. godine umrla od leukemije. Sahranjena je na pariškom groblju Cimetière Montparnasse.
Američka autorica Sontag bila je poprilično aktivan pisac s mnogim objavljenim romanima, napisanim predstavama te između ostalog i esejima koje njezini obožavatelji uskoro imaju priliku čitati na hrvatskom jeziku.
Njezini eseji skupljeni u zbirku Istovremeno (At The Same Time) postali su jedna od onih stvari koje svaki intelektualac treba pročitati kako bi još dodatno obogatio sebe. Da se razumijemo, Sontag nema dlake na jeziku te bez srama kritizira američku politiku, ratove, MTV kulturu, ljudsko licemjerje. Njezini eseji fokusiraju se na ljudska prava, aktivizam, umjetnost, fotografiju kao i kulturu općenito. Zbirku Istovremeno su uredili Anne Jump i Paolo Dillonardo koji su se trudili pripremiti ovo djelo na način na koji bi autorica htjela.
Tako se sama zbirka otvara esejom o ljepoti u kojem Sontag raspravlja o nerazrješivosti etičkih i estetskih vrijednosti, kako su ti eseji pisani kao predgovori njezinim obožavanim autorima imaju mnogo toga zajedničkog: slavlje rusku književnost njenih tema, osamljenu priroda pisanja proze, i, iznad svega, stalno i samootkrivajuće razmišljanje o umjetnosti pričanja priča, o “istinitosti proze”, o tome “kako pričati i do koje mjere”, te o posebnom podžanru romana, “prepričavanje života stvarne osobe iz drugog vremenskog razdoblja koja je postigla uspjeh.”
Ne propušta ni progovoriti o događaju koji je uvelike promijenio američku povijest – rušenju Bliznaca što je ona nazvala simbolom američke nemoći, kao i opisuje besmislenost „američkog rata protiv terorizma“, a logično nadovezivanje na ove teme jest i progovaranje o skandalu u Abu Ghraibu, odgovoru Busheve administracije i promjeni američke kulture prema onome što je Sontag nazvala“rastućim prihvaćanjem brutalnosti“.
Posljednje godine Susan Sontag bile su obilježene političkim angažmanom te je radi svjetskih događaja s kojima se jednostavno morala „loviti u koštac“, zapostavljala svoj književni rad i posvetila se novinarskom radu za koji je primila mnoge nagrade poput Nagrade Jeruzalema, Friedenspreis (Mirovna nagrada), Prince of Asturias Award te je pozivana da održi predavanja na svečanostima, sveučilištima i sajmovima knjiga diljem svijeta. Posljednji dio zbirke eseja sakupljenih pod imenom „Istovremenom“ u biti su njezini govori koji su nadahnjujući za svakog čitatelja koji se smatra članom „književne republike“.
Sama zbirka nazvana je po njezinom posljednjem eseju u zbirci što je bio naziv zadnjega govora kojeg je održala kao počast polifoničnoj kvaliteti ove knjige, nerazdvojivosti književnosti i politike u njenom radu, estetici i etici, unutarnjem i vanjskom životu.
Istovremeno čitatelju daje uvid u razmišljanje jedne od impozantnijih ličnosti modernog doba koja je već sa svojih petnaest godina svojim tokom misli šarmirala mnoge, puno starije čitatelje iako je prema sebi bila i više nego samokritična.
Knjiga Istovremeno u prijevodu Zorice Benci uskoro će se naći na policama knjižara u izdanju udruge Domino, a u dogledno vrijeme, svjetlo dana će i ugledati drugi svezak njezinih dnevnika pod nazivom Kao što je svijest u jarmu tijela u prijevodu Mire Gregov.
Izvor: Tacno
Rođena kao Susan Rosenblatt 16. siječnja 1933. u New Yorku, u obitelji oca trgovca i majke nastavnice, židovskog podrijetla, Susan je oduvijek bila posebna. Prezime Sontag uzela je od svog očuha s kojim se njezina majka vjenčala nakon što je njezin biološki otac umro. Sa šesnaest godina u Chicagu počinje studirati francuski jezik i književnost i filozofiju, a samo godinu dana kasnije vjenčala se sa sociologom Philipom Reiffom s kojim ima sina Davida.
Sontag i Reiff međusobno su se nadahnjivali te su zajedno objavili studiju o utjecaju Sigumunda Freunda na modernu kulturu. No, kako je mlada stupila u brak, svejedno je u njihovom braku nešto nedostajalo do njezine pune sreće iako je bila svjesna kako osim muškaraca voli i žene. Znala je kako će se ta praznina u njezinom životu popuniti jednom, no nije mogla ni pomisliti kako će 1988. godine na snimanju promo fotografija za svoju knjigu o AIDS-u upoznati fotografkinju Annie Leibovitz s kojom provela ostatak svog života. Iako fotografkinja nije bila njezina prva žena u životu, možemo reći kako je bila najbitnija. Leibovitz je ispričala njihovu priču u svojoj knjizi My Time With Susan te o njihovom prvom susretu može samo reći kako je Susan „bila osoba koju je htjela upoznati, u to pravo vrijeme.“ Sontag je često predbacivala Annie zašto ju nikad ne fotografira dok su vani, no Annie kao fotograf slavnih uspjela je zabilježiti Susan onako kako nitko drugi ne bi mogao.
Njihova veza, obilježena smijehom i razumijevanjem potrajala je sve do smrti Sontag koja je 28. prosinca 2004. godine umrla od leukemije. Sahranjena je na pariškom groblju Cimetière Montparnasse.
Američka autorica Sontag bila je poprilično aktivan pisac s mnogim objavljenim romanima, napisanim predstavama te između ostalog i esejima koje njezini obožavatelji uskoro imaju priliku čitati na hrvatskom jeziku.
Njezini eseji skupljeni u zbirku Istovremeno (At The Same Time) postali su jedna od onih stvari koje svaki intelektualac treba pročitati kako bi još dodatno obogatio sebe. Da se razumijemo, Sontag nema dlake na jeziku te bez srama kritizira američku politiku, ratove, MTV kulturu, ljudsko licemjerje. Njezini eseji fokusiraju se na ljudska prava, aktivizam, umjetnost, fotografiju kao i kulturu općenito. Zbirku Istovremeno su uredili Anne Jump i Paolo Dillonardo koji su se trudili pripremiti ovo djelo na način na koji bi autorica htjela.
Tako se sama zbirka otvara esejom o ljepoti u kojem Sontag raspravlja o nerazrješivosti etičkih i estetskih vrijednosti, kako su ti eseji pisani kao predgovori njezinim obožavanim autorima imaju mnogo toga zajedničkog: slavlje rusku književnost njenih tema, osamljenu priroda pisanja proze, i, iznad svega, stalno i samootkrivajuće razmišljanje o umjetnosti pričanja priča, o “istinitosti proze”, o tome “kako pričati i do koje mjere”, te o posebnom podžanru romana, “prepričavanje života stvarne osobe iz drugog vremenskog razdoblja koja je postigla uspjeh.”
Ne propušta ni progovoriti o događaju koji je uvelike promijenio američku povijest – rušenju Bliznaca što je ona nazvala simbolom američke nemoći, kao i opisuje besmislenost „američkog rata protiv terorizma“, a logično nadovezivanje na ove teme jest i progovaranje o skandalu u Abu Ghraibu, odgovoru Busheve administracije i promjeni američke kulture prema onome što je Sontag nazvala“rastućim prihvaćanjem brutalnosti“.
Posljednje godine Susan Sontag bile su obilježene političkim angažmanom te je radi svjetskih događaja s kojima se jednostavno morala „loviti u koštac“, zapostavljala svoj književni rad i posvetila se novinarskom radu za koji je primila mnoge nagrade poput Nagrade Jeruzalema, Friedenspreis (Mirovna nagrada), Prince of Asturias Award te je pozivana da održi predavanja na svečanostima, sveučilištima i sajmovima knjiga diljem svijeta. Posljednji dio zbirke eseja sakupljenih pod imenom „Istovremenom“ u biti su njezini govori koji su nadahnjujući za svakog čitatelja koji se smatra članom „književne republike“.
Sama zbirka nazvana je po njezinom posljednjem eseju u zbirci što je bio naziv zadnjega govora kojeg je održala kao počast polifoničnoj kvaliteti ove knjige, nerazdvojivosti književnosti i politike u njenom radu, estetici i etici, unutarnjem i vanjskom životu.
Istovremeno čitatelju daje uvid u razmišljanje jedne od impozantnijih ličnosti modernog doba koja je već sa svojih petnaest godina svojim tokom misli šarmirala mnoge, puno starije čitatelje iako je prema sebi bila i više nego samokritična.
Knjiga Istovremeno u prijevodu Zorice Benci uskoro će se naći na policama knjižara u izdanju udruge Domino, a u dogledno vrijeme, svjetlo dana će i ugledati drugi svezak njezinih dnevnika pod nazivom Kao što je svijest u jarmu tijela u prijevodu Mire Gregov.
Izvor: Tacno
