Malo poduzetništvo, a napose trgovina, to je već dosadno i ponavljati, polako gubi trku sa velikim- dolazak trgovačkih centara uz dodatak krize opako je poljuljao i one najotpornije i najizdržljivije, i samo su rijetki igrači ostali na tržištu u borbi za svoj dio kolača. Jedan od takvih malih, obiteljskih «biznisa», je i tvrtka Universalis d.o.o. koja, kao jednu od svojih djelatnosti, vodi knjižaru i papirnicu na Naselju Andrije Hebranga. U neposrednoj blizini dvaju škola, osnovne Dragutina Tadijanovića i srednje Ekonomske, najbolji je izbor za last minute kupovinu školskog pribora.
Knjižara, kao i cijela tvrtka Universalis, djeluje od 1991. Od svog osnutka nije promijenila lokaciju, ne mičući se Naselja Andrije Hebranga, ni vlasnika, jer je od '91 do danas ostala u vlasništvu moga oca, Živka Ilakovca.
[caption id="attachment_10532" align="aligncenter" width="570" caption="Živko Ilakovac ispred svoje knjižare u Hebrangu. Fotografirao autor teksta, Živkov sin."][/caption]
U vrijeme procvata hrvatskog gospodarstva, na početku stoljeća, tvrtka je, jašući na valovima veleprodaje odlično poslovala. No, dolaskom krize i sveopće nelikvidnosti, situacija se pogoršala, veleprodaja je stala i spustila se na najniže grane od osnutka tvrtke. Maloprodaja se, naprotiv, čak i povećala, posebno u vrijeme kada su se prodavale i školske knjige (Što danas nije slučaj-zapravo, nikakve knjige se i ne prodaju, izuzev nekoliko dječjih slikovnica i kuharica.), no taj rast, zbog malih marži, nije bio dovoljan da pokrije nedostatke u veleprodaji.
Unazad godinu ili dvije situacija postaje lošija i dolazi do toga da, zbog nenaplaćenih potraživanja tvrtka nije u mogućnosti kupovati svu potrebnu robu, niti redovno podmirivati dugove.
No, nije sve tako crno. Maloprodaja predstavlja, osim izvora kakve-takve zarade, i užitak, zbog neprestanog kontakta s vjernim kupcima koje moj otac poznaje po imenu, nadimku, ili barem nekoj fizičkoj karakteristici. Tako se događa da jedna starija gospođa, u ime održavanja nekada puno važnijih, a danas marginaliziranih dobrosusjedskih odnosa-pogotovo se nestanak takvih odnosa osjeti pri «poslovanju» s trgovcima špeceraja i ostalih svakodnevnih ili gotovo svakodnevnih potrepština, koji danas predstavljaju personifikaciju bar-kod čitača s pločicama na kojima piše njihovo ime i umornim licima kao jedinim dokazima njihove ljudskosti-donese voće iz svoga vrta ili nekakav drugi znak pažnje. Osim nje, radost na lice moga oca i majke koja mu pomaže u poslu, često navuku i oni najmlađi posjetitelji koji s ogromnom i nama starijima često neshvatljivom radošću biraju olovke, bojice i bilježnice u danima pred početak školske godine. Naravno, zadovoljstvo je u slučaju kupnje u knjižari Universalis obostrano, jer, kao što rekoh, tamo najčešće dolaze oni kojima je stalo do što neposrednijeg kontakta s trgovcem, koji je u isto vrijeme i nekakav stručnjak za materiju koju prodaje i može dati savjet i preporuku pri kupnji pribora i tiskanih obrazaca koje izdaju Narodne novine.
Uz takve pozitivne impulse koji se ne mogu platiti novcem, moji roditelji nastavljaju borbu s kriznim vjetrenjačama uz poruku-nema predaje!
Knjižara, kao i cijela tvrtka Universalis, djeluje od 1991. Od svog osnutka nije promijenila lokaciju, ne mičući se Naselja Andrije Hebranga, ni vlasnika, jer je od '91 do danas ostala u vlasništvu moga oca, Živka Ilakovca.
[caption id="attachment_10532" align="aligncenter" width="570" caption="Živko Ilakovac ispred svoje knjižare u Hebrangu. Fotografirao autor teksta, Živkov sin."][/caption]
U vrijeme procvata hrvatskog gospodarstva, na početku stoljeća, tvrtka je, jašući na valovima veleprodaje odlično poslovala. No, dolaskom krize i sveopće nelikvidnosti, situacija se pogoršala, veleprodaja je stala i spustila se na najniže grane od osnutka tvrtke. Maloprodaja se, naprotiv, čak i povećala, posebno u vrijeme kada su se prodavale i školske knjige (Što danas nije slučaj-zapravo, nikakve knjige se i ne prodaju, izuzev nekoliko dječjih slikovnica i kuharica.), no taj rast, zbog malih marži, nije bio dovoljan da pokrije nedostatke u veleprodaji.
Unazad godinu ili dvije situacija postaje lošija i dolazi do toga da, zbog nenaplaćenih potraživanja tvrtka nije u mogućnosti kupovati svu potrebnu robu, niti redovno podmirivati dugove.
No, nije sve tako crno. Maloprodaja predstavlja, osim izvora kakve-takve zarade, i užitak, zbog neprestanog kontakta s vjernim kupcima koje moj otac poznaje po imenu, nadimku, ili barem nekoj fizičkoj karakteristici. Tako se događa da jedna starija gospođa, u ime održavanja nekada puno važnijih, a danas marginaliziranih dobrosusjedskih odnosa-pogotovo se nestanak takvih odnosa osjeti pri «poslovanju» s trgovcima špeceraja i ostalih svakodnevnih ili gotovo svakodnevnih potrepština, koji danas predstavljaju personifikaciju bar-kod čitača s pločicama na kojima piše njihovo ime i umornim licima kao jedinim dokazima njihove ljudskosti-donese voće iz svoga vrta ili nekakav drugi znak pažnje. Osim nje, radost na lice moga oca i majke koja mu pomaže u poslu, često navuku i oni najmlađi posjetitelji koji s ogromnom i nama starijima često neshvatljivom radošću biraju olovke, bojice i bilježnice u danima pred početak školske godine. Naravno, zadovoljstvo je u slučaju kupnje u knjižari Universalis obostrano, jer, kao što rekoh, tamo najčešće dolaze oni kojima je stalo do što neposrednijeg kontakta s trgovcem, koji je u isto vrijeme i nekakav stručnjak za materiju koju prodaje i može dati savjet i preporuku pri kupnji pribora i tiskanih obrazaca koje izdaju Narodne novine.
Uz takve pozitivne impulse koji se ne mogu platiti novcem, moji roditelji nastavljaju borbu s kriznim vjetrenjačama uz poruku-nema predaje!
