U tijeku su predizbori za poziciju predsjednika Sjedinjenih Američkih Država tijekom kojih američki Demokrati i Republikanci biraju kandidata koji će predstavljati njihovu stranku na izborima za predsjednika te države kasnije ove godine. Prije svega nekoliko dana odrađeni su predizbori Demokratske stranke u saveznoj državi Iowa u kojima je Hillary Clinton tijesno pobijedila pred svojim najvećim suparnikom Berniejem Sandersom. Konačni rezultat - Clinton 49,8 posto glasova; Sanders 49,6 posto. To je rezultat koji je Clinton dao 23, a Sandersu 21 delegata. Martin O'Malley, treći kandidat Demokratske stranke osvojio je zanemarivi broj glasova te se nakon Iowe povukao iz utrke. Sanders je potom u potpunosti ponizio Clinton pobijedivši u New Hampshireu sa čak 60 posto glasova nasuprot njenih 38 posto, osvojivši 15 delegata, dok ih je Clinton dobila svega devet.
Sanders je američki senator rodom iz Brooklyna, a koji u američkom Senatu predstavlja saveznu državu Vermont. Iznenadio je cijelu državu profilirajući se do predizbora u Iowi kao ozbiljan suparnik Hillary Clinton, iako je u samom početku svoje kampanje bio ismijavan i marginaliziran, osobito od strane medija. Njegova kampanja je jedinstvena pojava tijekom ovih izbora u načinu sakupljanja sredstava. Sanders, naime, ne prima novce od komiteta za političku akciju (takozvanih super PAC-ova) koji su, esencijalno, način za zaobilaženje pravila o limitu na pojedinačne donacije političkim kampanjama. Sanders, umjesto da koristi resurse super PAC-ova, prima isključivo donacije pojedinaca te je preko njih skupio, kako je izjavio na Demokratskoj predizbornoj debati MSNBC-a, oko 3,5 milijuna dolara pojedinačnih donacija s prosječnim iznosom od 27 dolara po donaciji.
Preradikalan za SAD
Takav pristup financiranju kampanje ide ruku pod ruku s retorikom na kojoj Sanders gradi imidž, a to je opozicija vodećim američkim financijskim institucijama, Wall Streetu i nereguliranom kapitalizmu. Zbog toga su ga mnogi prozvali socijalistom, pa se čak i on sam poigrava s tim terminom iako je sasvim očito da je riječ o čovjeku koji je u najboljem slučaju iskreni, progresivni socijaldemokrat koji jednostavno želi regulirati kapitalizam, a ne ga zamijeniti nikakvim socijalizmom. No, u SAD-u je čak i to radikalno.
Mnogi su Bernieja Sandersa prozvali socijalistom (FOTO: Wikimedia/GageSkidmore)
Na spomenutoj debati u režiji MSNBC-a koja se odvila 4. veljače, Sanders i Clinton su se suočili po prvi puta jedan na jedan, bez ikoga drugoga u kadru. Sat vremena i četrdeset i pet minuta frcale su iskre. Clinton je svoju retoriku znatno zaoštrila nakon što joj se Sanders počeo opasno približavati u rezultatima i anketama, dok se on promuklo derao svojim specifičnim brooklynskim naglaskom, uglavnom o zlu nereguliranog kapitalizma. Sučeljavanje je bilo na razini - i političkoj i showbizz - ali jedna stvar se učinila definitivno podzastupljenom. Naime, od 105 minuta debate, jedva dvadesetak minuta otpalo je na temu američke vanjske politike. Istina, Amerikancima je tema njihove vlastite vanjske politike možda manje zanimljiva nego ostatku svijeta, ali to je vjerojatno zato jer američke bombe padaju po ostatku svijeta, a ne po Amerikancima. Tako nismo previše saznali o pozicijama Hillary Clinton i Bernija Sandersa o mnogobrojnim vanjskopolitičkim pitanjima u kojima će Sjedinjene Države voditi glavnu ili jednu od glavnih riječi. Srećom, Internet ne zaboravlja.
Onako kako se profilirao kao osvježenje na ekonomskoj sceni, Sanders se pokušava plasirati glasačima i kao osvježenje na temi američke vanjske politike. To mu donekle i uspijeva. Naime, zalaže se za prihvat sirijskih izbjeglica, glasao je protiv agresije na Irak, želi normalizirati odnose s Kubom, podržava pregovore s Iranom te se zalagao za micanje Afričkog Nacionalnog Kongresa s liste terorističkih organizacija.
Površno poznavanje i brojne kontroverze
S druge strane, njegovi javni nastupi pokazuju tek površno poznavanje vanjske politike, osobito Bliskog istoka. Često ne ulazi u dubinu problema, a voli nuditi i prvoloptaška rješenja. Još uvijek se zalaže za dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba ne shvaćajući ili ne želeći shvatiti da je takav ishod nemoguć uz kontinuiranu gradnju izraelskih ilegalnih naselja u Zapadnoj Obali. Glasao je za povlačenje Goldstoneovog izvješća nakon izraelske agresije na Gazu 2008. i 2009. godine koje je donijelo mnogobrojne zaključke koji su rasvijetlili izraelske ratne zločine. Također se zalaže protiv palestinskog unilateralnog proglašenja neovisnosti i smatra da se Izrael ne bi trebao, iz sigurnosnih razloga, povući na granice iz 1967. godine, izvan kojih je ilegalno vojno prisutan. Takvim, esencijalno konzervativnim stavovima, valja nadodati i izjave Elizabeth Warren, za koju se već neko vrijeme priča da bi mogla biti u Sandersovom kabinetu ukoliko on osvoji predsjedništvo, u kojima Warren perpetuira pretpotopne izlike o tome da Izrael ima pravo na samoobranu i protivi se inicijativi da SAD dovede u pitanje daljnju izgradnju izraelskih ilegalnih naselja u Zapadnoj Obali.
Sandersove kontroverze ne prestaju na Izraelu i Palestini. Glasao je za intervenciju u Libiji koja je proizvela neizrecivi kaos i razorila tu zemlju u kojoj danas jača 'Islamska Država', a pod izlikom povećane aktivnosti zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom na Bliskom istoku (što samo po sebi nije kontroverzna ideja), zalaže se da veću ulogu u Siriji ima i američka saveznica, apsolutistička monarhija Saudijska Arabija, jedna od najvećih svjetskih kršitelja ljudskih prava.
Brzi rast Kine i oporavak Rusije oduzeli su nešto od primata kojeg SAD imaju kao globalni hegemon - kineski predsjednik Xi Jinping i ruski mu kolega Vladimir Putin (FOTO: kremlin.ru)
Ovdje se već mirne duše može postaviti pitanje o tome do koje mjere američki politički mainstream smije biti liberalan ili progresivan po pitanju geopolitike. Sjedinjene Države zaista jesu globalni hegemon, danas s možda nešto manjim primatom nego prije 15 ili 20 godina budući da su brzi rast Kine i oporavak Rusije nakon rušenja SSSR-a pod vodstvom Vladimira Putina na scenu izbacila još dvije svjetske velesile pretvorivši monopolarnu posthladnoratovsku geopolitičku scenu u multipolarnu. Shodno tome na sceni sada vlada borba za dirigentsku palicu ili barem raspodjelu plijena. Sjedinjene Države su u devedesetima i dvijetisućitima imale mogućnost da praktički rade što god žele (što su i obilato koristile), dok danas situacija više nije tako ležerna.
Upravo zbog toga logična bi bila politika zaoštravanja pozicija, zbijanja redova i širenja diplomatskih utjecaja u svjetlu mogućnosti gubljenja privilegija. Sjedinjene Države su tu nanizale poraz za porazom. Njihovi projekti u Afganistanu i Iraku su neslavno propali: u Afganistanu Talibani jačaju iz dana u dan, a Iraku je šijitska vlast praktički postala iranski produžetak. Tamo gdje Iračani nisu iranska zapadna projekcija, teritorij je preuzela 'Islamska Država'. Sporazum s Iranom i dizanje sankcija možda su na prvu loptu dokaz zbližavanja Sjedinjenih Država i te zemlje, no Iran je još uvijek, nedvojbeno i primarno ruski saveznik, uključen u regionalno suparništvo sa Saudijskom Arabijom, kao i u proxy ratu s istom u Jemenu. U takvom svijetu Sanders dolazi kao osvježenje na (provizornoj) ljevici, ali kao nekarakteristično mlako rješenje za Amerikance koji bi mu baš zbog nekih njegovih liberalnih geopolitičkih stavova mogli uskratiti podršku u sve više polarizirajućem svijetu.
S druge strane, pitanje je koliko bi Sanders, koji naglašava diplomaciju kao primarno i najbitnije oruđe vanjske politike, kao potencijalni predsjednik SAD-a imao prostora za manevriranje. Barack Obama je svoje predsjedništvo dijelom osigurao na jednostavnoj činjenici da će biti antipod Georgeu Bushu, ali su se njegova obećanja i Nobelova nagrada za mir, brzo kompromitirali pojačanim programom napada dronovima i više od stopostotnim povećanjem broja vojnika u Afganistanu. Američka vanjska politika kao politika jedne države koja cilja na mjesto svjetskog lidera inherentno je nametljiva i agresivna. Takva je bila od početka Hladnoga rata (pa i prije), a takva je i sada. Ona ne daje prostor slabosti jer sam ekonomski prosperitet zemlje ovisi ne samo o moći iznutra nego i o projiciranju moći prema van, u čemu vojna snaga i vojne operacije vrlo često, uz standardnu diplomaciju, igraju ključnu ulogu.
A što kaže Hillary?
Sandersovo znanje o Bliskom istoku je, prema svim pokazateljima, labavo, a s manjkom svojeg iskustva u vanjskoj politici mogao bi se naći u još većim problemima budući da SAD polagano smanjuje svoj fokus s Bliskog istoka i prebacuje ga na Daleki istok, konkretno na zapadni Pacifik, ne bi li diplomatski i projekcijom vojne snage zaustavila širenje kineske moći u regiji. Geopolitika jugoistočne Azije su za mainstream medije i političare uglavnom nepoznanice, ali prema svim pokazateljima, morat će se brzo educirati o njoj.
Clinton se aktivno zalaže za produživanje mandata američkih vojnika u Afganistanu, želi pojačati vojnu prisutnost na Bliskom istoku (FOTO: Wikimedia/HillaryForIowa)
S druge strane govornice stoji Hillary Clinton, bivša prva dama SAD-a i glavna državna tajnica od 2009. do 2013. godine (američki ekvivalent ministrici vanjskih poslova). Vanjskopolitički stavovi znatno su joj agresivniji od Sandersovih. Naime, zalaže se za „pametnu moć“, američku aktivnu i agresivnu vanjsku politiku baziranu na kombinaciji diplomacije i intervencionizma uz naglasak na promicanje ljudskih prava po svijetu što je i potvrdila glasanjem za rat u Afganistanu i za agresiju na Irak, te je kao državna tajnica predvodila katastrofalnu vanjsku politiku tijekom koje je izvršena intervencija u Libiji. Nije zanemariva ni činjenica da Clinton dobiva vanjskopolitičke savjete od kompanije Beacon Global Strategies koja se specijalizirala za oblikovanje vanjske politike na razini visoke politike. Osim Clinton, Beacon Global Strategies u svoju klijentelu ubraja i Jeba Busha, Marca Rubia i Teda Cruza, sve redom kandidate za republikanskog predsjedničkog predstavnika čiji se vanjskopolitički stavovi mogu svesti na pro-ratno huškanje.
Clinton se aktivno zalaže za produživanje mandata američkih vojnika u Afganistanu, želi pojačati vojnu prisutnost na Bliskom istoku, a njen stav prema Iranu za vrijeme dok je bila na poziciji državne tajnice dugo je vremena naginjao sukobu umjesto dogovoru. Po pitanju Izraela i Palestine, stavovi su joj znatno radikalniji nego kod Sandersa pa je tako u nedavnom članku za Jewish Journal napisala da podržava Izrael u obrani protiv iranskih agresivnih ambicija i pokušaja pokreta BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) da „delegitimizira“ Izrael.
Vanjska politika na vagi
Na kraju cijele priče, Bernie Sanders ima vanjskopolitički plan koji je unatoč svojim manjkavostima i realpolitičkim granicama, daleko suvisliji i za ostatak svijeta nešto manje poguban od doktrine Hillary Clinton koja se u svojim ratnohuškačkim planovima ne razlikuje pretjerano od američke desnice. Sjedinjene Države opetovane su dokazale da kao globalna velesila jednostavno ne mogu izaći iz hegemonijskog okvira unutar kojeg djeluju. Pozicija u kojoj se nalaze postavlja im jasan izbor: ili nastavak globalne dominacije ili propast.
Takva situacija rezultirala je milijunima mrtvih kroz desetljeća, a nove žrtve njihove vanjskopolitičke doktrine, što izravne što neizravne nagomilavaju se iz dana u dan, ali ukoliko Sjedinjene Države žele ostati na kursu koje su si zadali, broj mrtvih samo će još više rasti jer borba za globalnu dominaciju ni jednu ni drugi ni treću stranu ne pita za mrtve i osakaćene. U svijetu globalne politike to je jednostavno tragična konstanta.
U tom kontekstu izbor između Sandersa i Clinton svodi se samo na to koliko štete mogu napraviti. Sanders nije anđeo, dapače, mnogi njegovi potezi i glasovi bili su vrijedni svake osude i miljama su daleko od internacionalne solidarnosti koju bi mu trebao nametati njegov navodno socijalistički pogled na svijet, no za razliku od Hillary Clinton, na kratke trenutke barem djeluje kao da mu je stalo za nekoga osim za samog sebe. Stanovnicima ostatka svijeta ostaje jedino nadati se da će Sanders biti solidaran i s njima, iako šanse za to nisu pretjerano velike.
lupiga
Sanders je američki senator rodom iz Brooklyna, a koji u američkom Senatu predstavlja saveznu državu Vermont. Iznenadio je cijelu državu profilirajući se do predizbora u Iowi kao ozbiljan suparnik Hillary Clinton, iako je u samom početku svoje kampanje bio ismijavan i marginaliziran, osobito od strane medija. Njegova kampanja je jedinstvena pojava tijekom ovih izbora u načinu sakupljanja sredstava. Sanders, naime, ne prima novce od komiteta za političku akciju (takozvanih super PAC-ova) koji su, esencijalno, način za zaobilaženje pravila o limitu na pojedinačne donacije političkim kampanjama. Sanders, umjesto da koristi resurse super PAC-ova, prima isključivo donacije pojedinaca te je preko njih skupio, kako je izjavio na Demokratskoj predizbornoj debati MSNBC-a, oko 3,5 milijuna dolara pojedinačnih donacija s prosječnim iznosom od 27 dolara po donaciji.
Preradikalan za SAD
Takav pristup financiranju kampanje ide ruku pod ruku s retorikom na kojoj Sanders gradi imidž, a to je opozicija vodećim američkim financijskim institucijama, Wall Streetu i nereguliranom kapitalizmu. Zbog toga su ga mnogi prozvali socijalistom, pa se čak i on sam poigrava s tim terminom iako je sasvim očito da je riječ o čovjeku koji je u najboljem slučaju iskreni, progresivni socijaldemokrat koji jednostavno želi regulirati kapitalizam, a ne ga zamijeniti nikakvim socijalizmom. No, u SAD-u je čak i to radikalno.
Mnogi su Bernieja Sandersa prozvali socijalistom (FOTO: Wikimedia/GageSkidmore)
Na spomenutoj debati u režiji MSNBC-a koja se odvila 4. veljače, Sanders i Clinton su se suočili po prvi puta jedan na jedan, bez ikoga drugoga u kadru. Sat vremena i četrdeset i pet minuta frcale su iskre. Clinton je svoju retoriku znatno zaoštrila nakon što joj se Sanders počeo opasno približavati u rezultatima i anketama, dok se on promuklo derao svojim specifičnim brooklynskim naglaskom, uglavnom o zlu nereguliranog kapitalizma. Sučeljavanje je bilo na razini - i političkoj i showbizz - ali jedna stvar se učinila definitivno podzastupljenom. Naime, od 105 minuta debate, jedva dvadesetak minuta otpalo je na temu američke vanjske politike. Istina, Amerikancima je tema njihove vlastite vanjske politike možda manje zanimljiva nego ostatku svijeta, ali to je vjerojatno zato jer američke bombe padaju po ostatku svijeta, a ne po Amerikancima. Tako nismo previše saznali o pozicijama Hillary Clinton i Bernija Sandersa o mnogobrojnim vanjskopolitičkim pitanjima u kojima će Sjedinjene Države voditi glavnu ili jednu od glavnih riječi. Srećom, Internet ne zaboravlja.
Onako kako se profilirao kao osvježenje na ekonomskoj sceni, Sanders se pokušava plasirati glasačima i kao osvježenje na temi američke vanjske politike. To mu donekle i uspijeva. Naime, zalaže se za prihvat sirijskih izbjeglica, glasao je protiv agresije na Irak, želi normalizirati odnose s Kubom, podržava pregovore s Iranom te se zalagao za micanje Afričkog Nacionalnog Kongresa s liste terorističkih organizacija.
Površno poznavanje i brojne kontroverze
S druge strane, njegovi javni nastupi pokazuju tek površno poznavanje vanjske politike, osobito Bliskog istoka. Često ne ulazi u dubinu problema, a voli nuditi i prvoloptaška rješenja. Još uvijek se zalaže za dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba ne shvaćajući ili ne želeći shvatiti da je takav ishod nemoguć uz kontinuiranu gradnju izraelskih ilegalnih naselja u Zapadnoj Obali. Glasao je za povlačenje Goldstoneovog izvješća nakon izraelske agresije na Gazu 2008. i 2009. godine koje je donijelo mnogobrojne zaključke koji su rasvijetlili izraelske ratne zločine. Također se zalaže protiv palestinskog unilateralnog proglašenja neovisnosti i smatra da se Izrael ne bi trebao, iz sigurnosnih razloga, povući na granice iz 1967. godine, izvan kojih je ilegalno vojno prisutan. Takvim, esencijalno konzervativnim stavovima, valja nadodati i izjave Elizabeth Warren, za koju se već neko vrijeme priča da bi mogla biti u Sandersovom kabinetu ukoliko on osvoji predsjedništvo, u kojima Warren perpetuira pretpotopne izlike o tome da Izrael ima pravo na samoobranu i protivi se inicijativi da SAD dovede u pitanje daljnju izgradnju izraelskih ilegalnih naselja u Zapadnoj Obali.
Sandersove kontroverze ne prestaju na Izraelu i Palestini. Glasao je za intervenciju u Libiji koja je proizvela neizrecivi kaos i razorila tu zemlju u kojoj danas jača 'Islamska Država', a pod izlikom povećane aktivnosti zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom na Bliskom istoku (što samo po sebi nije kontroverzna ideja), zalaže se da veću ulogu u Siriji ima i američka saveznica, apsolutistička monarhija Saudijska Arabija, jedna od najvećih svjetskih kršitelja ljudskih prava.
Brzi rast Kine i oporavak Rusije oduzeli su nešto od primata kojeg SAD imaju kao globalni hegemon - kineski predsjednik Xi Jinping i ruski mu kolega Vladimir Putin (FOTO: kremlin.ru)
Ovdje se već mirne duše može postaviti pitanje o tome do koje mjere američki politički mainstream smije biti liberalan ili progresivan po pitanju geopolitike. Sjedinjene Države zaista jesu globalni hegemon, danas s možda nešto manjim primatom nego prije 15 ili 20 godina budući da su brzi rast Kine i oporavak Rusije nakon rušenja SSSR-a pod vodstvom Vladimira Putina na scenu izbacila još dvije svjetske velesile pretvorivši monopolarnu posthladnoratovsku geopolitičku scenu u multipolarnu. Shodno tome na sceni sada vlada borba za dirigentsku palicu ili barem raspodjelu plijena. Sjedinjene Države su u devedesetima i dvijetisućitima imale mogućnost da praktički rade što god žele (što su i obilato koristile), dok danas situacija više nije tako ležerna.
Upravo zbog toga logična bi bila politika zaoštravanja pozicija, zbijanja redova i širenja diplomatskih utjecaja u svjetlu mogućnosti gubljenja privilegija. Sjedinjene Države su tu nanizale poraz za porazom. Njihovi projekti u Afganistanu i Iraku su neslavno propali: u Afganistanu Talibani jačaju iz dana u dan, a Iraku je šijitska vlast praktički postala iranski produžetak. Tamo gdje Iračani nisu iranska zapadna projekcija, teritorij je preuzela 'Islamska Država'. Sporazum s Iranom i dizanje sankcija možda su na prvu loptu dokaz zbližavanja Sjedinjenih Država i te zemlje, no Iran je još uvijek, nedvojbeno i primarno ruski saveznik, uključen u regionalno suparništvo sa Saudijskom Arabijom, kao i u proxy ratu s istom u Jemenu. U takvom svijetu Sanders dolazi kao osvježenje na (provizornoj) ljevici, ali kao nekarakteristično mlako rješenje za Amerikance koji bi mu baš zbog nekih njegovih liberalnih geopolitičkih stavova mogli uskratiti podršku u sve više polarizirajućem svijetu.
S druge strane, pitanje je koliko bi Sanders, koji naglašava diplomaciju kao primarno i najbitnije oruđe vanjske politike, kao potencijalni predsjednik SAD-a imao prostora za manevriranje. Barack Obama je svoje predsjedništvo dijelom osigurao na jednostavnoj činjenici da će biti antipod Georgeu Bushu, ali su se njegova obećanja i Nobelova nagrada za mir, brzo kompromitirali pojačanim programom napada dronovima i više od stopostotnim povećanjem broja vojnika u Afganistanu. Američka vanjska politika kao politika jedne države koja cilja na mjesto svjetskog lidera inherentno je nametljiva i agresivna. Takva je bila od početka Hladnoga rata (pa i prije), a takva je i sada. Ona ne daje prostor slabosti jer sam ekonomski prosperitet zemlje ovisi ne samo o moći iznutra nego i o projiciranju moći prema van, u čemu vojna snaga i vojne operacije vrlo često, uz standardnu diplomaciju, igraju ključnu ulogu.
A što kaže Hillary?
Sandersovo znanje o Bliskom istoku je, prema svim pokazateljima, labavo, a s manjkom svojeg iskustva u vanjskoj politici mogao bi se naći u još većim problemima budući da SAD polagano smanjuje svoj fokus s Bliskog istoka i prebacuje ga na Daleki istok, konkretno na zapadni Pacifik, ne bi li diplomatski i projekcijom vojne snage zaustavila širenje kineske moći u regiji. Geopolitika jugoistočne Azije su za mainstream medije i političare uglavnom nepoznanice, ali prema svim pokazateljima, morat će se brzo educirati o njoj.
Clinton se aktivno zalaže za produživanje mandata američkih vojnika u Afganistanu, želi pojačati vojnu prisutnost na Bliskom istoku (FOTO: Wikimedia/HillaryForIowa)
S druge strane govornice stoji Hillary Clinton, bivša prva dama SAD-a i glavna državna tajnica od 2009. do 2013. godine (američki ekvivalent ministrici vanjskih poslova). Vanjskopolitički stavovi znatno su joj agresivniji od Sandersovih. Naime, zalaže se za „pametnu moć“, američku aktivnu i agresivnu vanjsku politiku baziranu na kombinaciji diplomacije i intervencionizma uz naglasak na promicanje ljudskih prava po svijetu što je i potvrdila glasanjem za rat u Afganistanu i za agresiju na Irak, te je kao državna tajnica predvodila katastrofalnu vanjsku politiku tijekom koje je izvršena intervencija u Libiji. Nije zanemariva ni činjenica da Clinton dobiva vanjskopolitičke savjete od kompanije Beacon Global Strategies koja se specijalizirala za oblikovanje vanjske politike na razini visoke politike. Osim Clinton, Beacon Global Strategies u svoju klijentelu ubraja i Jeba Busha, Marca Rubia i Teda Cruza, sve redom kandidate za republikanskog predsjedničkog predstavnika čiji se vanjskopolitički stavovi mogu svesti na pro-ratno huškanje.
Clinton se aktivno zalaže za produživanje mandata američkih vojnika u Afganistanu, želi pojačati vojnu prisutnost na Bliskom istoku, a njen stav prema Iranu za vrijeme dok je bila na poziciji državne tajnice dugo je vremena naginjao sukobu umjesto dogovoru. Po pitanju Izraela i Palestine, stavovi su joj znatno radikalniji nego kod Sandersa pa je tako u nedavnom članku za Jewish Journal napisala da podržava Izrael u obrani protiv iranskih agresivnih ambicija i pokušaja pokreta BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) da „delegitimizira“ Izrael.
Vanjska politika na vagi
Na kraju cijele priče, Bernie Sanders ima vanjskopolitički plan koji je unatoč svojim manjkavostima i realpolitičkim granicama, daleko suvisliji i za ostatak svijeta nešto manje poguban od doktrine Hillary Clinton koja se u svojim ratnohuškačkim planovima ne razlikuje pretjerano od američke desnice. Sjedinjene Države opetovane su dokazale da kao globalna velesila jednostavno ne mogu izaći iz hegemonijskog okvira unutar kojeg djeluju. Pozicija u kojoj se nalaze postavlja im jasan izbor: ili nastavak globalne dominacije ili propast.
Takva situacija rezultirala je milijunima mrtvih kroz desetljeća, a nove žrtve njihove vanjskopolitičke doktrine, što izravne što neizravne nagomilavaju se iz dana u dan, ali ukoliko Sjedinjene Države žele ostati na kursu koje su si zadali, broj mrtvih samo će još više rasti jer borba za globalnu dominaciju ni jednu ni drugi ni treću stranu ne pita za mrtve i osakaćene. U svijetu globalne politike to je jednostavno tragična konstanta.
U tom kontekstu izbor između Sandersa i Clinton svodi se samo na to koliko štete mogu napraviti. Sanders nije anđeo, dapače, mnogi njegovi potezi i glasovi bili su vrijedni svake osude i miljama su daleko od internacionalne solidarnosti koju bi mu trebao nametati njegov navodno socijalistički pogled na svijet, no za razliku od Hillary Clinton, na kratke trenutke barem djeluje kao da mu je stalo za nekoga osim za samog sebe. Stanovnicima ostatka svijeta ostaje jedino nadati se da će Sanders biti solidaran i s njima, iako šanse za to nisu pretjerano velike.
lupiga
