Dok smo gledali tužne slike očajnih ljudi koji pokušavaju probiti preko Grčke, Makedonije i Srbije do zapadnih zemalja, u subotu smo se približili na sto dana do početka 21. Konferencije stranaka ili COP21, UN-ove svjetske konferencije o klimatskim promjenama. Ovaj će se COP održati u Parizu, a ukoliko još uopće postoji nada da se promjena klime zadrži na nekoj razini na kojoj se ekosustav neće strašno drastično promijeniti, onda je događaj u Parizu od strane brojnih analitičara označen kao zadnja šansa. Zadnja šansa da se postigne dogovor svjetskih čelnika koji bi ljudsko društvo naglo zaokrenuo u tome pravcu. A ono što je dogovoreno kao granica iznad koje se ne smije prijeći je porast temperature veći od 2 stupnja C.
U ljeto 2015., u koje su se kolone izbjeglica čije su zemlje razorene ratovima, potaknutima borbom za resurse poput nafte u pozadini, ali i izbjeglice iz afričkih i azijskih zemalja koje se već sada mogu nazvati klimatskim izbjeglicama jer su njihove zemlje opustošile i suše i glad, u ljeto te godine su i brojke nedvosmisleno govorile koliko je sati. Srpanj ovoga ljeta je bio najtopliji mjesec ikada izmjeren, i u Hrvatskoj i na globalnoj razini. Kolovoz sigurno neće biti daleko od toga. Godina 2015. je na sigurnom putu da probije temperaturni rekord 2014. godine, najtoplije godine u povijesti mjerenja temperature. U Pakistanu i Indiji su temperature prelazile i preko 50 stupnjeva, asfalt se doslovno topio. Kalifornija proživljava četvrtu godinu suše dosad neviđenih razmjera. Činjenice, međutim, da se ova dva vala, ljudski val i toplotni val kotrljaju zajedno prema sjeveru, ostaju odvojeni fenomeni. O jednome se piše u vijestima iz svijeta, o drugome na predzadnjoj stranici u rubrici vremenske prognoze.
Međutim, valjalo bi ove dvije slike iz ljeta 2015. staviti u korelaciju. Jesu li upravo zemlje bogate najbitnijim resursom koji pogoni industrijsku civilizaciju one u koje je dovođena demokracija i iz kojih danas dolaze kolone izbjeglica? Je li nesmiljeno izgaranje tog resursa upravo ono što bitno pridonosi zagrijavanju planeta i čini dijelove tog planeta nepogodnim za život čovjeka? Hoće li daljnje izvlačenje tog resursa i ostalih resursa iz već sjebanih dijelova planeta dalje uzrokovati ratove i patnje, dalje zagrijavati planet i stvarati nove valove izbjeglica iz mjesta koja postaju pustinja, koje ostaju bez vode, koja poplavljuje more? Ukratko, je li ovo privremena kriza ili je ovo jedna nova stvarnost?
Ratovi su u vezi s resursima, način korištenja resursa ugrožava klimu, a i ratovi i sjebana klima stvaraju nove izbjeglice. Kada bi vlade u Parizu postigle dogovor koji bi prekinuo ove veze, one bi morale biti spremne obvezati na velika i hitna smanjenja emisija stakleničkih plinova što nije izvedivo bez okretanja obnovljivim izvorima energije baziranim na vlastitim resursima, vraćanje povijesnih dugova Zapada zemljama u razvoju koje bi iste morale utrošiti u prilagodbu novonastalim klimatskim uvjetima, izbacivanje korporacija iz postupanja s resursima bez kojih nema života, zemljom i vodom, i niz drugih mjera koje nisu konzistentne sa sadašnjim stanjem stvari. Kada se piše o pregovorima često se piše o tehničkim detaljima, ali smisao je, ukratko, da bi se vlade svijeta morale obvezati na stvaranje svijeta bez pljačke siromašnih zemalja i njihovih resursa, na povrat dijela novca opljačkanog siromašnima i na prestanak silovanja planeta kroz bezbrojne nasilne „gospodarske aktivnosti“, od bombardiranja podmorja seizmičkim topovima do vađenja nafte iz bitumenskih pijesaka.
Ukoliko se, međutim, ove odluke ne donesu u Parizu i kasnije ne provedu, ovaj val izbjeglica i vrućine pred našim vratima će se sigurno nastaviti i jačati. Dok i sami ne postanemo izbjeglice. Na žalost, šanse da će se u Parizu dogoditi neki važniji proboj su gotovo nikakve, jer bi bilo kakva promjena koja se može nazvati važnom morala ozbiljno zadirati u postojeće ekonomske postavke, među njima primjerice moć korporacija koja ne da slabi već i dalja jača kroz pokušaje nametanja sporazuma poput Transatlantskog trgovinskog i investicijskog parnerstva, TTIP-a, ili u potjeru za vječnim gospodarskim rastom na materijalno ograničenom planetu. No, umjesto rasta za sve, ono što izgledna propast pregovora u Parizu donosi je siguran rast brojki u termometru i rast broja izbjeglica. Dok se zgražavamo nad postupcima makedonskih vlasti ili izjavama naših vlasti, mogli bismo ih priupitati kakvu budućnost namjeravaju zagovarati u naše ime u Parizu od 30. studenog do 11. prosinca. Jer nastavak business as usual scenarija sigurno neće umanjiti ovu rijeku ljudske tuge pred našim vratima.
h-alter
