Svaki put kad Tomislav Karamarko javno pozove na nacionalno jedinstvo, zajedništvo i konsenzus, možeš biti siguran da je samo koju minutu ranije izvalio nešto potpuno suprotno. Dapače, obično se radi o kakvoj bedastoći za koju je očito procijenio da prolazi kod njegovog biračkog tijela
Ako apelira za zaštitu osiromašenih i obespravljenih, znaš da je neposredno prije toga na pasja kola napao Borisa Lalovca koji upravo zbog toga čuči u rovu i kolje se s bankarima. Ako inzistira na poštenom domoljublju, znaš da u stvarnosti dijeli građane i političare na pravovjerne s jedne i izdajice s druge strane. Po svojim naizgled histeričnim, ali ipak vrlo proračunatim i predvidivim kriterijima.
A tek kad se pozove na nacionalne svetinje, sigurno je da će učiniti sve kako bi ih uvaljao u blato politikantstva i prozirnih, svakodnevnih i toliko izlizanih HDZ-ovih kombinacija. Nakon dvije vukovarske kolone, koje su pristojni građani Hrvatske gledali s nelagodom i grčem u želucu, na red je stigla Oluja.
Jasno, u priči oko dvostruke proslave okrugle dvadesete godišnjice velike pobjede i Zoran Milanović ima svoju taktiku: valjda mu je dozlogrdilo slušati zvižduke na jugu, pa je zamislio na brzinu poljubiti zastavu u Kninu i kliznuti na siguran teren u Zagreb, gdje je HDZ-u realno puno teže izvesti bučno događanje naroda. Zamislio je veliku večernju vojnu paradu u glavnom gradu, kojom bi unaprijed anulirao Karamarkovo siktanje zbog nedostojnog obilježavanja najvažnijeg datuma u novijoj hrvatskoj povijesti.
I on je vjerojatno predvidio da će Karamarko vrisnuti zbog navodno visokih troškova od par milijuna kuna, što je u slučaju HDZ-a zbilja komičan argument. Ali, bolje da premijera prozivaju zbog rasipništva nego škrtarenja na nacionalnim simbolima, koje bi usput, dakako, služilo kao još jedan dokaz nedomoljubnog i nenarodnog karaktera SDP-ove vlasti.
Uglavnom, ususret vrelom predizbornom kolovozu šef oporbe potrudio se dati do znanja kakv ćemo film gledati do kraja godine. 'Bit ću s narodom i braniteljima u Kninu', poručio je, da bi iz njegove stranke proširili najavu preciziravši kako će 'na jednoj strani biti HDZ, narod i branitelji, a na drugoj Zoran Milanović'.
Fino. Bitno je da se deklarativno poziva na zajedništvo, a u stvarnosti uporno gradi vidljive i nevidljive zidove. Valjda se u ovoj državi izbori mogu dobiti samo po tom receptu.
Premijer Milanović u bezbroj stvari je u krivu, a za vjerojatni gubitak vlast on sam je stvorio malih milijun razloga: od prilično bijednih rezultata u ekonomiji, preko kompromiserskog stava na valjda svakom relevantnom društvenom pitanju - od odnosa prema krupnom kapitalu do čišćenja kriminala u sportu - a dio svog biračkog tijela tradicionalno je iznevjerio tako očekivanom 'izdajom lijeve ideje'. On griješi, vrluda i prečesto gotovo autistično inzistira na svojim evidentnim gospodarskim, političkim i kadrovskim promašajima, ali mora mu se priznati da je u jednome u pravu. Kreiranje i produbljivanje podjela u društvu, pogotovo ako se one rade na tako osjetljivim pitanjima kao što su još uvijek friške ratne traume ili mjerenje razine domoljublja, nikada i nigdje nije se izrodilo u ništa pozitivno.
Kvragu, čak i Kolinda Grabar Kitarović je to shvatila, pa je predizbornu kampanju garnirala upornim apeliranjem na zajedništvo - iskrenim ili lažnim, za ovu priliku je svejedno - toliko da je vječito pospani Ivo Josipović zvučao kao svađalački nastrojen politički komandos.
I ako Zorana Milanovića išta može održati u fotelji, to je upravo ovo glupasto HDZ-ovo inzistiranje na 'gdje si bio devedeset prve' argumentima i laprdanju o skoro pa nanovo okupiranoj Hrvatskoj. Građanima je to realno dozlogrdilo i nemale su šanse da se, potpuno zasićeni i izmoreni ideološkim mrcvarenjem, u tišini biračkog mjesta ipak okrenu 'umjerenoj' i 'racionalnoj' opciji, koja barem donekle izgleda kao da ima kontakt s realnošću.
Kvragu, uz ovakav nabrijan i zapjenjen HDZ, koji se ne suspreže ni od vucaranja Oluje predizbornim glibom, čak i SDP ima mikro-šanse da izgleda donekle normalno. Ne lažimo se - da je umjesto u glavnom gradu Vlada zbilja odlučila režirati cjelodnevni ratno-povijesni spektakl u nekadašnjem epicentru agresije, Tomislav Karamarko bi opet uspio pronaći način kako izbjeći događaj i 'biti s narodom i braniteljima'. Naša prognoza je da bi se radilo o, recimo, Čavoglavama.
Kolovoška proslava u Kninu i/ili Zagrebu stoga će već izvjesno poslužiti samo kao dokaz da možda zbilja nemamo pravog izbora i da će nas dosta jednostavna i tužna praksa - bauljanje od nesposobnih do neciviliziranih i natrag - progoniti zauvijek.
tportal
