Jebeš školske zadaće i imbecilne noćne grafite, jebeš to što neki mali provincijalac iz Zagorja ne zna napisati ćirilično slovo ‘l’, ili što balavi bilmez iz glavaške mladeži ne ume da napiše obično ćirilično ‘i’: problem je kad to jedno jebeno ‘i’ ne mogu savladati ni vrhunski hrvatski obavještajci
Prije par godina, usred one barufe s ćiriličnim pločama u Vukovaru, beogradske su novine slatko se naslađujući objavile vrijedan historijski dokument: faksimil zadaće iz jedne zagrebačke škole, školska godina 1936/37, sa ‘slobodnim sastavkom’ na temu ‘Moj razred’, napisanim na gotovo perfektnoj ćirilici, učiteljevom ocjenom 4 za pravopis, te 5 za rukopis, i dolje u dnu potpisom učenika, lijepim ćiriličnim krasopisom – ‘Franjo Tuđman’.
Bio bi četrnaestogodišnji Franjo dobio peticu i za pravopis, da nije malo brkao ‘tvrdo č’ i ‘meko ć’ – ‘U našem razredu imade 47 ućenika, imade nas siromašnijih i imučnijih, ali među nama nema razlike’, pisao je dječak iz Trgovišća svoj dječji san o hrvatskom zajedništvu i dokidanju razlika između ‘č’ i ‘ć’ – i da nije uporno, cijeli sastavak, slovo ‘L’ pisao latinicom. Svu je azbuku, eto, savladao, samo ćirilično ‘L’, oca mu onog hromog jebem, što u bukvaru izgleda poput kaplarskog čina na epoleti kraljevskog podoficira, nije mali Franjo nikako mogao da prevali preko plajvaza.
Pa pitajte Franju Tuđmana – koji je s četvorkom iz ćirilice, u inat kaplarskom ‘L’, ravno iz škole završio među partizanskim kaplarima, iz kaplara među jugoslavenskim generalima, pa iz generala među hrvatskim Vrhovnicima – treba li u školi učiti ćirilicu: Tuđmana pitajte, kako ono, ‘što će hrvatskoj mladeži u životu srpska ćirilica?’.
Ne bi se, naime, da je u školi učila ćirilicu, današnja hrvatska mladež sramotila kao što se spektakularno osramotila prošlog tjedna, kad je – u tajnoj misiji kompromitacije one šačice preostalih osječkih Srba – na zidu groblja Svete Ane u Osijeku sprejom namrčila četiri S, dodavši na ćirilici ‘Ovo je Srbija’ i ‘Klat ćemo Hrvate’. Ne bi im, da su učili srpski, slovo ‘I’ u ćiriličnoj ‘Srbiji’ bilo napisano perfektnom latinicom, niti bi im futur glagola ‘klati’ u prvom licu množine, umjesto srpskog ‘klaćemo’, ispao na perfektnom hrvatskom – ‘klat ćemo’.
Sva je sreća tako ispala da je glavaškoj mladeži nestalo spreja, jer bi malo niže na zidu ostao lijepom ćirilicom ispisan i potpis ‘Delije Crvena zvijezda BG’.
Samo pet riječi, u svemu dvadeset pet slova, od kojih svega deset ćiriličnih, imali su tupavi osječki provokatori ispisati na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, i uspjeli su u tih pet riječi napraviti čak dvije kardinalne – dobro, episkopalne – greške. Kvrgava kaplarska ćirilica, oca joj onoga hromog jebem, malim Hrvatima jednostavno ne ide. Dobro, možda sam malo prestrog – u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, recimo, za taj bi pismeni sastavak dobili četvorku iz gramatike, peticu iz krasopisa i pohvalu razrednog iz zalaganja – ali u nezavisnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj od Tuđmanovih se ‘ućenika’ s pravom očekuje više: barem, složit ćete se, da nas ne sramote.
Ovako, ne može ih čovjek poslati niti da išaraju dvije četničke parole po zidovima, a kamoli u neku pravu diverzantsku akciju. Ne smijem, evo, ni pomisliti što bi ispalo da su dobili kakav visoko povjerljiv zadatak, malo ozbiljniji od šaranja grafita.
Da smijem tako nešto pomisliti, ne bih se sjetio osamdeset godina starog Tuđmanovog sastavka, već upravo takvog jednog supertajnog zadatka, što ga je u ono slavno ljeto 1995. Šuškovo Ministarstvo obrane dodijelilo svom Odjelu za specijalni rat, gremiju mozgova i samom skorupu hrvatske obavještajne inteligencije, na čelu s generalom Ivanom Toljem, kontraadmiralom Davorom Domazetom Lošom i brigadirom Markicom Rebićem. Uoči vojno-redarstvene operacije Oluja rečeni je Odjel od Vrhovnika i ministra dobio strogo povjerljivi zadatak: da sastavi i odštampa tobožnji letak kojim bi komandant Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, general-pukovnik Mile Mrkšić, ‘zbog napada ustaške vojske’ naredio tobožnju evakuaciju ‘celokupnog civilnog stanovništva’ u smjeru Knin – Plavno – Lička Kaldrma.
Operacija je, da skratim priču, izvedena upravo savršeno, vrhunski operativci i agenti Odjela za specijalni rat pri MORH-u izradili su ćirilični letak na perfektnom srpskom, stani pa gledaj, sa sve grbom Republike Srpske Krajine, potpisom Mile Mrkšića i pečatom Ministarstva odbrane RSK: da se živ čovek, drug i starešina usere kako je dobro ispao. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo tih je kolovoških dana nad Krajinom bacalo ‘Mrkšićev letak’ s pozivom na bijeg, a Tuđman je preko televizije i radija onim nadahnutim šantićevskim proglasom pozivao Srbe da ostanu ovdje, jer sunce srpskog neba neće grijat ko što ovo grije. Toliko je dobro letak ispao da ga je koju godinu kasnije, što da vam pričam, obrana Ante Gotovine u Haagu pokazivala časnom sudu kao dokaz da su se Srbi u Hrvatskoj etnički samoočistili.
I bio bi sjajan dokaz, reč da bi rekel i srpski seljak u Plavnom i gospon tužitelj u Haagu, da se u dnu letka, u tobožnjem štambilju Ministarstva odbrane RSK, u riječi ‘Ministarstvo’ čak tri uzastopna slova, ‘i’, ‘n’, pa opet ‘i’, nisu potkrala ispisana na – perfektnoj latinici!
Shvaćate? Jebeš školske zadaće i imbecilne noćne grafite, jebeš to što neki mali provincijalac iz Zagorja ne zna napisati ćirilično slovo ‘l’, ili što balavi bilmez iz glavaške mladeži ne ume da napiše obično ćirilično ‘i’: problem je kad to jedno jebeno ‘i’, jedno od ukupno dvadesetak ćiriličnih grafema različitih od latiničnih, ne mogu savladati ni vrhunski hrvatski obavještajci. Kad se takva jedna početnička greška ne dogodi u školskoj zadaćnici na temu ‘Moj razred’, kad se takva pročetnička greška ne potkrade na grobljanskom zidu na temu ‘Moja otadžbina’, već u supertajnoj kontraobavještajnoj ratnoj operaciji – u letku koji je, od operativaca i šefova u podrumu Odjela za specijalni rat do gremija mozgova u Vijeću za obranu i nacionalnu sigurnost na Pantovčaku, vidjelo barem pedeset pari očiju – živo je i neobjašnjivo čudo, ozbiljno vam kažem, da je Hrvatska uopće pobijedila u ratu.
Možete li, molim vas, zamisliti kakva je kozmička tupež stajala s druge strane fronta, kad ju je u par dana pomela vojska čiji najobučeniji i najizvrsniji muževi, od tajne agenture do vrhovne komandanture, ne znaju naučiti dvadesetak jebenih slova? Možete li, recimo, uopće zamisliti u što bi se izrodilo da takvi kontraobavještajni geniji u sklopu hrvatskog kontingenta u NATO-u dobiju tajni zadatak izrade tobožnjih letaka sa, štajaznam, naređenjem kalifa Bagdadija o evakuaciji civilnog stanovništva? Sumnjičavo bi kalifovi sveti ratnici vrtjeli u rukama letak s lijepim kaligrafskim pečatom Islamske države na arapskom, sa sve velikim početnim slovom ‘I’ na, jasno, perfektnoj latinici.
- A zašto je veliko latinično ‘I’ na kraju? - upitao bi zbunjeni NATO-ov general.
- Nije na kraju - nadmoćno bi se glupom Ameru nasmijao iskusni veteran Tuđmanova Odjela za specijalni rat. - Arapi pišu zdesna nalijevo.
Takva je, eto, sušta hrvatska vojna i obavještajna pamet, pa čemu se onda čuditi kad ćirilično slovo ‘i’, a kamoli srpski futur prvi, ne znaju pisati prištavi i krezavi agenti osječkih kafića s dva razreda srednje poljoprivredne, tajni agenti specijalnog rata protiv slavonskih Srba, funkcionalno nepismeni i na hrvatskom, a kamoli na srpskom. Ako i jest prerano za ćirilicu u hrvatskim školama, to je samo zato što bi prije toga u nastavne programe trebalo uvesti latinicu.
Smijali ste se, naime, rektoru Zagrebačkog sveučilišta Damiru Borasu kad je ono početkom ove godine mrtav ozbiljan poručio tadašnjem premijeru – sjetit ćete ga se možda, Tihomir Orešković se zvao – da razmisli o uvođenju ćirilice u nastavne programe, ali ne bismo danas tako glupo gubili u specijalnom ratu da nam je mladež u školi učila ćirilicu.
Svi bi istinski hrvatski domoljubi morali stoga znati tih jebenih dvadesetak slova: za peticu iz gramatike i krasopisa svaki bi mali ustaša morao stotinu puta na zidu ispravno ćirilicom napisati ‘Klaćemo Hrvate’.
portalnovosti
Prije par godina, usred one barufe s ćiriličnim pločama u Vukovaru, beogradske su novine slatko se naslađujući objavile vrijedan historijski dokument: faksimil zadaće iz jedne zagrebačke škole, školska godina 1936/37, sa ‘slobodnim sastavkom’ na temu ‘Moj razred’, napisanim na gotovo perfektnoj ćirilici, učiteljevom ocjenom 4 za pravopis, te 5 za rukopis, i dolje u dnu potpisom učenika, lijepim ćiriličnim krasopisom – ‘Franjo Tuđman’.
Bio bi četrnaestogodišnji Franjo dobio peticu i za pravopis, da nije malo brkao ‘tvrdo č’ i ‘meko ć’ – ‘U našem razredu imade 47 ućenika, imade nas siromašnijih i imučnijih, ali među nama nema razlike’, pisao je dječak iz Trgovišća svoj dječji san o hrvatskom zajedništvu i dokidanju razlika između ‘č’ i ‘ć’ – i da nije uporno, cijeli sastavak, slovo ‘L’ pisao latinicom. Svu je azbuku, eto, savladao, samo ćirilično ‘L’, oca mu onog hromog jebem, što u bukvaru izgleda poput kaplarskog čina na epoleti kraljevskog podoficira, nije mali Franjo nikako mogao da prevali preko plajvaza.
Pa pitajte Franju Tuđmana – koji je s četvorkom iz ćirilice, u inat kaplarskom ‘L’, ravno iz škole završio među partizanskim kaplarima, iz kaplara među jugoslavenskim generalima, pa iz generala među hrvatskim Vrhovnicima – treba li u školi učiti ćirilicu: Tuđmana pitajte, kako ono, ‘što će hrvatskoj mladeži u životu srpska ćirilica?’.
Ne bi se, naime, da je u školi učila ćirilicu, današnja hrvatska mladež sramotila kao što se spektakularno osramotila prošlog tjedna, kad je – u tajnoj misiji kompromitacije one šačice preostalih osječkih Srba – na zidu groblja Svete Ane u Osijeku sprejom namrčila četiri S, dodavši na ćirilici ‘Ovo je Srbija’ i ‘Klat ćemo Hrvate’. Ne bi im, da su učili srpski, slovo ‘I’ u ćiriličnoj ‘Srbiji’ bilo napisano perfektnom latinicom, niti bi im futur glagola ‘klati’ u prvom licu množine, umjesto srpskog ‘klaćemo’, ispao na perfektnom hrvatskom – ‘klat ćemo’.
Sva je sreća tako ispala da je glavaškoj mladeži nestalo spreja, jer bi malo niže na zidu ostao lijepom ćirilicom ispisan i potpis ‘Delije Crvena zvijezda BG’.
Samo pet riječi, u svemu dvadeset pet slova, od kojih svega deset ćiriličnih, imali su tupavi osječki provokatori ispisati na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, i uspjeli su u tih pet riječi napraviti čak dvije kardinalne – dobro, episkopalne – greške. Kvrgava kaplarska ćirilica, oca joj onoga hromog jebem, malim Hrvatima jednostavno ne ide. Dobro, možda sam malo prestrog – u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, recimo, za taj bi pismeni sastavak dobili četvorku iz gramatike, peticu iz krasopisa i pohvalu razrednog iz zalaganja – ali u nezavisnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj od Tuđmanovih se ‘ućenika’ s pravom očekuje više: barem, složit ćete se, da nas ne sramote.
Ovako, ne može ih čovjek poslati niti da išaraju dvije četničke parole po zidovima, a kamoli u neku pravu diverzantsku akciju. Ne smijem, evo, ni pomisliti što bi ispalo da su dobili kakav visoko povjerljiv zadatak, malo ozbiljniji od šaranja grafita.
Da smijem tako nešto pomisliti, ne bih se sjetio osamdeset godina starog Tuđmanovog sastavka, već upravo takvog jednog supertajnog zadatka, što ga je u ono slavno ljeto 1995. Šuškovo Ministarstvo obrane dodijelilo svom Odjelu za specijalni rat, gremiju mozgova i samom skorupu hrvatske obavještajne inteligencije, na čelu s generalom Ivanom Toljem, kontraadmiralom Davorom Domazetom Lošom i brigadirom Markicom Rebićem. Uoči vojno-redarstvene operacije Oluja rečeni je Odjel od Vrhovnika i ministra dobio strogo povjerljivi zadatak: da sastavi i odštampa tobožnji letak kojim bi komandant Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, general-pukovnik Mile Mrkšić, ‘zbog napada ustaške vojske’ naredio tobožnju evakuaciju ‘celokupnog civilnog stanovništva’ u smjeru Knin – Plavno – Lička Kaldrma.
Operacija je, da skratim priču, izvedena upravo savršeno, vrhunski operativci i agenti Odjela za specijalni rat pri MORH-u izradili su ćirilični letak na perfektnom srpskom, stani pa gledaj, sa sve grbom Republike Srpske Krajine, potpisom Mile Mrkšića i pečatom Ministarstva odbrane RSK: da se živ čovek, drug i starešina usere kako je dobro ispao. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo tih je kolovoških dana nad Krajinom bacalo ‘Mrkšićev letak’ s pozivom na bijeg, a Tuđman je preko televizije i radija onim nadahnutim šantićevskim proglasom pozivao Srbe da ostanu ovdje, jer sunce srpskog neba neće grijat ko što ovo grije. Toliko je dobro letak ispao da ga je koju godinu kasnije, što da vam pričam, obrana Ante Gotovine u Haagu pokazivala časnom sudu kao dokaz da su se Srbi u Hrvatskoj etnički samoočistili.
I bio bi sjajan dokaz, reč da bi rekel i srpski seljak u Plavnom i gospon tužitelj u Haagu, da se u dnu letka, u tobožnjem štambilju Ministarstva odbrane RSK, u riječi ‘Ministarstvo’ čak tri uzastopna slova, ‘i’, ‘n’, pa opet ‘i’, nisu potkrala ispisana na – perfektnoj latinici!
Shvaćate? Jebeš školske zadaće i imbecilne noćne grafite, jebeš to što neki mali provincijalac iz Zagorja ne zna napisati ćirilično slovo ‘l’, ili što balavi bilmez iz glavaške mladeži ne ume da napiše obično ćirilično ‘i’: problem je kad to jedno jebeno ‘i’, jedno od ukupno dvadesetak ćiriličnih grafema različitih od latiničnih, ne mogu savladati ni vrhunski hrvatski obavještajci. Kad se takva jedna početnička greška ne dogodi u školskoj zadaćnici na temu ‘Moj razred’, kad se takva pročetnička greška ne potkrade na grobljanskom zidu na temu ‘Moja otadžbina’, već u supertajnoj kontraobavještajnoj ratnoj operaciji – u letku koji je, od operativaca i šefova u podrumu Odjela za specijalni rat do gremija mozgova u Vijeću za obranu i nacionalnu sigurnost na Pantovčaku, vidjelo barem pedeset pari očiju – živo je i neobjašnjivo čudo, ozbiljno vam kažem, da je Hrvatska uopće pobijedila u ratu.
Možete li, molim vas, zamisliti kakva je kozmička tupež stajala s druge strane fronta, kad ju je u par dana pomela vojska čiji najobučeniji i najizvrsniji muževi, od tajne agenture do vrhovne komandanture, ne znaju naučiti dvadesetak jebenih slova? Možete li, recimo, uopće zamisliti u što bi se izrodilo da takvi kontraobavještajni geniji u sklopu hrvatskog kontingenta u NATO-u dobiju tajni zadatak izrade tobožnjih letaka sa, štajaznam, naređenjem kalifa Bagdadija o evakuaciji civilnog stanovništva? Sumnjičavo bi kalifovi sveti ratnici vrtjeli u rukama letak s lijepim kaligrafskim pečatom Islamske države na arapskom, sa sve velikim početnim slovom ‘I’ na, jasno, perfektnoj latinici.
- A zašto je veliko latinično ‘I’ na kraju? - upitao bi zbunjeni NATO-ov general.
- Nije na kraju - nadmoćno bi se glupom Ameru nasmijao iskusni veteran Tuđmanova Odjela za specijalni rat. - Arapi pišu zdesna nalijevo.
Takva je, eto, sušta hrvatska vojna i obavještajna pamet, pa čemu se onda čuditi kad ćirilično slovo ‘i’, a kamoli srpski futur prvi, ne znaju pisati prištavi i krezavi agenti osječkih kafića s dva razreda srednje poljoprivredne, tajni agenti specijalnog rata protiv slavonskih Srba, funkcionalno nepismeni i na hrvatskom, a kamoli na srpskom. Ako i jest prerano za ćirilicu u hrvatskim školama, to je samo zato što bi prije toga u nastavne programe trebalo uvesti latinicu.
Smijali ste se, naime, rektoru Zagrebačkog sveučilišta Damiru Borasu kad je ono početkom ove godine mrtav ozbiljan poručio tadašnjem premijeru – sjetit ćete ga se možda, Tihomir Orešković se zvao – da razmisli o uvođenju ćirilice u nastavne programe, ali ne bismo danas tako glupo gubili u specijalnom ratu da nam je mladež u školi učila ćirilicu.
Svi bi istinski hrvatski domoljubi morali stoga znati tih jebenih dvadesetak slova: za peticu iz gramatike i krasopisa svaki bi mali ustaša morao stotinu puta na zidu ispravno ćirilicom napisati ‘Klaćemo Hrvate’.
portalnovosti
