Stacionirani na nekoliko hektara atraktivnog gradskog zemljišta, prepuni najluđih mehanizranih i kompjuteriziranih sprava za ostvarenja razonode i snova za djecu i odrasle, bučni, napučeni posjetiteljima željnih opuštanja i zaborava – veliki zabavni parkovi poput Gardelanda, Disneylanda, Holiday parka, Knoebels, Planet snoopya, Port aventura, Tivoli gardensa, Asterix parka, Tokyo disney sea, Warner brothers movie worlda, Eftelinga, Drayton manora – neprekidno rastu, obogaćujući svoju ponudu, mame. Međutim, mali, mobilni, putujući Luna parkovi polako iščezavaju, a njihov dolazak više ne predstavlja događaj za grad. Naiđemo li na koji u svom gradu znamo da imamo posla s reliktima prošlosti.
Na travnatom platou, između željeničke pruge, Lidla, Gupčeve i Svačićeve ulice,smjestio se mali, skromni, dobro očuvani, tihi, poluprazni Luna park. Kao nekakav ustrajni šareni ukras na još uvijek zelenoj travi, Luna park svojim nepomičnim atrakcijama izaziva na susret, na korištenje, na igru. Ali bez nekog naročitog uspjeha. Prezimit će ovdje, a potom će možda biti odvežen u dublju provinciju nego što je Brod, gdje za njega još uvijek ima nade i gdje ima manje joysticka i kućnih igara, gdje će biti dobrodošao.
A kako je bilo nekad? To „nekad“ kao da je jučer bilo kad su konvoji vozila natovarenih dijelovima Luna parka dolazili na Sajmište (današnje Naselje Marsonija). Uslijedila bi montaža, a navečer bi Luna park iliti vašar, kako je nazivana ta žestoka ukupnost nesvakidašnjeg provoda, postao središte svijeta, mjesto na kome se adrenalin točio na litre. Klinci, mladići i djevoljke lunoljupci bili su fascinirani nomadskim životom zaposlenih koji su vješto opsluživali sprave, otklanjali kvarove, zavodili mjesne cure i dečke. Život na kotačima koji su se parkirali u našem gradu, zveket žetona koji su se kupovali u kamp kućicama (prodavačica je obično bila kčerka vlasnika), iskrivljeni igrači s rukama na ručkama stolnog nogometa, ringišpili koji su se gotovo bez prekida vrtili, na sjedalicama s djevojkama koje vrište, bešumni električni automobili s masivnim gumenim branicima s elastičnim „antenam“ do mreže iz kojih je znalo zaiskriti, klizeća vozila koja su se kaotično sudarala, boks mašine i zvukovi koji su javljali da su jaki mladići polugu izbacili „do neba, đuboksi iz kojih je treštala ritmična, nadražujuća muzika, neodgonetljivi ritam kugli u fliperima, kibiceri, žicari, grupice nakostriješenih dječaka s Livade, Koreje, Plavog polja, Bloka B, sprenih na kavgu... sve je to bio dio nepojmljive vreve, zapravo ljetne svečanosti u kojoj su se mladi snalazili kao ribe u vodi, uzbuđeni i sretni. Taj sajam na Sajmištu imao je funkciju „narodne rekreacije“, ispušnog ventila, nagrade za izdržljivost u nadmetanju s jednoličnom svakodnevicom.
Uvijek su u krivu oni koji misle da će nešto trajati zauvijek. Prošli su ondašnji Luna parkovi, a i ovaj će, po svemu sudeći, proći isto kao nalivpera, šeširi, telefonske govornice... Napredak je žrtvovanje.
Na travnatom platou, između željeničke pruge, Lidla, Gupčeve i Svačićeve ulice,smjestio se mali, skromni, dobro očuvani, tihi, poluprazni Luna park. Kao nekakav ustrajni šareni ukras na još uvijek zelenoj travi, Luna park svojim nepomičnim atrakcijama izaziva na susret, na korištenje, na igru. Ali bez nekog naročitog uspjeha. Prezimit će ovdje, a potom će možda biti odvežen u dublju provinciju nego što je Brod, gdje za njega još uvijek ima nade i gdje ima manje joysticka i kućnih igara, gdje će biti dobrodošao.
A kako je bilo nekad? To „nekad“ kao da je jučer bilo kad su konvoji vozila natovarenih dijelovima Luna parka dolazili na Sajmište (današnje Naselje Marsonija). Uslijedila bi montaža, a navečer bi Luna park iliti vašar, kako je nazivana ta žestoka ukupnost nesvakidašnjeg provoda, postao središte svijeta, mjesto na kome se adrenalin točio na litre. Klinci, mladići i djevoljke lunoljupci bili su fascinirani nomadskim životom zaposlenih koji su vješto opsluživali sprave, otklanjali kvarove, zavodili mjesne cure i dečke. Život na kotačima koji su se parkirali u našem gradu, zveket žetona koji su se kupovali u kamp kućicama (prodavačica je obično bila kčerka vlasnika), iskrivljeni igrači s rukama na ručkama stolnog nogometa, ringišpili koji su se gotovo bez prekida vrtili, na sjedalicama s djevojkama koje vrište, bešumni električni automobili s masivnim gumenim branicima s elastičnim „antenam“ do mreže iz kojih je znalo zaiskriti, klizeća vozila koja su se kaotično sudarala, boks mašine i zvukovi koji su javljali da su jaki mladići polugu izbacili „do neba, đuboksi iz kojih je treštala ritmična, nadražujuća muzika, neodgonetljivi ritam kugli u fliperima, kibiceri, žicari, grupice nakostriješenih dječaka s Livade, Koreje, Plavog polja, Bloka B, sprenih na kavgu... sve je to bio dio nepojmljive vreve, zapravo ljetne svečanosti u kojoj su se mladi snalazili kao ribe u vodi, uzbuđeni i sretni. Taj sajam na Sajmištu imao je funkciju „narodne rekreacije“, ispušnog ventila, nagrade za izdržljivost u nadmetanju s jednoličnom svakodnevicom.
Uvijek su u krivu oni koji misle da će nešto trajati zauvijek. Prošli su ondašnji Luna parkovi, a i ovaj će, po svemu sudeći, proći isto kao nalivpera, šeširi, telefonske govornice... Napredak je žrtvovanje.
