Priča je započela još svedruštvenim rasapom klasne svijesti na početku devedesetih godina 20. stoljeća
Fašistički ispadi na hrvatskim stadionima, koji bi trebali biti usmjereni protiv nogometnog saveza, paradoksalno ne samo da se poklapaju s afinitetima vodstva tog saveza, već mu i jačaju legitimitet. Istodobno, simboličkim mjerama sankcioniranja nastoji se kazniti upravo oblik ponašanja koje reprezentativni nogomet potiče i od kojeg europska nogometna korporacija i njezina lokalna podružnica žive.
Izgredi hrvatskih navijača koji su zbog kroničnog neslaganja s politikom Hrvatskog nogometnog saveza nakratko prekinuli kvalifikacijsku utakmicu između Italije i Hrvatske jesenas u Milanu, nisu doveli do rigoroznog kažnjavanja gostujuće selekcije. Kredit je Hrvatskoj iscurio tek potkraj ožujka, prilikom susreta s Norveškom u Zagrebu, u okviru istih kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2016. godine. Iz tisuća grla tad se naime uobičajeno prolamao ustaški poklič “Za dom – spremni!”, što nadležna kontinentalna asocijacija UEFA po svojim tablicama pretaktično očitava kao izraz rasizma; ipak bi fašizam bio kudikamo točniji termin. No ono što je zanimljivije jest činjenica da tim činom navijači nisu nastupili protiv HNS-a, nego baš u skladu s nazorima njegova vodstva.
Možemo dakle mirne duše zanemariti nevoljke alibi-kampanje ili službene izjave kojima se HNS pred međunarodnom javnošću povremeno ograđuje i od tekovina zločinačke Nezavisne Države Hrvatske. Sadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker i njegov prethodnik Vlatko Marković koji je na funkciji stolovao 14 godina čuveni su po naklonosti ustaškom pokretu iz Drugog svjetskog rata i to su više puta potvrdili. Kad bi njihovi motivi bili samo oportunistički, bilo bi više nego dovoljno, znamo li kako već gotovo dva i pol desetljeća fašistička simbolika predstavlja standardnu i ničim ometanu pojavu na hrvatskim nogometnim stadionima. Tim je veći bio šok u pripadajućim krugovima i široj domaćoj javnosti nakon objave kazne u vidu odigravanja sljedećeg kvalifikacijskog meča u Hrvatskoj bez navijača.
Benevolentno tretirani proustaški sentiment u obličju hrvatske verzije pozdrava “Sieg heil!” okrenut će se tako iznenada protiv samog HNS-a, postajući potencijalno najteže sredstvo za službenu kompromitaciju njegova interesa. Prvenstveni korisnici te spoznaje mogli bi postati navijači Hajduka i Dinama, najvećih hrvatskih klubova, a koji se bore protiv dugogodišnje hegemonije Zdravka Mamića kao neformalnog ali faktičnog privatnog vlasnika najvećeg dijela domaće nogometne industrije i scene, računajući pritom i HNS i reprezentaciju.
Oni ionako tek tu i tamo pokazuju znakove blagog distanciranja od ustaštva i još su predaleko od masovnog hlađenja u odnosu na nj. Dodatni motiv s kojim ovdje itekako treba računati jest njihov otpor spram UEFA-e čije kolonijalističko poslovanje uvijek iznova reproducira mobilizacijski refleks među perifernim članicama te nogometne organizacije.
Odnosi na toj razini više su nego jasni – UEFA inzistira na sistemu nacionalnih liga i europske nogometne zajednice kao unosnom i posve dereguliranom tržištu; slično se u planetarnom kontekstu postavlja FIFA. Mamić je stoga njihov idealni podizvođač radova čvrste ruke, liferant uredno filtriranog, specijaliziranog kadra za međunarodnu burzu nogometnog rada i spektakla.
On je usto onaj koji je znao osigurati presudne tokove javnog novca za inkubator na račun kojeg će i sam ubirati profit mjeren u desecima milijuna eura. Nacionalna reprezentacija njegov je prodajni izlog, revijski projekt strogo tržišnog karaktera, osim što to zvuči nepopularno pa je nužno funkciju joj uviti u velove etničke ornamentike.
Realna uloga Zdravka Mamića i UEFA-e koja mu je već dvaput otvoreno priskakala upomoć pred institucijama navodno suverene hrvatske države, slična je relaciji koju ekonomsko-politički predstavljaju npr. Ivica Todorić i Europska komisija. Potonjima je odgovaralo suzbijanje hrvatskog izvoza u korist uvoza i oni će stoga presudno diktirati nedodirljivost odgovarajuće tečajne politike, s visokim pokroviteljstvom privatno-bankovnih lobija u međunarodnim financijskim ustanovama.
Neka nas ne zavara pomisao da je Mamić izvoznik, budući da on u prvom redu potpomaže otimačinu poluproizvoda kojem će se vrijednost dodavati većinom u centrima globalnog nogometnog tržišta, bez dobiti za ishodišnu zajednicu.
Zamjenska vrednota, opisani nacionalni sentiment koji buja osobito na ekonomskoj frustraciji, a ona se nogometno iskazuje kroz sportsko-natjecateljski obesmišljenu domaću ligu, otima se sada prvotnoj manipulaciji. Ona djeluje poput duha lakomisleno puštenog iz boce i prijeti da u ime izgubljene te iznevjerene suverenosti uništi neke od svojih tvoraca i neke od vlastitih bezrezervno proklamiranih svetinja. Ne bi to fašizmu nipošto bilo prvi put da ustane protiv devijantnih ekstravagancija kapitalizma kako bi spasio kapitalizam sam, odnosno njegove temeljne pretpostavke. Dakako, nije neophodno isticati da ta dva politička kompleksa organski povezuje dominantno načelo upravo socijaldarvinističke kompetitivnosti u svim glavnim aspektima društvenog života.
Predsjednik UEFA-e Michel Platini nastoji opisano tržište urediti dosljedno centralistički, no s pravilima lijepog ponašanja koje će osigurati nesmetani obrt kapitala. Ta nogometna multinacionalna korporacija dužna je stoga privoljeti vlastite sastavnice da se ne istrijebe međusobno dok pasionirano slave svoje neusporedive etničke kvalitete i jednako originalne ugrožljivosti.
Razapeta između onog što reprezentacije i moderni nogomet u gruboj ekonomskoj stvarnosti jesu i onoga što i sama narodu perfidno sugerira da jest, UEFA nerijetko mora čistiti gnojne ventile nalik ovome hrvatskom, prijeteći ako treba i demonstrativnim izopćenjem van kruga festivalski postojanih nacija od kojih su najviše jogunaste one iz postsocijalističkog svijeta. Prava nevolja s obzirom na to nastaje onda kad samim kolonijaliziranima isprazni simboli i njihova vidljivost prestanu biti dostatni za opću sreću.
Priča je započela još svedruštvenim rasapom klasne svijesti na početku devedesetih godina 20. stoljeća; tad je nogometna reprezentacija u Hrvatskoj i nekim drugim tranzicijskim zemljama postala medijem stalnog regeneriranja fantomskih posebnosti tipa genetskog, mentalitetskog, tradicijskog, itd. Početak kraja takvog narativa možda dolazi i s ekonomski induciranim rušenjem mita o univerzalnoj iskoristivosti nogometne reprezentacije i svega što se tvrdilo da reprezentira, pa je već šira pukotina između dotičnog označitelja i namjerenoga mu označenog.
Postaje očito – nacija je opijum za narod, reprezentacija njezina je slika. Ostaje najneizvjesnijim pitanje hoće li to na koncu rezultirati destruktivnom regresijom ili lociranjem šanse za bolju političku kreaciju.
express
