Ako obrazovanje modernog Hrvata, sedamdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata ne može posredovati jasnu poruku o zlima onoga što je bio nacizam, onda je naše društvo u opasnosti, naše školstvo u krizi, onda je Hrvatska na rubu da postane prezrena, izolirana država.
Nekoliko tjedana unatrag, početkom lipnja u kojem se slavi i Dan antifašističke borbe, jedna je povjesničaraka u Velikoj Gorici došla u trgovački lanac njemačkog vlasnika. Iznenadila se ugledavši u predvorju štand hrvatskog izdavača, na kojem se prodavao Hitlerov Mein Kampf. Tekst bez kritičke studije, bez opreme, bio je istaknut, u slobodnoj prodaji. Kolegica je reagirala najprije na info-pultu u trgovini, no ondje nitko nije vidio ništa sporno. Potom je napisala poruku upravi. Odgovor je stigao gotovo odmah, upravo onakav kakav se mogao očekivati od njemačkog trgovačkog lanca. Isprika, nada da nitko nije bio ugrožen nesmotrenošću, povlačenje knjige sa štanda, upozorenje svim djelatnicima da na ovakve stvari ubuduće pripaze. Razgovori o slučaju s poznatima pokazali su da malo tko vidi nešto osobito sporno u činjenici da je Mein Kampfu u običnoj prodaji. Neki od tih vjerojatno nisu ni sigurni o kojoj je knjizi riječ, no i jedno i drugo pokazuje što znači relaksirani, neobvezujući, odnos prema nacizmu, Drugom svjetskom ratu, partizanima. Pokazuje to i kakva je u osnovi naša nastava povijesti, književnosti i umjetnosti, pa i naša historiografija. Jer ako obrazovanje modernog Hrvata, sedamdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata ne može posredovati jasnu poruku o zlima onoga što je bio nacizam, onda je naše društvo u opasnosti, naše školstvo u krizi, onda postoji opasnost od toga da Hrvatska postane prezrena, izolirana država u kojoj je povijesni revizionizam pravilo, mjesto gdje humanistički znanstvenici uglavnom i jedino pišu propagandu, a nastavnici podučavaju uprazno, ne poduče ništa.
Führer za kućnu uporabu
Netko, bi, naravno, mogao reći da je potrebno otvoriti mogućnost da se baš svatko upozna s izvornim Führerovim tekstom, da demokracija znači slobodu, pa valjda i prodaju knjiga koje je pisao Adolf Hitler. Kao da oni koji bi na slučajnom štandu u gradu na rubu metropole kupovali Hitlera, to činili zato jer ga, eto, baš žele pročitati kao povijesni izvor bez kojeg nije moguće razumjeti nacizam! Hitler, kakav je tiskan kod nas, nije komentiran. Ionako bi ga kupovali prije svega oni koji ga žele imati, a ne čitati. Takvi su naslovi takvoj publici potvrda, slično kao što su bile i neke druge, puno manje sporne knjige, koje su se kupovale da se vide, da bi posjetitelj odmah znao gdje domaćini stoje. Kada se takve studije prodaju na legalnim štandovima, onda je i osjećaj činjenja nečeg zabranjenog još uvijek prisutan, ali opasnost manja i nitko nizašto nije odgovoran. Sve to se ne događa u zemlji koja se s nacizmom upoznala preko povijesnih filmova ili iz priča o dalekim i udaljenim svjetovima, Zato je važno da se praznici, kao što je dan osnivanja Sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 1941., zadrže u kalendaru blagdana.
Da ne postoji 22. lipanj...
Da ne postoji 22. lipanj, sjećanje na antifašizam u ovoj bi zemlji još više bilo potisnuto, marginalizirano. To ne znači da historiografija i naše shvaćanje prošlosti treba biti okovano mitovima. Svi koji malo razmišljaju znat će da je zbog prevelike patetike slavljenje antifašističke borbe u jugoslavenskom kontekstu postala forma bez sadržaja, nešto što je svima bilo dosadno, nacionalna svetinja koja se nije mogla propitivati. Bio je to najlakši put da ono što je važno i trajno važno prestane biti shvaćano kao relevantno za život pojedinca. Svatko tko želi da se o onom što je bilo zadrži zdrav odnos, mora biti spreman na raspravu, ocjene propusta i dobrih strana, što ne znači moralni relativizam. Upravo suprotno, to znači mogućnost da se prepozna što je bilo loše, to znači mogućnost razlikovanja Hitlerove politike tamo gdje je bila uspješna, kao kod izgradnje prometnica, primjerice, od biblijskog zla kojeg je načinio čovječanstvu. Samo tako će se i greške kakve su dogodile s tumačenjem partizanske povijesti, mitologizacije i bajke, neće kopirati u nekim drugim sukobima i interpretacijama nekih kasnijih ratova. Kada bi se ta lekcija jednom naučila, ne bismo vječno živjeli u prošlom kao da je živo, prolazili istu noćnu moru kao da smo osobno poslani u koncentracijski logor u Jasenovcu.
...i da ne dođu i po nas!
U Muzeju otpora nacizmu u Berlinu, zgradi u čijem je dvorištu ubijen neuspješni atentator na Hitlera grof von Stauffenberg, citirana je čuvena, često parafrazirana pjesma pastora Martina Niemőllera: 'Prvo su došli po komuniste. Nisam bio komunist. Šutio sam. Kada su zatvorili socijaldemokrate, šutio sam, jer nisam bio socijaldemokrat. Kad su došli po sindikalce, nisam se pobunio; jer nisam bio sindikalac. A tada su došli po Židove. Nisam Židov. Nisam učinio puno. Kada su došli po mene, nije više bilo nikoga da se pobuni.' Modernije parafraze ove pjesme, primjerice škotskog dua Hue and Cry, u svoje su stihove umjesto komunista i sindikalaca, dodaju crnce, pisce i mislioce, radikale i protestante, homoseksualce, utopiste, manjine, plesače… Da se ponovo ne dogodi da netko jednoga dana dođe po nas, a nikoga više ne bude za prizvati upomoć, moramo se sjetiti onih koji su to 22. lipnja 1941. učinili. Oni, baš ti antifašisti koji su u hrvatskom slučaju uglavnom komunisti, ali ne samo oni, već i oni svećenici koji su bili s Titom, svi borci za slobodu, seljaci i djeca, stvorili su Europu koja se temelji na antifašizmu. Za tu se vrijednost treba boriti stalno i svaki dan iznova.
Izvor: Tportal
