Sve žrtve zaslužuju spomen

Za razliku od ratnih zločina u sektoru Jug, koji su barem pretreseni pred Haškim sudom, za zločine na području bivšeg UN-ovog sektora Sjever, odnosno Banije i Korduna, još uvijek nitko nije procesuiran. U Izvještaju HHO-a zabilježeno je 267 stradalih na tom području, dok Veritas sa Korduna i Banije traži 470 lica, od čega je najveći dio njih nestao u izbjegličkoj koloni na potezu Glina – Dvor. Prva krvava stanica na nesigurnom putu od tridesetak kilometara, kojim se putovalo tri dana, bila je Glina, gdje je 6. avgusta hrvatska vojska presjekla kolonu kordunaških izbjeglica. Zatim su uslijedile slične akcije u glinskim selima Roviški, Ravnom Rašću, Maji, Brubnju, kao i u dvorskim selima Žirovcu, Rujevcu i Trgovima, u kojima je kolona u više navrata presječena. Dio izbjeglica koji se sklonio u šume vraćao se nakon nekoliko dana lutanja na cestu Žirovac – Dvor, pa se kolona tuda kretala još 9. i 10. avgusta, kada su vidjeli velik broj tijela stradalih koje su iza sebe ostavljali pripadnici zloglasne jedinice “Hamze” iz sastava 505. bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH, a kojima su se na cesti kod Donjeg Žirovca pridružile i hrvatske “Crne mambe”. O zločinima koji su se desili na tom području svjedoči i snimak pripadnika “Hamzi” na kojem se, pored ubojstva civila zarobljenih na livadi uz glasne povike “Ubij”, a zatim i zvuka automatskog oružja, jasno vide i njihovi izvršitelji.

Kolona je još jednom napadnuta, i to u Dvoru u večernjim satima 7. avgusta i u ranim popodnevnim satima 8. avgusta, dan nakon službenog završetka “Oluje”. Istog se dana dogodio i stravičan zločin u dvorskoj osnovnoj školi, gdje je brutalno ubijeno devet hendikepiranih osoba čije je stradanje, nakon svjedočenja danskih vojnika UNPROFOR-a, zgrozilo širu javnost. O stradanjima u Dvoru prve su 1996. pisale holandske novine “Het Parool”, koje su iznijele podatak da je u njemu hrvatska vojska ubila više od 200 srpskih izbjeglica. Ispraćena iz Dvora artiljerijskom paljbom, izbjeglička kolona nije imala mira ni na putu kroz Republiku Srpsku. MiG-ovi HV-a, duboko na teritoriji susjedne države, raketirali su 7. avgusta dalmatinsku i ličku izbjegličku kolonu na Petrovačkoj cesti, gdje je poginulo devetero civila, a sljedećeg dana izbjegličku kolonu s Korduna i Banije u Svodnoj, na relaciji Novi Grad – Prijedor, gdje je smrtno stradalo troje izbjeglica, a ranjeno je četvero djece i četiri žene.

Devetnaest godina nakon “Oluje” istina o izbjegličkoj koloni još nije izašla na vidjelo. Iako su 2007. uzeti uzorci tkiva sa 160 žrtava sahranjenih na petrinjskom groblju, a 2009. sa 64 žrtve pokopane na dvorskom groblju, mnoge od njih još čekaju na dostojanstven pokop. Na “povoljno vrijeme” za ekshumaciju čeka i groblje u Donjem Selištu, gdje se pretpostavlja da se nalazi 55 grobova, kao i još jedna zajednička grobnica ponad lokalnoga groblja. I nakon ekshumacije na tim mjestima ostat će pitanje gdje su sahranjena preostala tijela stradalih iz izbjegličke kolone smrti od Gline do Dvora.

U organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Srpskog narodnog vijeća i Građanskog odbora za ljudska prava, 3. avgusta održan je komemorativni skup na dvorskom groblju, a služen je i parastos. Na skupu je bilo više od stotinu ljudi, koji su sa svijećama i ružama u rukama pokušali senzibilizirati domaću javnost za stradanja Srba u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja”, usporen proces ekshumacija i identifikacija, neprocesuiranje ratnih zločina i lošu poslijeratnu situaciju u kojoj su mnoga srpska sela ostala pusta.

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac pozvao je okupljene ispred humki i centralnog krsta da se na tom mjestu prisjete svih onih kojih se nema tko drugi sjetiti.

- Ovdje smo ne samo zbog 64 žrtve sa područja kordunskih i banijskih općina pokopane na dvorskom groblju, nego i zato da bismo se sjetili svih onih koji su stradali u bezumlju rata od 1991. do 1995., neovisno o tome da li su bili Srbi ili Hrvati, jer svi oni zaslužuju spomen. Ne bismo htjeli da itko bude nespomenut, jer jako dobro znamo što znači biti zaboravljen – rekao je Pupovac.

- Ako je već politika od devedesetih dijelila žive, onda za nas koji smo ostali tu nema većeg ljudskog poslanja nego ne dijeliti mrtve. Upravo se to ovih dana događa u hrvatskom društvu. Svatko se sjeća samo svojih, svatko priznaje samo svoje. Zato želimo poručiti da pravog sjećanja, kao ni pravog mira, nema dok svi ne budu spomenuti, dok svi mrtvi ne budu priznati i dok prema svima ne budemo imali pravedan odnos poštovanja i pijeteta – dodao je Pupovac i upozorio da se ono što smo zaboravili uvijek vraća, kao što nas sada sustiže ono što se događalo u 20. stoljeću.

- Slavlje bez svijesti o počinjenom zločinu ne može biti slavlje u punoj svojoj veličini i istinskom osjećaju oslobođenja, pogotovo zato što za stradanje ovih ljudi nitko nije odgovarao, a svijesti o tome da bi netko trebao odgovarati ima manje negoli što piše u zakonu. Nema te svijesti ni u javnosti, a nema je ni kod onih koji bi trebali suditi po zakonu – podsjetio je Pupovac na dugogodišnju praksu tretiranja srpskih žrtava.

Dodao je da nikoga ne želi prozivati, ali da ako se već druge proziva za zlo koje su počinili, za patnje koje su nanijeli drugima, onda treba imati na umu da na te prozivke nemaju puno pravo sve dok izostaje svijest o odgovornosti za ono što je učinjeno ovim ljudima ovdje.

U ime Koordinacije porodica nestalih i poginulih lica sa sjedištem u Beogradu okupljenima se obratio Dragan Pjevač, koji je rekao da su Srbi u Hrvatskoj nesumnjivo najveći gubitnici u ratu devedesetih. Tada se na njih obrušila tolika mržnja, a uz to su bili, kako je rekao, između čekića i nakovnja. Prisjetio se i zajedničkog života Hrvata i Srba nakon Drugog svjetskog rata, da bi se zapitao da li hrvatska država neće ili ne može da spriječi mržnju koja postoji i 19 godina nakon rata.

- Poslije svih ratova to se moglo spriječiti. Moglo se i nakon posljednjeg, mogli su se identifikovati zločinci koji su napravili zlo, jer zlo nije napravio cijeli narod – rekao je Pjevač i podsjetio na to da je u “Oluji” ubijeno preko 1.200 srpskih civila, više od pola starijih od 60 godina, a za te je zločine donesena samo jedna pravomoćna presuda.

- U Hrvatskoj postoji još 238 poznatih grobnih mjesta Srba koje hrvatska država još nije iskopala, od toga 215 iz perioda “Oluje”. Ovih će se dana govoriti o svijetloj strani “Oluje”, a ova tamna se neće ni spomenuti. Još uvijek nema snage pogledati u oči ružnim činjenicama, a jedna od njih su opustjeli krajevi Korduna, Banije, Like i Kninske krajine – dodao je Pjevač i izrazio vjeru da će doživjeti dan kada će većinska Hrvatska suosjećati sa srpskim žrtvama i osuditi zločince koji su počinili stravična nedjela, kao što srpska strana suosjeća s hrvatskim žrtvama i osuđuje one koji su počinili zločine nad Hrvatima u proteklom ratu.

Na nedopustivo spore procese ekshumacija i identifikacija žrtava, kao i na neučinkovito procesuiranje zločina upozorila je voditeljica Documente Vesna Teršelič te pozvala nadležne institucije da ubrzaju potragu za nestalima kako bi neizvjesnost i muke njihovih obitelji konačno prestale. Navela je da je za izgradnju povjerenja, što je u posljednjoj godini zaustavljeno, potrebno naći mjesto i način da se u hrvatskom društvu pamte svi ubijeni civili, zarobljeni i ubijeni branitelji i vojnici.

- Veoma je važno da vladine institucije, ali i cijelo društvo, pronađu način da u obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti uključe i sjećanje na ubijene. Nažalost, još uvijek traju istraživanja i točan broj ubijenih ne znamo – rekla je Vesna Teršelič.

Na namjerno zanemarivanje težine stradanja srpskog naroda u “Oluji” okupljenim novinarima na dvorskom groblju posebno je govorio Milorad Pupovac.

- Da je sa ovih prostora otišlo 200.000 ptica, netko bi se pitao zašto i gdje su. Da je dio tih ptica pobijen u tom zbjegu, netko bi se opet pitao zašto i koja je korist od toga. A gospodari smrti u Hrvatskoj koji vladaju nad nama živima tako beskrupulozno, i tako neduhovno, i toliko nehrišćanski, čak i onda kada se kršćanima zovu, ne daju da se to pitanje postavi – rekao je Pupovac.

- To smatram velikim grijehom. Možda i većim nego zločine koji su počinjeni u bezumlju ratnog vihora. Možda zato i ne znam tko je veći neprijatelj našeg napora da izmirimo ljude: da li oni koji su u ratu sa mržnjom ili možda strahom ubijali ljude bez razloga ili pak oni koji gospodare njihovim zločinima, koji gospodare mrtvima i koji na taj način žele gospodariti nama i našim osjećajima, i koji žele da mržnja bude važnija i veća nego osjećaj odgovornosti zbog toga što se dogodilo – kazao je Pupovac. Dodao je da tih gospodara ima na raznim mjestima i da ne dopuštaju da se oslobodimo ratnog nasljeđa.

- Ima ih u rasponu od kukavica i konformista u politici, do službenika i sluga loše profesije i loše savjesti u pravosuđu. Mnogi ne misle da “to” treba procesuirati, jer zločin razumiju upravo kao “to” i ništa više od toga. Mnogi se ne usude procesuirati nedjela jer postoje čuvari istine, a ona može biti samo jedna. Ovo dvorsko groblje ne smije biti istina – rekao je predsjednik SNV-a i naglasio da takvi ne smiju biti ni razrušeni krajevi na kojima je prije “Oluje” živjelo srpsko stanovništvo, a koje je država zaobišla u svojim razvojnim planovima.

- Pogledajte kako izgleda ovaj kraj, posebno od Kostajnice do Dvora. Kao da je zaboravljena zemlja, kao da je ničija zemlja, kao da ovi ljudi ništa ne zaslužuju. Država i nadležna ministarstva ostaju gluhi na naše pozive da pomognu. Ne tražimo velik novac koji država ne bi imala. Ne znam, možda ne znaju gdje je u Hrvatskoj potrebna pomoć države ili smatraju da ta pomoć ne treba dolaziti ovdje – dodao je Pupovac.

- Okupili smo se ovdje bez gorčine i bez trunke mržnje. Došli smo danas, dolazit ćemo i sljedeće godine i svake sljedeće, mi ili neki drugi nakon nas. I sjećat ćemo se svih ljudi koji su od 1991. do 1995. ubijeni, nerijetko u obijesti, a gotovo uvijek u mržnji. Naše društvo treba da se oslobodi tih dviju stvari. Zato smo ovdje, jer vjerujemo da na taj način možemo biti bolji ljudi i poštivati žrtvu onih koji su ovdje još uvijek sahranjeni pod krstovima sa oznakama N.N. – poručio je Pupovac na dvorskom groblju, najavivši da će ovdje dolaziti i idućih godina.

Inače, na tom se mjestu u organizaciji Općine Dvor i Vijeća srpske nacionalne manjine polažu vijenci 8. avgusta, na dan kada su se u tom dijelu UN-ovog sektora Sjever dogodila najveća stradanja u izbjegličkoj koloni.

Stradanja u “Oluji” obilježena su parastosima i na brojnim drugim mjestima, prije svega u crkvi Svetog Marka u Beogradu, u hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci, gdje su u organizaciji Veritasa organizirani okrugli stolovi i tribine na temu “Oluja pred Međunarodnim sudom pravde”. Tradicionalno i u Novom Gradu, u Republici Srpskoj, duž ceste kojom je avgustovskih dana prolazila rijeka ljudi, zapaljene su svijeće, a za sve stradale koji nisu uspjeli prijeći Unu spušteni su vijenci u rijeku. Sjećanje živi i na dva lokaliteta stradanja izbjegličke kolone u BiH, u Svodnoj i na Petrovačkoj cesti.

Izvor: novosti