Suvišna zaštita već dobro zaštićenih korporacija

Sjedinjene Američke Države i cijeli svijet sudjeluju u velikoj raspravi o novim trgovinskim ugovorima. Takvi sporazumi su se nekad zvali "sporazumi o slobodnoj trgovini"; oni su zapravo bili kontrolirani trgovinski ugovori, skrojeni prema korporativnim interesima, uglavnom u SAD-u i Europskoj uniji.

Danas se takvi sporazumi češće nazivaju "partnerstva", kao u slučaju Trans-pacifičkog partnerstva (TPP). Ali oni nisu partnerstva jednakih: SAD zapravo propisuju uvjete. Srećom, američki "partneri" postaju sve rezistentniji. Nije teško uvidjeti zašto. Ovi sporazumi uvelike nadilaze trgovinu, reguliraju ulaganja i intelektualno vlasništvo te nameću korjenite promjene u zakonodavnom, pravosudnom i regulatornom okviru zemalja, bez inputa ili odgovornosti kroz demokratske institucije. Čini se da je najodbojniji i najnepošteniji dio takvih sporazuma vezan uz zaštitu investitora.

Naravno, investitori moraju biti zaštićeni od nepouzdanih vlada koje bi se željele dočepati njihovog vlasništva. Ali te odredbe nisu vezane uz ta pitanja. U posljednjim desetljećima bilo je vrlo malo izvlaštenja i investitori koji se žele zaštititi mogu kupiti osiguranje od Multilateralne agencije za osiguranje ulaganja, podružnice Svjetske banke jer SAD i ostale vlade pružaju slično osiguranje. Međutim, SAD zahtijeva da te odredbe budu uključene u TPP, iako brojni njihovi partneri imaju zaštitu vlasništva i pravosudne sustave koji su jednako dobri.

Objektivno javno pravosuđe
Prava nakana tih odredbi je spriječiti propise vezane uz zdravstvo, okoliš, sigurnost i, da, čak i financije koji bi trebali zaštititi američko gospodarstvo i građane. Tvrtke mogu tužiti vlade za puni povrat vezano uz bilo kakvo smanjenje njihove buduće očekivane dobiti koje je uslijedilo kao posljedica regulatornih promjena. To nije samo teoretska mogućnost. Philip Morris tuži Urugvaj i Australiju radi zahtjeva da kutije cigareta moraju imati naljepnice upozorenja. Doduše, obje zemlje otišle su korak dalje nego SAD, propisujući uključivanje grafičkih oznaka koje prikazuju posljedice pušenja cigareta. Takvo označavanje je funkcionalno. Ono odvraća od pušenja. Stoga sada Philip Morris zahtijeva naknadu izgubljene dobiti.

U slučaju da ubuduće ustanovimo da neki proizvod uzrokuje zdravstvene probleme (sjetite se azbesta) umjesto da bude suočen s parnicama radi troškova koje je nametnuo nama, proizvođač može tužiti vlade jer ga sprečavaju od ubijanja većeg broja ljudi. Ista stvar mogla bi se dogoditi kad bi naše vlade nametnule rigoroznije propise kako bi nas zaštitile od posljedica emisija stakleničkih plinova. Prilikom mog predsjedanja Odborom gospodarskih savjetnika predsjednika Billa Clintona, protivnici očuvanja okoliša pokušali su ozakoniti sličnu odredbu, nazvanu "regulatorne naknade".

Oni su znali da će ti propisi odmah biti ukinuti ako se ona nekad uvede iz jednostavnog razloga što vlade neće moći priuštiti plaćanje naknade. Srećom, uspjeli smo suzbiti tu inicijativu kako na sudovima tako i u američkom Kongresu. Međutim, trenutno te iste skupine pokušavaju zaobići demokratske procese umećući takve odredbe u trgovinske zakone čiji se sadržaj strogo skriva od javnosti (ali ne i od korporacija koje ih zagovaraju). Obaviješteni smo o onome što se događa samo ako nešto "procuri" i uslijed razgovora s vladinim dužnosnicima koji se doimaju više predanim demokratskim procesima.

Objektivno javno pravosuđe od osnovne je važnosti za američki sustav vlasti, s pravnim standardima stvaranim desetljećima, utemeljenim na načelima transparetnosti, presedana i mogućnosti za žalbu na neodgovarajuće odluke. Sve se to stavlja na stranu, dok nove vlade zahtijevaju privatnu, netransparentnu i vrlo skupu arbitražu. Štoviše, dogovor je često prepun sukoba interesa; primjerice, arbitri mogu biti "sudac" u jednom slučaju i zagovaratelj u drugom slučaju koji je povezan s prethodnim. Postupak je tako skup da se Urugvaj mora obratiti Michaelu Bloombergu i drugim imućnim Amerikancima predanim očuvanju zdravlja i braniti se protiv Philipa Morrisa. I, iako korporacije mogu pokrenuti parnicu, ostali ne mogu. U slučaju povrede ostalih obveza - vezano, primjerice, uz standarde po pitanju radne snage ili okoliša - građani, udruženja i skupine civilnog društva nemaju pravo traženja odštete.

Iskorištavanje sporazuma 
Ako je ikad postojao jednostrani mehanizam za rješavanje sporova koji krši temeljna načela, ovo je dobar primjer. Eto zašto sam se pridružio vodećim američkim pravnim stručnjacima, uključujući one s Harvarda, Yalea i Berkeleya u pisanju pisma predsjedniku Baracku Obami koje objašnjava koliko su ti sporazumi štetni za naš pravosudni sustav. Američki pristaše takvih sporazuma ističu da je SAD bio tužen samo nekoliko puta do sada i da nisu nikad izgubile parnicu. Međutim, korporacije upravo uče kako mogu iskoristiti takve sporazume u vlastitu korist. Skupi korporativni pravnici u SAD-u, Europi i Japanu vjerojatno će nadmašiti potplaćene vladine pravnike koji pokušavaju obraniti javne interese. Što je još gore, korporacije u razvijenim zemljama mogu otvoriti podružnice u zemljama članicama kroz koje mogu ulagati kod kuće i tada tužiti, pružajući im novi kanal za blokiranje propisa.

Skrivene odredbe
Kad bi postojala potreba za boljom zaštitom imovine i kad bi ovaj privatni, skupi mehanizam rješavanja sporazuma bio nadmoćniji od javnog pravosuđa, trebali bismo promijeniti zakone ne samo zbog bogatih stranih tvrtki nego radi naših građana i malih tvrtki. Ali nema nagovještaja da je tome tako. Pravila i propisi određuju vrstu gospodarstva i društva u kojem ljudi žive. Oni utječu na relativnu pregovaračku snagu, s važnim posljedicama po nejednakost, što je sve veći problem diljem svijeta. Pitanje je bismo li trebali dopustiti bogatim korporacijama postupanje prema odredbama sakrivenim u takozvanim trgovinskim sporazumima u cilju propisivanja kako bismo trebali živjeti u dvadeset prvom stoljeću. Nadam se da će građani SAD-a, Europe i Pacifika odgovoriti po tom pitanju jednim zvučnim "ne".

poslovni