[caption id="attachment_137074" align="alignnone" width="550"] Vukovar, 17.11.2019. - Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović nazočila je paljenju svijeća i molitvi u dvorištu Opće županijske bolnice Vukovar i bolnice hrvatskih veterana.
foto HINA/ ml[/caption]
Prošlo je tek nekoliko dana otkako je predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, Branimir Mihalinec, izjavio da će se štrajk u ponedjeljak preskočiti zbog obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Štrajk prosvjetara za kojeg njegovi vođe žele da bude obilježen pojmovima koji označavaju čvrstinu, jedinstvo i stav kojeg je nemoguće pokolebati, ipak je uspio pokleknuti pred nečim što sad već nitko ne dovodi u pitanje. Ovim potezom sindikalisti kao da poručuju: Nismo mi antidržavni element, i mi ćemo se slizati s državničkom mitomanijom u nastajanju.
Ne treba dakako stvari dovoditi do ekstrema i pretpostavljati da su sindikati u ringu borbe za svoja prava u suprotnom kutu od onih koji obilježavaju Dan sjećanja na žrtve Vukovara. Nikako. Među prosvjetarima dakako ima i branitelja i ljudi čiji se stavovi međusobno bitno razlikuju. Ovo nam govori o nečem drugom, možda ne toliko strašnom na prvi pogled. Zapravo, nimalo strašnom, jer ovaj potez sindikata gotovo nitko javno ne dovodi u pitanje.
BOJAN GLAVAŠEVIĆ - SJEĆANJE NA VUKOVAR: Ne želim pamtiti samo krv
LUPIGA SLAVI ŽIVOT: Možete li zamisliti nasmijani Vukovar?
PRISJETIMO SE: Vukovar kakav je nekad bio
IVAN PENAVA: Grobljonačelnik Vukovara
Ponedjeljak je, dakle, radni dan (od 2020. trebao bi biti neradni), a štrajkaši, možda iz razloga da izbjegnu još veću osudu od one koja se stvara u dijelu medija, odlučuju poručiti kako su i oni dio državničke propaganda koja se temelji na žrtvi Vukovara i na strašnom zločinu koji je nanio duboke rane, a one se iz godine u godinu nanovo otvaraju ne bi li miris krvi i patnje barem još neko vrijeme držao naciju na okupu ili je povezao ili koristio određenim strukturama za sasvim privatne interese ili za što se već koriste ceremonije i državni rituali.
Svakoj naciji potrebni su datumi obilježavanja, heroji i parareligijski običaji koji na okupu drže zamišljenu zajednicu. Nacije koje su nesigurne u sebe i imaju problem s identitetom dodatno potenciraju takve obljetnice. One su efektnije ako su u njih uključena stradanja, razaranja, šok i trauma. Trauma se iz godine u godinu obnavlja, kultura smrti se širi i emocije unesrećenih se iskorištavaju na najsvirepiji i najpodliji mogući način. Na onaj u kojem takvi ljudi služe kao pijuni u državničkoj igri.
Sindikati su, čini se, za svaki slučaj, odlučili pokazati da su nedvojbeno jak nacionalni element (FOTO: HINA/lsd)
Rat koji je završio prije četvrt stoljeća kao da je življi no ikad. Ne prođe ni dan da u medijima pod državnom kontrolom ne obilježavamo godišnjicu neke brigade, neke bitke, neke razmjenu zarobljenika, kupujemo “helihoptere” ili nešto slično. Sve zajedno kulminira velikim finalom u Vukovaru 18. studenog. Za državu koja se želi temeljiti na ovakvim obljetnicama taj datum dođe kao Nova godina, kao novo rađanje (ili smrt) koja se perpetuira i vrti poput pokvarene ploče. Taj mit, kad jednom uđe među ljude, oko sebe stvara štit koji ga čini nedodirljivim i nemogućim za propitkivanje i kritičko sagledavanje.
Tako i sindikati, u dokazivanju, kako ne bi netko posumnjao da su kontra svetinja ove nacije unutar koje traže ono što im pripada, sada pokazuju svoju privrženost. Ne bismo ovdje upadali u zamku da nas se naziva štovateljima bivšeg sistema, jugo-srbo-četnicima ili kako se to već popularno kaže u krugu ekstremne desnice. Ne. Obrazac ponašanja današnje elite zapravo je sličan ponašanju jugoslavenskih socijalističkih vlasti čije su ceremonije i obljetnice, izlizane i napuhane s vremenom postale predmetom sprdnje dijela ondašnje mladeži, dok je drugi dio mladeži u neshvaćanju vlastite indoktrinacije, fanatično slijedio tadašnje mitomane. I tadašnja vlast dopuštala je kritiku unutar sustava, svakako, samo taje kritika morala oprezno dolaziti s „marksističko-lenjinističkih“ pozicija. Ukoliko ste, dakle, htjeli nešto reći, morali ste to izreći u jednom šabloniziranom okviru, a unutra nadrobiti što vas volja.
Slično kao i s obljetnicom u Vukovaru. Mi štrajkamo, mi kritiziramo vlast, mi se s njom svađamo, ali u okviru svetih državnih ceremonija i obljetnica mi smo, naime, dio vas. Sutjesku i Neretvu zamijenili su Vukovar i Škabrnja, SUBNOR je zamijenjen braniteljskim udrugama koje kao da predstavljaju savez čuvara revolucije. Umjesto Tita, kao očinske figure, danas imamo Tuđmana.
Sindikati, koji predstavljaju nastavnike, učitelje i profesore, dakle ljude koji obrazuju djecu, trebali bi biti prvi koji će mlade naučiti kritičkom razmišljanju. Koji će ih naučiti detektirati propagandu, a ne da u njoj sudjeluju. Ovako, oni djeluju kao još jedna karika u lancu koji će nas držati u mentalnoj nemobilnosti još dodatnih četvrt stoljeća. Dok sve skupa u nekoj budućoj generaciji ne izazove bunt i podsmijeh zbog pravila koja će u tom nekom budućem vremenu djelovati potpuno smiješno.
lupiga
foto HINA/ ml[/caption]
Prošlo je tek nekoliko dana otkako je predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, Branimir Mihalinec, izjavio da će se štrajk u ponedjeljak preskočiti zbog obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Štrajk prosvjetara za kojeg njegovi vođe žele da bude obilježen pojmovima koji označavaju čvrstinu, jedinstvo i stav kojeg je nemoguće pokolebati, ipak je uspio pokleknuti pred nečim što sad već nitko ne dovodi u pitanje. Ovim potezom sindikalisti kao da poručuju: Nismo mi antidržavni element, i mi ćemo se slizati s državničkom mitomanijom u nastajanju.
Ne treba dakako stvari dovoditi do ekstrema i pretpostavljati da su sindikati u ringu borbe za svoja prava u suprotnom kutu od onih koji obilježavaju Dan sjećanja na žrtve Vukovara. Nikako. Među prosvjetarima dakako ima i branitelja i ljudi čiji se stavovi međusobno bitno razlikuju. Ovo nam govori o nečem drugom, možda ne toliko strašnom na prvi pogled. Zapravo, nimalo strašnom, jer ovaj potez sindikata gotovo nitko javno ne dovodi u pitanje.
BOJAN GLAVAŠEVIĆ - SJEĆANJE NA VUKOVAR: Ne želim pamtiti samo krv
LUPIGA SLAVI ŽIVOT: Možete li zamisliti nasmijani Vukovar?
PRISJETIMO SE: Vukovar kakav je nekad bio
IVAN PENAVA: Grobljonačelnik Vukovara
Ponedjeljak je, dakle, radni dan (od 2020. trebao bi biti neradni), a štrajkaši, možda iz razloga da izbjegnu još veću osudu od one koja se stvara u dijelu medija, odlučuju poručiti kako su i oni dio državničke propaganda koja se temelji na žrtvi Vukovara i na strašnom zločinu koji je nanio duboke rane, a one se iz godine u godinu nanovo otvaraju ne bi li miris krvi i patnje barem još neko vrijeme držao naciju na okupu ili je povezao ili koristio određenim strukturama za sasvim privatne interese ili za što se već koriste ceremonije i državni rituali.
Svakoj naciji potrebni su datumi obilježavanja, heroji i parareligijski običaji koji na okupu drže zamišljenu zajednicu. Nacije koje su nesigurne u sebe i imaju problem s identitetom dodatno potenciraju takve obljetnice. One su efektnije ako su u njih uključena stradanja, razaranja, šok i trauma. Trauma se iz godine u godinu obnavlja, kultura smrti se širi i emocije unesrećenih se iskorištavaju na najsvirepiji i najpodliji mogući način. Na onaj u kojem takvi ljudi služe kao pijuni u državničkoj igri.
Sindikati su, čini se, za svaki slučaj, odlučili pokazati da su nedvojbeno jak nacionalni element (FOTO: HINA/lsd)
Rat koji je završio prije četvrt stoljeća kao da je življi no ikad. Ne prođe ni dan da u medijima pod državnom kontrolom ne obilježavamo godišnjicu neke brigade, neke bitke, neke razmjenu zarobljenika, kupujemo “helihoptere” ili nešto slično. Sve zajedno kulminira velikim finalom u Vukovaru 18. studenog. Za državu koja se želi temeljiti na ovakvim obljetnicama taj datum dođe kao Nova godina, kao novo rađanje (ili smrt) koja se perpetuira i vrti poput pokvarene ploče. Taj mit, kad jednom uđe među ljude, oko sebe stvara štit koji ga čini nedodirljivim i nemogućim za propitkivanje i kritičko sagledavanje.
Tako i sindikati, u dokazivanju, kako ne bi netko posumnjao da su kontra svetinja ove nacije unutar koje traže ono što im pripada, sada pokazuju svoju privrženost. Ne bismo ovdje upadali u zamku da nas se naziva štovateljima bivšeg sistema, jugo-srbo-četnicima ili kako se to već popularno kaže u krugu ekstremne desnice. Ne. Obrazac ponašanja današnje elite zapravo je sličan ponašanju jugoslavenskih socijalističkih vlasti čije su ceremonije i obljetnice, izlizane i napuhane s vremenom postale predmetom sprdnje dijela ondašnje mladeži, dok je drugi dio mladeži u neshvaćanju vlastite indoktrinacije, fanatično slijedio tadašnje mitomane. I tadašnja vlast dopuštala je kritiku unutar sustava, svakako, samo taje kritika morala oprezno dolaziti s „marksističko-lenjinističkih“ pozicija. Ukoliko ste, dakle, htjeli nešto reći, morali ste to izreći u jednom šabloniziranom okviru, a unutra nadrobiti što vas volja.
Slično kao i s obljetnicom u Vukovaru. Mi štrajkamo, mi kritiziramo vlast, mi se s njom svađamo, ali u okviru svetih državnih ceremonija i obljetnica mi smo, naime, dio vas. Sutjesku i Neretvu zamijenili su Vukovar i Škabrnja, SUBNOR je zamijenjen braniteljskim udrugama koje kao da predstavljaju savez čuvara revolucije. Umjesto Tita, kao očinske figure, danas imamo Tuđmana.
Sindikati, koji predstavljaju nastavnike, učitelje i profesore, dakle ljude koji obrazuju djecu, trebali bi biti prvi koji će mlade naučiti kritičkom razmišljanju. Koji će ih naučiti detektirati propagandu, a ne da u njoj sudjeluju. Ovako, oni djeluju kao još jedna karika u lancu koji će nas držati u mentalnoj nemobilnosti još dodatnih četvrt stoljeća. Dok sve skupa u nekoj budućoj generaciji ne izazove bunt i podsmijeh zbog pravila koja će u tom nekom budućem vremenu djelovati potpuno smiješno.
lupiga
