Uzeli, preprodali, drugi kupili i uveli svoja pravila. Prisvojili rovokopačke i monterske radove, bandere, kablove, podzemne i nadzemne linije, uzeli ono što smo mi kupili i uredno platili. Nije im dosta što su sve dobili gotovo, u punoj spremi i opremi, nego dodali još jedan namet. Telefonsku pretplatu od 73 kune mjesečno, možeš i isključiti aparat iz zida, tko te pita, nemoj koristiti, samo plati. Godišnje je to blizu 120 eura. Mogle bi se kupiti po jedne cipele za svako godišnje doba. Za cipele nemam, ali za telefonsku pretplatu moram
Obitelj nekad bila prosječna, četveročlana, djeca se školovala, završila fakultete, zaposlila se u velikom gradu. Roditelji ostali u malom, kako bi i djeca od djece mogla, nakon završene školske godine, reći da idu kućama. U stanovima se radilo, išlo u školu, na balet, ritmiku, jahanje, plivanje, instrukcije, vađenje mandula, krvne pretrage i koješta drugo. Onda se dva mjeseca odlazilo kućama, gdje djeca nisu imala nikakvih obaveza.
Kad je bivši jugoslavenski PTT počeo uvoditi telefone, u Kući se nije razmišljalo. Nije se imalo, ali, za mogućnost svakodnevnoga komuniciranja s djecom, većom i manjom, ušlo se u kredit, platilo Pošti ondašnjih 1.500 njemačkih maraka, na rate, i dobilo priključak i telefonski broj. Toliko dala Kuća, pa isto toliko dalo svako dijete za stambeni prostor u gradu.
Plaće i penzije redovito stizale, odlučeno ući u kratkoročni kredit, opet četiri kredita, pa kupiti parcelu od tri stotine kvadratnih metara u malom dalmatinskom mjestu, kilometar daleko od mora. Rodbina i prijatelji pomogli sagraditi vikendicu u rangu kamp – kućice. I njoj ponudili telefonski priključak i tako se zgodi da je četveročlana obitelj imala četiri telefonska broja. I za svaki dala po 1.500 dojč maraka. Što će sveukupno biti 6.000 DM. Danas, grubo preračunato, bez kamata, 3.000 eura.
Dovde priča nije svima poznata, a dalje svi sve znaju. Prisvojili rovokopačke i monterske radove, bandere, telefonske kablove, podzemne i nadzemne linije, uzeli ono što smo mi kupili i uredno platili. Proglasili vlasništvom, netko iz ove države, znam samo da mu je službeno ime Hrvatski telekom, a ne znam tko je sve neslužbeno u njegovom sastavu. Nismo dobili nikakvu naknadu, ni u protuvrijednosti ni manje od nje, a trebali smo dobiti više, jer se u takvim transakcijama obavezno zaračunavaju i kamate. Ali, samo kad vlasnički pravac ima jedan smjer.
Uzeli, preprodali, drugi kupili i uveli svoja pravila. Nije im dosta što su sve dobili gotovo, u punoj spremi i opremi, nego dodali još jedan namet. Telefonsku pretplatu od 73 kune mjesečno, možeš i isključiti aparat iz zida, tko te pita, nemoj koristiti, samo plati. Godišnje je to blizu 120 eura. Mogle bi se kupiti po jedne cipele za svako godišnje doba. Za cipele nemam, ali za telefonsku pretplatu moram.
Već petu godinu više od 40.000 pretplatnika, preko udruge Potrošač, u sudskom je sporu protiv Hrvatskoga telekoma. Netko bi rekao da vode spor, vraga vode, ne vode, nego stoje u mjestu, tapkaju, zaostaju. Potajno se nadaju da bi sud mogao odlučiti kako Hrvatski telekom treba preračunati ono što je dobio, pa tome dodati ovo što sad mjesečno dobiva, pa podijeliti unatrag, oduzeti unaprijed i vratiti dug, makar i na rate. Možda sud čeka da im se pridruži još koja desetina tisuća oštećenih. Dodajem svoj broj četiri, iako je od prosječne obitelji nastala ispodprosječna. Njenom ostatku netko u ovoj državi duguje 3.000 eura. Koliko bi to bilo telefonskih impulsa! A tek cipela!
Izvor: www.lupiga.com
Obitelj nekad bila prosječna, četveročlana, djeca se školovala, završila fakultete, zaposlila se u velikom gradu. Roditelji ostali u malom, kako bi i djeca od djece mogla, nakon završene školske godine, reći da idu kućama. U stanovima se radilo, išlo u školu, na balet, ritmiku, jahanje, plivanje, instrukcije, vađenje mandula, krvne pretrage i koješta drugo. Onda se dva mjeseca odlazilo kućama, gdje djeca nisu imala nikakvih obaveza.
Prisvojili rovokopačke i monterske radove, bandere, telefonske kablove, podzemne i nadzemne linije, uzeli ono što smo mi kupili i uredno platili (FOTO: Novi list)
Kad je bivši jugoslavenski PTT počeo uvoditi telefone, u Kući se nije razmišljalo. Nije se imalo, ali, za mogućnost svakodnevnoga komuniciranja s djecom, većom i manjom, ušlo se u kredit, platilo Pošti ondašnjih 1.500 njemačkih maraka, na rate, i dobilo priključak i telefonski broj. Toliko dala Kuća, pa isto toliko dalo svako dijete za stambeni prostor u gradu.
Plaće i penzije redovito stizale, odlučeno ući u kratkoročni kredit, opet četiri kredita, pa kupiti parcelu od tri stotine kvadratnih metara u malom dalmatinskom mjestu, kilometar daleko od mora. Rodbina i prijatelji pomogli sagraditi vikendicu u rangu kamp – kućice. I njoj ponudili telefonski priključak i tako se zgodi da je četveročlana obitelj imala četiri telefonska broja. I za svaki dala po 1.500 dojč maraka. Što će sveukupno biti 6.000 DM. Danas, grubo preračunato, bez kamata, 3.000 eura.
Dovde priča nije svima poznata, a dalje svi sve znaju. Prisvojili rovokopačke i monterske radove, bandere, telefonske kablove, podzemne i nadzemne linije, uzeli ono što smo mi kupili i uredno platili. Proglasili vlasništvom, netko iz ove države, znam samo da mu je službeno ime Hrvatski telekom, a ne znam tko je sve neslužbeno u njegovom sastavu. Nismo dobili nikakvu naknadu, ni u protuvrijednosti ni manje od nje, a trebali smo dobiti više, jer se u takvim transakcijama obavezno zaračunavaju i kamate. Ali, samo kad vlasnički pravac ima jedan smjer.
Nije im dosta što su sve dobili gotovo, u punoj spremi i opremi, nego dodali još jedan namet (FOTO: Novi list)
Uzeli, preprodali, drugi kupili i uveli svoja pravila. Nije im dosta što su sve dobili gotovo, u punoj spremi i opremi, nego dodali još jedan namet. Telefonsku pretplatu od 73 kune mjesečno, možeš i isključiti aparat iz zida, tko te pita, nemoj koristiti, samo plati. Godišnje je to blizu 120 eura. Mogle bi se kupiti po jedne cipele za svako godišnje doba. Za cipele nemam, ali za telefonsku pretplatu moram.
Već petu godinu više od 40.000 pretplatnika, preko udruge Potrošač, u sudskom je sporu protiv Hrvatskoga telekoma. Netko bi rekao da vode spor, vraga vode, ne vode, nego stoje u mjestu, tapkaju, zaostaju. Potajno se nadaju da bi sud mogao odlučiti kako Hrvatski telekom treba preračunati ono što je dobio, pa tome dodati ovo što sad mjesečno dobiva, pa podijeliti unatrag, oduzeti unaprijed i vratiti dug, makar i na rate. Možda sud čeka da im se pridruži još koja desetina tisuća oštećenih. Dodajem svoj broj četiri, iako je od prosječne obitelji nastala ispodprosječna. Njenom ostatku netko u ovoj državi duguje 3.000 eura. Koliko bi to bilo telefonskih impulsa! A tek cipela!
Izvor: www.lupiga.com
