Što je to u pisanju “Novosti” toliko uplašilo predsjednika Republike Ivu Josipovićada je poduzeo prljavu akciju diskreditiranja ovog tjednika i njegova izdavača, akciju koja je zbog kolateralne štete po političke i međunacionalne odnose u zemlji i regiji državnički krajnje neodgovorna i do te mjere politički iracionalna da je u neugodnu poziciju dovela sve aktere političke scene, uključujući i vladajuću koaliciju?

Intenzitet destrukcije koju je predsjednik Republike, ne mareći za tu prekomjernu štetu, primijenio u svojem obračunu s ovim tjednikom i njegovim izdavačem otkriva nam, za početak, kolike su dimenzije njegova straha, jer on je upravo proporcionalan poduzetoj destrukciji. No to nam još ne govori čega se Ivo Josipović toliko boji.

Od početka je predsjednik na pisanje o slučaju ZAMP reagirao nervozno. Kada je portal Index.hr koncem veljače otvorio temu o prihodima njegova prijatelja Marka Vojkovića na poslovima s Hrvatskim društvom skladatelja (HDS), Josipović se isprva pravio neupućen, izjavljujući da o tome ne zna ništa jer je operativno neaktivan u tom društvu otkada je 2000. napustio dužnost njegova glavnog tajnika.

Međutim, “Novosti” su nekoliko dana kasnije objavile dokumentaciju iz koje je vidljivo da su brojni ugovori s Vojkovićem sklapani upravo u vrijeme dok su na vodećim funkcijama u HDS-u bili njegova sestra Sanda Vojković i njihov bliski prijatelj Ivo Josipović. Iz te je dokumentacije, koja je obuhvaćala i službene financijske izvještaje Vojkovićevih firmi, bilo vidljivo kakvu visoku financijsku korist predsjednikov drug izvlači iz tog posla, a radilo se o čistoj dobiti koja je godišnje znala dosezati i po deset milijuna kuna.

Dvaput uhvaćen u laži

Taj tekst izazvao je takvu napetost kod Josipovića i Vojkovića da su u svojim medijskim istupima smjesta krenuli uvjeravati javnost kako se tu ne vrti toliki novac, pri čemu su se čak odvažili negirati brojke iz Vojkovićevih vlastitih financijskih izvještaja. Da su te brojke točne, “Novosti” su pokazale drugim tekstom, pod naslovom “Predsjedničke laži”, a priču smo poslije duge pauze nastavili tek početkom kolovoza, dakle dva tjedna prije predsjednikove osvetničke akcije, kada su pristigli svježi financijski izvještaji o lanjskom poslovanju Vojkovićeva Emporiona. U njima je pisalo da su si vlasnici tvrtke lani isplatili 38,8 milijuna kuna.

Zašto su predsjedniku u slučaju ZAMP od početka bile potrebne laži? Zašto mu je prvi refleks bio da prikrije svoje sudjelovanje u dodjeljivanju poslova Vojkoviću, kada je već nakon prvog teksta u “Novostima” morao u emisiji “Nedjeljom u 2″ priznati da je cijelo vrijeme bio na položajima s kojih se odlučivalo o tim ugovorima? Zašto je u istoj emisiji pribjegao umanjivanju profita koje ostvaruje Vojković, kada su izvještaji o tim profitima potvrđeni revizorskim mišljenjima?

Što mu je trebalo da ga “Novosti” dvaput uhvate u laži, da to razvale preko naslovnice, a da on ne može uzvratiti ni demantijem? Laganje je za državnog dužnosnika uvijek riskantna taktika, a kada je prokazano, samo otvara dodatna pitanja.

Iako “Novosti” jesu pokazale da se predsjednikov prijatelj obogatio zahvaljujući njihovoj poslovnoj suradnji, iako jesu pokazale da je to bogaćenje bilo skopčano sa sukobom interesa, nije se u cijelom slučaju pronašlo ništa nezakonito. Društvo skladatelja, koliko god to bilo neobično, nije obavezno raspisivati natječaje za poslove prikupljanja ZAMP-ova “harača”, bez obzira na to što je taj “harač” nametnut putem specijalnog zakona, čije se autorstvo opet pripisuje Josipoviću.

Šteta koju je predsjednik od tih tekstova pretrpio stoga je u prvom redu bila moralna, ne samo zato što je uhvaćen u laži. Ti su tekstovi narušili njegov imidž uglednog sveučilišnog profesora, pravnog stručnjaka i klasičnog skladatelja, imidž akademskog štrebera pomalo nezgrapnog držanja i umjerenog političara uspavljujućeg nastupa. Oni su pokazali da je Josipović direktno odlučivao o tome tko će i na koji način prikupljati stotine milijuna kuna autorskih naknada, kao što je odlučivao o tome kako će se prikupljeni novac najbolje oploditi, pa ga je, između ostalog, plasirao i Vojkoviću, koji ga je ulagao u svoje raznorazne poduzetničke pothvate. Ti tekstovi su pokazali kako je Josipović čovjek zapravo vrlo spretan kada je riječ o baratanju novcem, kako njegovi prsti nad stotinama milijuna kuna lete jednakom lakoćom kao što lete nad klavijaturom.

Predsjednik je zbog tih tekstova, koje su unatoč ignoriranju vodećih listova ipak prenosili najčitaniji portali, doista izgubio nešto od svoje popularnosti, ali ne toliko da bi mu bila ugrožena politička pozicija. Stoga je jasno da je ovdje ugroženo nešto drugo, nešto čega se on boji puno više od pada rejtinga za nekoliko postotaka.

No potencijalno najosjetljivija pitanja, poput dovođenja u vezu Josipovićevog osobnog bogatstva s poslovima koje je obavljao u HDS-u, nitko nije postavljao. Pitanja o bogaćenju Ive Josipovića nisu u svojim tekstovima o bogaćenju Marka Vojkovića postavljale ni “Novosti”. Možda je baš zbog toga netko pomislio da ih na vrijeme treba ušutkati.

Bogati profesorski par

Da je Ivo Josipović poprilično bogat čovjek znamo odavno iz njegove imovinske kartice, koje se valja podsjetiti, a prema kojoj su on i njegova supruga Tatjana, također sveučilišna profesorica prava, vlasnici četiri stana u Zagrebu, površina 209, 138, 110 i 60 četvornih metara. Josipović je prijavio da su dva manja stana naslijeđena, pa ih više nećemo ni spominjati. No profesorski par sam je zaradio onaj od 209 kvadrata, koji je predsjednik u prijavi procijenio na 2,4 milijuna kuna, i onaj od 138 kvadrata, koji je procijenio na 1,9 milijuna kuna, što je ukupno 4,3 milijuna kuna. Uz ostale pokretnine, dvoje profesora uštedjelo je 290.000 eura i 90.000 kuna, što je ukupno 2,3 milijuna kuna. Da se razumijemo, profesor je većinu spomenute ušteđevine prijavio još na početku saborskog mandata, kada je imao 46 godina.

Bez naslijeđenih stanova, supružnici Josipović raspolažu imovinom vrijednom preko 6,5 milijuna kuna, pri čemu valja napomenuti da je Josipović kvadrat stana u strogom centru Zagreba procijenio na samo 1.500 eura, kao i to da u gruntovnici umjesto 209 kvadrata stoji površina od 341 četvornog metra. Neobična je okolnost da se na sljedećoj etaži nalazi još jedan stan iste veličine, nekim slučajem uknjižen na ime njegove punice.

No mi nećemo ulaziti u obiteljske detalje i procjene stvarne vrijednosti. Možemo samo primijetiti kako su stečena ušteđevina i nekretnine vrijedne 6,5 milijuna kuna neuobičajeno veliko financijsko postignuće za dvoje profesora. Stoga je u imovinskoj kartici najzanimljiviji upravo dio o njihovim prihodima.

Nakon što je koncem 2003. postao saborski zastupnik, prijavio je da uz plaću od 14.000 kuna prima naknadu od 5.000 kuna za nastavu na sveučilištu, odnosno 7.000 kuna za poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu i nastavu harmonije na Muzičkoj akademiji, te da njegova supruga na Pravnom fakultetu ima plaću od 14.000 kuna. No supružnici Josipović prijavili su i druge iznimno visoke prihode, čiji godišnji iznosi premašuju njihove plaće zajedno sa svim Josipovićevim nastavničkim naknadama.

Tatjana Josipović prijavila je da obavlja povremenu samostalnu djelatnost pravnika, što se odnosi na davanje stručnih mišljenja i ekspertiza, znanstvene radove te sudjelovanja na stručnim skupovima, od čega je 2003. uprihodila 193.615 kuna bruto. Samostalna djelatnost profesora Josipovića bila je nešto šireg spektra, pa je obuhvaćala još i kulturni angažman, a on je 2003. uprihodio 305.198 kuna. Ukupno su, dakle, supružnici Josipović 2003. godine od dodatnih aktivnosti zaradili čak 498.813 kuna.

Početkom 2008. godine, na kraju tog zastupničkog mandata, Josipović je prijavio da su se njegovi prihodi po tim stavkama godišnje kretali između 300 i 400 tisuća kuna, a suprugini između 200 i 300 tisuća kuna, dakle kroz čitav period zarađivali su dodatno između 500 i 700 tisuća kuna. Javnosti nije poznato tko su bili njihovi klijenti. Josipović je naveo da te prihode ostvaruje kao autorske honorare i po ugovorima o djelu, da vodi poslovne knjige i izdaje račune, no nije jasno je li riječ o njegovim redovitim angažmanima ili o pružanju većeg broja manjih usluga, niti je navedeno o kojim je točno naručiteljima riječ.

Dakle, supružnici Josipović vrlo su neobičan profesorski par, njih nije zadovoljavao puki znanstveni i sveučilišni rad, već su se bacili na tržište pravničkih i drugih usluga, ostvarujući na taj način prihode veće od svojih redovnih plaća. Zajedno s tim plaćama zarađivali su godišnje i po milijun kuna, od kojeg će podatka mnogi čitatelj zakolutati očima od nevjerice. No eto, to su tek službeni podaci iz Josipovićeve kartice, a da nismo ni spomenuli kako je u njoj prijavio godišnje još 70.000 kuna svojih i 50.000 kuna supruginih prihoda od kamata.

Strast za novcem

Josipović je u svojem reagiranju na tekst urednika “Novosti” o tome kako lobira za dokidanje financiranja ovog lista, negirao da se raspitivao o financiranju “Novosti” i Srpskog narodnog vijeća. No dodao je sljedeće: “Čak i da je točno kako se raspitujem o javnim sredstvima koja se daju SNV-u, što je, zaboga, tu nelegitimno?!”

Naravno da nije nelegitimno da se bilo tko raspituje za bilo čije javno financiranje, pogotovo ako i osobno pokazuje veliko zanimanje za financije, vođenje poslovnih knjiga i izdavanje računa, ili naprosto pokazuje opsesivnu strast za novcem općenito, a svojim novcem posebno. Nije nelegitimno ni ako bi netko takav dogurao i do predsjednika Republike, samo što bi u tom slučaju novinari sasvim legitimno mogli propitivati njegove motive.

“Novosti” nisu u svojim tekstovima postavljale pitanja o tome kako se predsjednik obogatio. Nisu postavljale pitanja o tome kome su supružnici Josipović prodavali svoja cijenjena pravna mišljenja i pružali druge pravničke, znanstvene, kulturne i umjetničke usluge, vrijedne od 500 do 700 tisuća kuna godišnje. Nitko to nije pitao i javnost stoga ne zna tko su ljudi s kojima je predsjednik vezan poslovnom suradnjom, narodski rečeno, javnost ne zna s kime je sve predsjednik tikve sadio.

Novinari nisu ulazili u detalje, nisu primjerice pitali kako je moguće da po podacima iz imovinske kartice proizlazi da je Josipović na svoju ušteđevinu dobivao šest posto kamate. Daje li to neka banka ili se novac negdje drugdje oplođuje? Nismo postavljali pitanja kolike je prihode Josipović ostvarivao pružajući usluge HDS-u i je li možda kome naplaćivao svoje uvaženo mišljenje o ZAMP-u, nismo pitali s kojim je državnim tijelima eventualno poslovao, niti s kojim privatnim osobama i firmama.

Nismo postavljali pitanja o financiranju Josipovićeve kampanje, pa čak ni do kada misli čekati s vraćanjem onih 200.000 kuna što mu ih je Sanaderov potrčko Robert Ježić isplatio s računa DIOKI-ja, upropaštene tvrtke čiji radnici mjesecima nisu vidjeli plaće. Iako bi bio red da prijatelj pomogne onome koji se kandidira za predsjednika Republike, nismo se pitali je li Vojković na bilo koji način pomogao svojem prijatelju. Nismo uopće postavljali pitanja o tome jesu li se između njih dvojice odvijale ikakve transakcije.

Nismo se, dakle, raspitivali o financijama Ive Josipovića, no čak i kada bismo se sada o tome krenuli raspitivati, što je, zaboga, tu nelegitimno?! Pitanja tog tipa nameće nam Ivo Josipović.

Ipak je on predsjednik Republike, a mi smo ipak novinari.

 

Izvor: www.novossti.com