Samo neka se posao odradi i ubilježi događaj u tekicu profesionalnog životnog puta, a koliki će biti odaziv kolega novinara profesionalaca– nije važno. Doda li se tome floskula da je susret s cijenjenim dopisnikom zamišljen kao prilika za educirnje i stručno usavršavanje novinara, veličina praznine u dvorani Gradske knjižnice više je nego simptomatična. A kako se osjećao uvaženi gost, nije teško pretpostaviti.
I u televizijskom i u portalskom prikazu predstavljanja knjige Tito u Vatikanu koje je 18. listopada, održanog u velikoj dvorani Gradske knjižnice, a u organizaciji Gradske knjižnica Slavonski Brod i Ogranka Hrvatskog novinarskog društva za Brodsko-posavsku županiju – nije se moglo ne primjetiti da je Silvije Tomašević, autor knjige, poznato televizijsko lice i ugledni dopisnik HTV-a iz Rima, o svojoj knjizi govorio, ne pred polupraznom, nego pred tričetvrtpraznom dvoranom.
Navodno da se u Slavonskom Brodu pedesetak osoba, uključujući direktore i vlasnike medija, profesionalno bavi novinarskim poslom. Stoga je skandalozno da je novinarsku legendu televizijskog javljanja iz Rima i Vatikana i uzornog publicistu, slušala tek nekolicina njegovih provincijalnih kolega. A svi su bili pozvani. Svi koji su članovi ogranka. Ostali koji se javljaju u medijima – nisu. Cehovska posla. Samo neka se posao odradi i ubilježi događaj u tekicu profesionalnog životnog puta, a koliki će biti odaziv kolega novinara profesionalaca– nije važno. Doda li se tome floskula da je susret s cijenjenim dopisnikom zamišljen kao prilika za educirnje i stručno usavršavanje novinara, veličina praznine u dvorani Gradske knjižnice više je nego simptomatična. A kako se osjećao uvaženi gost, nije teško pretpostaviti.
Također se postavlja pitanje po kom je kriteriju Gradska knjižnica, drugi organizator slavonskobrodske promocije Tomaševićeve knjige, pozvala „svoje“ slušatelje? Primjetili smo i to da ovaj puta kamere i fotoaparati nisu zabilježili lica odanih posvuduša, ali niti novih lica.
Bilo kako bilo, vrijeme je da se organizatori skupova, obljetnica, promocija i raznih predstavljanja zapitaju odnosno da se preispitaju je li postojeći način stvaranja popisa za pozivanje na otvorena kulturna događanja ispravan i odgovarajući. Jer, sve češće se postavlja pitanje zaslužuje li i neka druga javnost biti privilegiranom u tom smislu?
I u televizijskom i u portalskom prikazu predstavljanja knjige Tito u Vatikanu koje je 18. listopada, održanog u velikoj dvorani Gradske knjižnice, a u organizaciji Gradske knjižnica Slavonski Brod i Ogranka Hrvatskog novinarskog društva za Brodsko-posavsku županiju – nije se moglo ne primjetiti da je Silvije Tomašević, autor knjige, poznato televizijsko lice i ugledni dopisnik HTV-a iz Rima, o svojoj knjizi govorio, ne pred polupraznom, nego pred tričetvrtpraznom dvoranom.
Navodno da se u Slavonskom Brodu pedesetak osoba, uključujući direktore i vlasnike medija, profesionalno bavi novinarskim poslom. Stoga je skandalozno da je novinarsku legendu televizijskog javljanja iz Rima i Vatikana i uzornog publicistu, slušala tek nekolicina njegovih provincijalnih kolega. A svi su bili pozvani. Svi koji su članovi ogranka. Ostali koji se javljaju u medijima – nisu. Cehovska posla. Samo neka se posao odradi i ubilježi događaj u tekicu profesionalnog životnog puta, a koliki će biti odaziv kolega novinara profesionalaca– nije važno. Doda li se tome floskula da je susret s cijenjenim dopisnikom zamišljen kao prilika za educirnje i stručno usavršavanje novinara, veličina praznine u dvorani Gradske knjižnice više je nego simptomatična. A kako se osjećao uvaženi gost, nije teško pretpostaviti.
Također se postavlja pitanje po kom je kriteriju Gradska knjižnica, drugi organizator slavonskobrodske promocije Tomaševićeve knjige, pozvala „svoje“ slušatelje? Primjetili smo i to da ovaj puta kamere i fotoaparati nisu zabilježili lica odanih posvuduša, ali niti novih lica.
Bilo kako bilo, vrijeme je da se organizatori skupova, obljetnica, promocija i raznih predstavljanja zapitaju odnosno da se preispitaju je li postojeći način stvaranja popisa za pozivanje na otvorena kulturna događanja ispravan i odgovarajući. Jer, sve češće se postavlja pitanje zaslužuje li i neka druga javnost biti privilegiranom u tom smislu?
