Premda poltronstvo na ovim prostorima ima svoju tradiciju, svakim danom se usavršava i pronalazi nove dimenzije svog djelovanja. S obzirom na odnos snaga u društvu, poltroni se ne moraju bojati za svoj opstanak i karijeru. Dokle god je toliko nesposobnih šefova u državi, u turističkom nam Brodu gradu i županiji, trebat će njihove udvorničke usluge kako bi im podigli samopuzdanje. Laskavci njihove male ideje i male sposobnosti napuhuju, uvećavaju. Državom i gradom lebde baloni od vođa. Ali, reče Napoleon,tko zna laskati, zna i klevetati.
Kada u dobu u kojem živimo, raznovrsno poltronsko ponašanje, ljigavo i isto toliko brojno kao žablja jaja, dobiva težinu iskrenog nacionalnog zanosa i nezaobilaznog kriterija za domoljubnost, kada upravnogradske poltronijade imaju snagu pameti, vjernosti i časti, kada se, dakle, u dobu kulturne relativnosti, nekritički i ulizivački podržava smjer kojim zemlja treba ići, ili se isključive političko-kulturno-sportske ideje prvaka države grada ili županije narasle do projekta brane kao svoje rođene, onda ne postoji dilema da li prilika čini poltrona ili poltron čini priliku. Funkcionira ravnopravno i jedno i drugo. Koje sile socijalno-ekonomske ili psihološke više gnječe te kraktere-rajčice? Pucaju li oni pod težinom promijenjenih povijesnih i ekonomskih okolnosti, iz straha, ili lako napuknu iz uvjerenja, mazohistički prskajući sokove svoje gnjecave unutrašnosti, izljeve zahvalnosti i prikrivenog častohleplja – upravo po rukama koje ih gnječe?
Bez obzira na odgovor o tome što dominira u formiranju i iskazivanju poltronske ličnosti, jedno je jasno: ulizice i ulagivanje ne bi postojali da nema taštine, kao kod onog čelika koji rado čuje da ga zovu sivim srebrom. U igri je obostrani interes, recimo to slikovito, pseta koje pred gospodarom maše repom prvenstveno da bi dobilo kost i tapšanje po glavi, i interes gospodara koji dajući psu kost očekuje od njega da ga ovaj ne napada i da ga vjerno čuva. Interes je raison d´ętre odnosa na kome počiva licemjerno uvažavanje. Poltronstvo se naveliko ismijava, ali kao jedan od uvjet napredovanja, naveliko se prakticira.
Jdna jednostavna šala izvrsno ilustrira neke mehanizme poltronstva: u razgovoru dvojice prijatelja, jedan konstatira da je K. najveći poltron u gradu. Drugi se začudi i upita otkud ovaj to zna. Prijatelj mu odgovori da s K. radi u istom kolektivu gdje ovaj svako jutro posipa stol svog šefa biberom samo da bi mu mogao što ćešće reći “nazdravlje”.Što dobiva poltron, koji u ovom slučaju ima “bibernu” inicijativu? Dobiva priliku skrenuti pozornost na sebe, a da se nije ničim korisnim iskazao. Dobiva šefovo “hvala” za njegovo “ništa” od istinskog truda. Dobiva mogućnost da, kad stekne šefovo povjerenje, ulašti pod ureda na kome će se šef okliznuti i slomiti nogu, pa će ga “laštilac” odvesti u bolnicu, a potom zamijeniti na poslu. Prema tome, usred ploda poltronstva može se nalaziti sjeme opasne ambicije. Što dobiva šef? Dobiva potvrdu svoje važnosti. Dobiva mogućnost da urlikne da nije “nazdravlje”, već “nabolest”, da se opusti i pravi važan. A ako uživa dok mu viču “nazdravlje” dobiva želju da sam sebi podmetne biber. Stoga je laskanje, po La Fontaineu, lažan novac kome kurs raste prema našoj taštini.
U životu za koji Shakespeare kaže da je priča koju priča luda, a ne znači ništa, poltronstvo se formira kao u duševnim bolnicama “poželjno ponašanje”, putem metode “sustava ekonomije žetona”. Naime, žetone, za koje se mogu, primjerice, kupiti cigarete, bolesnici mogu dobiti jedino od psihijatra, ali samo ako se ponašaju na odgovarajući način, u skladu s takozvanim normalnim ponašanjem. Manje iskakanja, znači više žetona, više cigareta ili ostalog za što se vrijedno boriti. “Sustav ekonomije žetona”, prema pokazanim rezultatima, efikasan je sustav izliječenja onih koji se nalazili izvan zone propisanog života. Usporedno gledajući, poltron je čovjek koji za žetone koje dijele monopolisti na vlasti ili poslu, a za koje se mogu “kupiti” napredovanje u karijeri, privilegije i društveni status, brzo, potpuno i bezpogovorno podešava svoje ponašanje prema njihovim zahtjevima, dopuštajući da oni određuju što je poželjno ponašanje. Pravi rasadnici i žetona i poltrona su “totalne institucije” u kojima su organizacija i hijerarhija jedno te isto: škole, vojska, bolnice, internati, samostani, duševne bolnice, zatvori, državna, gradsk i županijske uprave, političke stranke.
Legendarni su brodski aktualni primjeri iz svih nabrojanih institucija i svi za njih znaju. Premda poltronstvo na ovim prostorima ima svoju tradiciju, svakim danom se usavršava i pronalazi nove dimenzije svog djelovanja. S obzirom na odnos snaga u društvu, poltroni se ne moraju bojati za svoj opstanak i karijeru. Dokle god je toliko nesposobnih šefova u državi, u turističkom nam Brodu gradu i županiji, trebat će njihove udvorničke usluge kako bi im podigli samopuzdanje. Laskavci njihove male ideje i male sposobnosti napuhuju, uvećavaju. Državom i gradom lebde baloni od vođa. Ali, reče Napoleon,tko zna laskati, zna i klevetati.
Za te ljude koji neštedimice prosipaju riječi i djela poštovanja, poklona, naklona, udvornosti pred one koji su u društvenoj hijerarhiji iznad njih, narod je nakupio bogat izbor odgovarajućih izraza. Oni su: kukavice, strašljivci, ulizice, laskavci, puzavci, gmizavci, podrepaši, beskičmenjaci, čankolizi, ulažice, udvorice, čorboloci, pripuzi. Suvremeni žargon još je okrutniji. Udvorice su čepovi, dupelisci, duperi, gmisci, guzice, guzičari, čmarci, guzolisci, liziguzi, servilci, vazelini, uvlakači. Nije ni čudo da je guzica otvor kroz koji se dotični uvlače, jer su poltroni sitne duše, koje tako male, kako veli de Balzac, lakše uđu u životni krug osobe kojoj teže. Čuvati ih treba, jer, za razliku od buntovnika koje se samo u borbi može progutati, svi poltroni dolaze neprimjetno kroz guzicu. Svi poltroni vode u rit!
Može li se ophrvati laskanju i nakanama poltrona? Biti svjestan poltronskih apetita i želje da žrtvu pojedu još živu? Kako? Možda na trenutak kao jedan naš poznati pjevač pored kojeg je na nekom banketu sjedio isto tako poznati krojač koji je, dodvoravajući se pjevaču, cijelo veće pjevušio pjesmicu kojom se ovaj slavni zabavljač proslavio. Poltronsko ponašanje krojača pjevaču je išlo na živce, pa mu se napokon obratio: “recite gospodine, trebam li ja za revanš šiti?”
Kada u dobu u kojem živimo, raznovrsno poltronsko ponašanje, ljigavo i isto toliko brojno kao žablja jaja, dobiva težinu iskrenog nacionalnog zanosa i nezaobilaznog kriterija za domoljubnost, kada upravnogradske poltronijade imaju snagu pameti, vjernosti i časti, kada se, dakle, u dobu kulturne relativnosti, nekritički i ulizivački podržava smjer kojim zemlja treba ići, ili se isključive političko-kulturno-sportske ideje prvaka države grada ili županije narasle do projekta brane kao svoje rođene, onda ne postoji dilema da li prilika čini poltrona ili poltron čini priliku. Funkcionira ravnopravno i jedno i drugo. Koje sile socijalno-ekonomske ili psihološke više gnječe te kraktere-rajčice? Pucaju li oni pod težinom promijenjenih povijesnih i ekonomskih okolnosti, iz straha, ili lako napuknu iz uvjerenja, mazohistički prskajući sokove svoje gnjecave unutrašnosti, izljeve zahvalnosti i prikrivenog častohleplja – upravo po rukama koje ih gnječe?
Bez obzira na odgovor o tome što dominira u formiranju i iskazivanju poltronske ličnosti, jedno je jasno: ulizice i ulagivanje ne bi postojali da nema taštine, kao kod onog čelika koji rado čuje da ga zovu sivim srebrom. U igri je obostrani interes, recimo to slikovito, pseta koje pred gospodarom maše repom prvenstveno da bi dobilo kost i tapšanje po glavi, i interes gospodara koji dajući psu kost očekuje od njega da ga ovaj ne napada i da ga vjerno čuva. Interes je raison d´ętre odnosa na kome počiva licemjerno uvažavanje. Poltronstvo se naveliko ismijava, ali kao jedan od uvjet napredovanja, naveliko se prakticira.
Jdna jednostavna šala izvrsno ilustrira neke mehanizme poltronstva: u razgovoru dvojice prijatelja, jedan konstatira da je K. najveći poltron u gradu. Drugi se začudi i upita otkud ovaj to zna. Prijatelj mu odgovori da s K. radi u istom kolektivu gdje ovaj svako jutro posipa stol svog šefa biberom samo da bi mu mogao što ćešće reći “nazdravlje”.Što dobiva poltron, koji u ovom slučaju ima “bibernu” inicijativu? Dobiva priliku skrenuti pozornost na sebe, a da se nije ničim korisnim iskazao. Dobiva šefovo “hvala” za njegovo “ništa” od istinskog truda. Dobiva mogućnost da, kad stekne šefovo povjerenje, ulašti pod ureda na kome će se šef okliznuti i slomiti nogu, pa će ga “laštilac” odvesti u bolnicu, a potom zamijeniti na poslu. Prema tome, usred ploda poltronstva može se nalaziti sjeme opasne ambicije. Što dobiva šef? Dobiva potvrdu svoje važnosti. Dobiva mogućnost da urlikne da nije “nazdravlje”, već “nabolest”, da se opusti i pravi važan. A ako uživa dok mu viču “nazdravlje” dobiva želju da sam sebi podmetne biber. Stoga je laskanje, po La Fontaineu, lažan novac kome kurs raste prema našoj taštini.
U životu za koji Shakespeare kaže da je priča koju priča luda, a ne znači ništa, poltronstvo se formira kao u duševnim bolnicama “poželjno ponašanje”, putem metode “sustava ekonomije žetona”. Naime, žetone, za koje se mogu, primjerice, kupiti cigarete, bolesnici mogu dobiti jedino od psihijatra, ali samo ako se ponašaju na odgovarajući način, u skladu s takozvanim normalnim ponašanjem. Manje iskakanja, znači više žetona, više cigareta ili ostalog za što se vrijedno boriti. “Sustav ekonomije žetona”, prema pokazanim rezultatima, efikasan je sustav izliječenja onih koji se nalazili izvan zone propisanog života. Usporedno gledajući, poltron je čovjek koji za žetone koje dijele monopolisti na vlasti ili poslu, a za koje se mogu “kupiti” napredovanje u karijeri, privilegije i društveni status, brzo, potpuno i bezpogovorno podešava svoje ponašanje prema njihovim zahtjevima, dopuštajući da oni određuju što je poželjno ponašanje. Pravi rasadnici i žetona i poltrona su “totalne institucije” u kojima su organizacija i hijerarhija jedno te isto: škole, vojska, bolnice, internati, samostani, duševne bolnice, zatvori, državna, gradsk i županijske uprave, političke stranke.
Legendarni su brodski aktualni primjeri iz svih nabrojanih institucija i svi za njih znaju. Premda poltronstvo na ovim prostorima ima svoju tradiciju, svakim danom se usavršava i pronalazi nove dimenzije svog djelovanja. S obzirom na odnos snaga u društvu, poltroni se ne moraju bojati za svoj opstanak i karijeru. Dokle god je toliko nesposobnih šefova u državi, u turističkom nam Brodu gradu i županiji, trebat će njihove udvorničke usluge kako bi im podigli samopuzdanje. Laskavci njihove male ideje i male sposobnosti napuhuju, uvećavaju. Državom i gradom lebde baloni od vođa. Ali, reče Napoleon,tko zna laskati, zna i klevetati.
Za te ljude koji neštedimice prosipaju riječi i djela poštovanja, poklona, naklona, udvornosti pred one koji su u društvenoj hijerarhiji iznad njih, narod je nakupio bogat izbor odgovarajućih izraza. Oni su: kukavice, strašljivci, ulizice, laskavci, puzavci, gmizavci, podrepaši, beskičmenjaci, čankolizi, ulažice, udvorice, čorboloci, pripuzi. Suvremeni žargon još je okrutniji. Udvorice su čepovi, dupelisci, duperi, gmisci, guzice, guzičari, čmarci, guzolisci, liziguzi, servilci, vazelini, uvlakači. Nije ni čudo da je guzica otvor kroz koji se dotični uvlače, jer su poltroni sitne duše, koje tako male, kako veli de Balzac, lakše uđu u životni krug osobe kojoj teže. Čuvati ih treba, jer, za razliku od buntovnika koje se samo u borbi može progutati, svi poltroni dolaze neprimjetno kroz guzicu. Svi poltroni vode u rit!
Može li se ophrvati laskanju i nakanama poltrona? Biti svjestan poltronskih apetita i želje da žrtvu pojedu još živu? Kako? Možda na trenutak kao jedan naš poznati pjevač pored kojeg je na nekom banketu sjedio isto tako poznati krojač koji je, dodvoravajući se pjevaču, cijelo veće pjevušio pjesmicu kojom se ovaj slavni zabavljač proslavio. Poltronsko ponašanje krojača pjevaču je išlo na živce, pa mu se napokon obratio: “recite gospodine, trebam li ja za revanš šiti?”
