Slučaj odstrijeljene ministrice okoliša – koliko god njen postupak ukazivao na šugavi stranački nepotizam, pa možda i bio vrijedan ostavke – samo još jednom potvrđuje da je etička supstanca hrvatskoga „istraživačkog novinarstva“ gotovo neizbježno kriminalnog porijekla
Sustav je Mirelu Holy progutao zato jer je slijedila njegovu unutrašnju logiku, a prinesena žrtva – paradoksalno – poslužit će da se sustav dodatno osnaži
Kada slavodobitno govori o „određenim standardima ponašanja“, kada s primjerenom dozom patosa navještava novo demokratsko doba, Zoran Milanović ne čini ništa mudrije od mahanja tuđom ostavkom kao smokvinim listom vladajućeg pizdunstva
Glavni muški lik u romanu Stiega Larssona „Muškarci koji mrze žene“, novinar Mikael Blomkvist, namiruje osobnu osvetu i društvenu pravdu koristeći sposobnosti svoje suradnice Lisbeth Salander: nakon bezuspješne žurnalističke istrage ova organizira hakerski upad u privatnu elektronsku poštu korumpiranog industrijalca (Hans-Erik Wennerstrom) i kopira diskreditirajuće podatke, da bi onda novinar otkriće objavio u časopisu „Millennium“, te negativca izručio pravnoj državi i moralnoj osudi zajednice. Da bi se prikupili dokazi o kršenju zakona bilo je nužno prekršiti zakon.
Prilikom predstavljanja romana u Hrvatskoj više je profesionalnih čitalaca, uključujući ugledne novinske kolumniste, naglašavalo kako djelo, između ostaloga, zagovara svojevrsnu „reafirmaciju novinarstva“, budi sjećanja na „slavne tradicije“, i čak „upozorava na snagu i mogućnosti nezavisne liberalne štampe“, potpuno zanemarujući subverzivni manevar pisca koji je – povremeno možda i neosviješteno, hrleći ka holivudskom raspletu krimića – sočno pljunuo u koncept tradicionalne žurnalističke etike, takav gdje se, primjerice, krađa privatne korespondencije smatra nedopuštenom.
Lisbeth Salander, pak, čiji angažman ne pati od zakonskih ograničenja ili moralnih obzira, niti robuje utvrđenim građansko-liberalnim dogmama, rukovođena je etikom radikalnog aktivizma, zaokruženom kroz devizu prema kojoj „cilj opravdava sredstva“, uz krhku pretpostavku da će cilj biti u službi pravde i(li) javnoga dobra. U nekim drugim dionicama romana ovaj sraz dvaju etičkih principa doveden je do zbilja zabavnih perverzija, no u ovdašnjoj recepciji, s brojnim hvalospjevnim prikazima, to nije pobudilo nikakvu pažnju.
Slučaj Mirele Holy, donedavne hrvatske ministrice zaštite okoliša, toliko nalikuje literarnom usudu zlog tajkuna iz Larssonove proze da ga možemo razmatrati u istome ključu, ali – pozor! – uz suprotne početne premise, kao izvrnutu rukavicu. Dramaturški klišej je isti: novinari su ponudili glavu Mirele Holy na pladnju, s krumpirima, mladim lukom i darkerskom bižuterijom, poslije čega je upriličen zajednički svečani objed.
Dan nakon što je u Trećem Dnevniku HTV-a objavljen njezin privatni e-mail upućen prije tri mjeseca predsjedniku uprave Hrvatskih željeznica Reneu Valčiću – s molbom da supruga jednoga člana SDP-a bude pošteđena političkog šikaniranja i eventualnog otkaza – ministrica je, očito na poticaj premijera Zorana Milanovića, dala neopozivu ostavku. Uslijedio je sinkronizirani javni aplauz, važniji akteri na sceni razdijelili su političke i moralne profite, vlast je odaslala simboličku poruku o „definitivnom raskidanju s nekadašnjom praksom“, šef Vlade apostrofirao je „određene standarde ponašanja“ koje su svi dužni poštovati, dok je tzv. sedma sila – koja nas ovdje najviše zanima – proslavila još jedan blistavi trijumf „istraživačkoga novinarstva“.
Hrvatska televizija, međutim, nije „Millennium“, a Siniša Kovačić – urednik i voditelj emisije u kojoj je pripremljena politička likvidacija ministrice Holy – još manje sliči na Mikaela Blomkvista. Naprotiv, za gotovo sve što izlazi iz uredničke radionice toga poslušnika i profesionalnog patuljka (uključujući četrdesetak dekagrama gela po emisiji koji bliješte iz frizure) možemo biti unaprijed sigurni da je lansirano iz nekog od rentabilnih centara moći, a onda, kako to već ide, kamuflirano „opravdanim interesom javnosti“.
Tko je lažna Lisbeth Salander još uvijek se ne zna, no nije preveliki rizik okladiti se na to da hrvatski dvojnik Larssonova pokvarenog financijaša, u odnosu na političarku uhvaćenu u grijehu, boravi na drugoj strani barikade, među razdraganim pravednicima, skupa s Lisbeth u svojstvu kompjutorski educirane sluškinje.
Što dakle ostaje od etike radikalnog aktivizma (iliti angažiranog novinarstva), osovljene na prostoj ideji da „cilj opravdava sredstva“ – da vrijedi prekršiti zakon kako bi se raskrinkali nepotizam i politička korupcija – ako stvarni cilj iz pozadine utvrđuje Hans-Erik Wennerstrom? Što ako se taj izborio za sistemsku mogućnost da ružičaste balone s natpisima „pravda“ i „javno dobro“ koristi kao sredstva za golu manipulaciju i upreže ih u svoj privatni interes?
Za razliku od većine drugih članova Vlade, Mirela Holy nije iskazivala osobine okorjelih političara, sorte posvećene vještini fraziranja i borbi za samoodržanje. Posao u svom resoru očito je shvatila neočekivano odgovorno, te je već po izradi Zakona o otpadu stekla onu vrstu neprijatelja koji se nisu libili upućivati joj prijetnje smrću. Lobiji navezani na biznis s otpadom – krugovi koji su, uz nagodbu s državom, preko reciklaže plastične ambalaže godinama ubirali milijunske profite i organizirali se na principu mafije – doživljavali su je kao latentnu prijetnju. Svi su izgledi da je najprecizniji komentar njezine ostavke dao bivši direktor Čistoće u zagrebačkom Holdingu: „Smeće uzvraća udarac.“
Holy se k tome zamjerila sve agresivnijim zastupnicima krupnog kapitala u izvršnoj vlasti, guruima hrvatskoga ekonomskog oporavka, garnituri ovlaštenih mesija, koji su je otvoreno ponižavali i smatrali „zelenom“ gnjavatorkom što podmeće klipove pod vitalne nacionalne interese, pogotovo kada je inzistirala na izradi nezavisnih revizorskih studija oko planirane gradnje elektrana u Plominu i Ombli, a ove su – za nevolju – pokazale da su ti projekti ekološki i ekonomski krajnje suspektni.
Odmah po imenovanja ministričina nasljednika Mihaela Zmajlovića, potpredsjednik Vlade Radimir Čačić naglasio je kako sada, kada je smetnja otklonjena, „očekuje da Ombla i Plomin idu“, bez obzira na upozorenja geologa, prirodoljubaca i sličnih šarlatana, a već sutradan tome dodao karakterističnu notu mužjačke bahatosti: „Prestanimo se igrati dječjeg vrtića, jer Ombla i Plomin moraju ići!“
Jedva da ima razloga sumnjati u to da je Mirela Holy čekana u zasjedi i zaskočena u nezgodnoj koruptivnoj pozi upravo zbog toga što je namjeravala stati na kraj sistemski omogućenoj korupciji – da, naime, ne bi ni bila prokazana kao nositelj „štetnih pojava“ da se nije suprotstavila štetočinama visokog ranga – o čemu svjedoči i činjenica da je diskreditirajuće elektronsko pismo bilo pohranjeno puna tri mjeseca dok se nije ukazao odgovarajući trenutak (i odgovarajući medij) za njegovu objavu.
Što se novinarstva tiče, to nas uvodi u uzbudljiv podzemni svijet simulacije profesionalnog morala, područje koje, poput neonskih signala nad ulazima u bordele, iluminira lažna briga za „pravdu“ i „javno dobro“. Ta je aktivnost u pravilu pogubnija od predmeta svojih „istraživanja“, uz uočljiv trend da o društvenome ćudoređu i „određenim standardima ponašanja“ skrbi sve više prostitutki i makroa. Slučaj odstrijeljene ministrice okoliša – koliko god njen postupak ukazivao na šugavi stranački nepotizam, pa možda i bio vrijedan ostavke – samo još jednom potvrđuje da je etička supstanca hrvatskoga „istraživačkog novinarstva“ gotovo neizbježno kriminalnog porijekla.
Zanimljivo je da vodeći mediji, valjda pod utiskom „opravdanog javnog interesa“, ovu vrstu žurnalističkog prodora u privatnost nisu problematizirali. Jedini slučaj kada je nešto slično „struku“ uznemirilo i provociralo na histeričnu debatu zbio se preklani, nakon što je objavljena SMS-prepiska dvojice medijskih tajkuna – Ninoslava Pavića i Ive Pukanića – kroz koju su dotični dogovarali pokretanje medijskih hajki protiv zajedničkih neprijatelja, da im se „najebu keve“, usklađivali cijene svojih novina nazivajući kupce „budalama koje će to platiti“, planirali sudske manipulacije i lažna svjedočenja, organizirali uvezivanja s političkim sponzorima, razmjenjivali ideje o tome koga bi se moglo ucijeniti a koga potkupiti, hvalili se intimnim sponama s Ivom Sanaderom kojeg su od milja nazivali „debelim“, dok su za novinare bili rezervirani nešto drugačiji termini: „bitange“, „krave“, „luđaci“, „govna“, „idioti“, „glupe pičke“… Primjer, doduše, nije sasvim usporediv, jer je spomenuta prepiska – za razliku od elektronske pošte Mirele Holy – bila dio sudskoga spisa, pa se dakle radilo o javnom dokumentu.
Svejedno, Hrvatska televizija, pod uredničkim ravnanjem Hloverke Novak Srzić, organizirala je žustru raspravu istomišljenika povodom „dosad nezabilježenog presedana“ u kojoj je – poučno – najvatreniji pobornik zaštite privatnosti, naročito kada se radi o političkoj i ekonomskoj eliti, bio upravo Radimir Čačić, čovjek za kojeg se osnovano sumnja da je smjestio igru degažiranoj ministrici zaštite okoliša. Oglasio se bio i sam Ninoslav Pavić, preživjeli od dvojice vlasnika tabloida, prosvjedujući što je izložen „prljavoj, nezakonitoj i gadljivoj manipulaciji svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama“. Njegovi kolumnisti također su bili aktivni: jedan je dijagnosticirao „mračni trenutak za sudstvo i novinarstvo“, drugi je poučavao „što se zapravo smije objavljivati u novinama“, dok je treći sutkinju koja je zadržala ispis poruka u sudskome spisu proglasio „gnusobom“, odbio joj spomenuti ime „radi svoje mentalne higijene“, te napisao kako se „ufa“ da dotična „nije mati“!
Druga strana ovog petparačkog moralizma, stavljenog u službu zaštite medijskog mogula, može se iščitavati u današnjim novinama, gdje je napokon uklonjena i zadnja formalna razlika između novinara i uhoda. U EPH-ovoj „Slobodnoj Dalmaciji“, na primjer, u rubrici pod nazivom „Oko sokolovo“, odnedavno svoje radove objavljuje Alojzije Šupraha, a u njima analizira kvalitetu suđenja na Europskom nogometnom prvenstvu; isti onaj Alojzije Šupraha koji je u devedesetima, kao načelnik područnog ureda Službe za zaštitu ustavnoga poretka, rukovodio operacijama prisluškivanja i uhođenja splitskih novinara, a to će reći da se bavio „prljavom, nezakonitom i gadljivom manipulacijom“ kao pripadnik „svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama“.
Nije li to zasluženi rasplet: čovjek koji je provodio politički zločin i predano radio na likvidaciji slobodnoga novinarstva danas u slobodnim novinama uživa status autorskog subjekta. U Oko sokolovo probrazilo se nekadašnje Uho majmunovo.
Površinski čista priča o ostavci Mirele Holy – storija o higijenskoj ulozi medija, odgovornoj politici, demokratskom moralu i „određenim standardima ponašanja“ – tone niz sumornu spiralu znamo li da hrvatska varijanta Lisbeth Salander po svemu sudeći nalikuje Alojziju Šuprahi.
Dodatni cinički aspekt proizlazi iz ukupnog ambijenta na prizorištu, jer je ministrica okoliša uklonjena zbog relativno naivne partitokratske geste počinjene usred carstva partitokracije. Založiti se po partijskoj liniji protiv šikane jedne uposlenice djeluje gotovo komično benigno unutar sustava koji je na doslovno svim razinama institucionalizirao partitokraciju. Sistem je Mirelu Holy progutao zato jer je slijedila njegovu unutrašnju logiku, a prinesena žrtva – paradoksalno – poslužit će da se sistem dodatno osnaži.
Istina je da princip stranačke podobnosti, kakav se u Hrvatskoj uzgaja već duže od dva desetljeća, nova vladajuća garnitura nije imala namjeru demontirati, naprotiv – kadrovi s partijskim stažem i poznanstvima kao jedinom stručnom licencom disperziraju se gdje god je to moguće, zauzimaju mjesta u nadzornim i upravnim odborima, postaju rukovoditelji kulturnih institucija usprkos tragičnom nedostatku kvalifikacija, šire se poput virusa koji i najzdravije građane ubijaju u pojam, javna poduzeća pretvorena su u groteskne partijske feude, pa sve do toga da će budući šefovi Hrvatske televizije – pod izlikom razvlašćivanja aktualnih mamlaza – biti ovjeravani voljom stranačke većine.
Mirela Holy kažnjena je zbog toga jer je o uvriježenom postupku ostavila pisani trag. Nije usvojila rutinu vladanja, fine mimikrijske tehnike, niti se adaptirala na model spojenih hipokrizija. Sva je prilika da je vlastitu političku sudbinu zaslužila, ali to nam ne ostavlja komociju da se možemo praviti naivnima. Kada slavodobitno govori o „određenim standardima ponašanja“, kada s primjerenom dozom patosa navješćuje novo demokratsko doba, Zoran Milanović ne čini ništa mudrije od mahanja tuđom ostavkom kao smokvinim listom vladajućeg pizdunstva.
A kada to pizdunstvo treba sačuvati poput vrijedne nacionalne baštine, eto žurnalizma sa svojim moralnim pretenzijama. Eto nam Siniše Kovačića s četrdeset dekagrama gela u kosi kako se izdaje za Mikaela Blomkvista.
U jednoj davnoj studiji Claudio Battistelli pisao je o egzekutivnoj funkciji novinarstva, običaju da se medijske slobode šire u duhu streljačkoga stroja. Vodeći računa o privilegiranom žanru, on je, tonom rezigniranog očajnika, predložio da se povuče razlika između istraživačkoga i istražnog novinarstva, koja bi slijedila razliku između istraživača i istražitelja: prvi je rukovođen znatiželjom, a drugi željama naručitelja.
Larssonov roman, inače, završava sladunjavim hepiendom, pa se čini da je baš zbog takve svrhe pisac podmetnuo respekta vrijednu etičku provaliju: glavni junak, ugledni novinar, otkriva masovnoga ubojicu, ali odlučuje da svoje otkriće – ne objavi. Bio je to, naime, uvjet da „dobri kapitalist“, Henrik Vanger, bliski rođak zločinca, otkupi dionice „Millenniuma“ i spasi časopis od propasti. Pokop slavne tradicije obavljen je diskretno, moralne reperkusije prešućene istine – na primjer prema rodbini ubijenih žena – prikrivene su žutim tonovima sretne završnice, jer praktičnost ipak trijumfira, a „cilj opravdava sredstva“.
Takav je to hepiend: Holy odlazi, Šupraha dolazi.
Izvor: www.novossti.com
Sustav je Mirelu Holy progutao zato jer je slijedila njegovu unutrašnju logiku, a prinesena žrtva – paradoksalno – poslužit će da se sustav dodatno osnaži
Kada slavodobitno govori o „određenim standardima ponašanja“, kada s primjerenom dozom patosa navještava novo demokratsko doba, Zoran Milanović ne čini ništa mudrije od mahanja tuđom ostavkom kao smokvinim listom vladajućeg pizdunstva
Glavni muški lik u romanu Stiega Larssona „Muškarci koji mrze žene“, novinar Mikael Blomkvist, namiruje osobnu osvetu i društvenu pravdu koristeći sposobnosti svoje suradnice Lisbeth Salander: nakon bezuspješne žurnalističke istrage ova organizira hakerski upad u privatnu elektronsku poštu korumpiranog industrijalca (Hans-Erik Wennerstrom) i kopira diskreditirajuće podatke, da bi onda novinar otkriće objavio u časopisu „Millennium“, te negativca izručio pravnoj državi i moralnoj osudi zajednice. Da bi se prikupili dokazi o kršenju zakona bilo je nužno prekršiti zakon.
Prilikom predstavljanja romana u Hrvatskoj više je profesionalnih čitalaca, uključujući ugledne novinske kolumniste, naglašavalo kako djelo, između ostaloga, zagovara svojevrsnu „reafirmaciju novinarstva“, budi sjećanja na „slavne tradicije“, i čak „upozorava na snagu i mogućnosti nezavisne liberalne štampe“, potpuno zanemarujući subverzivni manevar pisca koji je – povremeno možda i neosviješteno, hrleći ka holivudskom raspletu krimića – sočno pljunuo u koncept tradicionalne žurnalističke etike, takav gdje se, primjerice, krađa privatne korespondencije smatra nedopuštenom.
Lisbeth Salander, pak, čiji angažman ne pati od zakonskih ograničenja ili moralnih obzira, niti robuje utvrđenim građansko-liberalnim dogmama, rukovođena je etikom radikalnog aktivizma, zaokruženom kroz devizu prema kojoj „cilj opravdava sredstva“, uz krhku pretpostavku da će cilj biti u službi pravde i(li) javnoga dobra. U nekim drugim dionicama romana ovaj sraz dvaju etičkih principa doveden je do zbilja zabavnih perverzija, no u ovdašnjoj recepciji, s brojnim hvalospjevnim prikazima, to nije pobudilo nikakvu pažnju.
Slučaj Mirele Holy, donedavne hrvatske ministrice zaštite okoliša, toliko nalikuje literarnom usudu zlog tajkuna iz Larssonove proze da ga možemo razmatrati u istome ključu, ali – pozor! – uz suprotne početne premise, kao izvrnutu rukavicu. Dramaturški klišej je isti: novinari su ponudili glavu Mirele Holy na pladnju, s krumpirima, mladim lukom i darkerskom bižuterijom, poslije čega je upriličen zajednički svečani objed.
Dan nakon što je u Trećem Dnevniku HTV-a objavljen njezin privatni e-mail upućen prije tri mjeseca predsjedniku uprave Hrvatskih željeznica Reneu Valčiću – s molbom da supruga jednoga člana SDP-a bude pošteđena političkog šikaniranja i eventualnog otkaza – ministrica je, očito na poticaj premijera Zorana Milanovića, dala neopozivu ostavku. Uslijedio je sinkronizirani javni aplauz, važniji akteri na sceni razdijelili su političke i moralne profite, vlast je odaslala simboličku poruku o „definitivnom raskidanju s nekadašnjom praksom“, šef Vlade apostrofirao je „određene standarde ponašanja“ koje su svi dužni poštovati, dok je tzv. sedma sila – koja nas ovdje najviše zanima – proslavila još jedan blistavi trijumf „istraživačkoga novinarstva“.
Hrvatska televizija, međutim, nije „Millennium“, a Siniša Kovačić – urednik i voditelj emisije u kojoj je pripremljena politička likvidacija ministrice Holy – još manje sliči na Mikaela Blomkvista. Naprotiv, za gotovo sve što izlazi iz uredničke radionice toga poslušnika i profesionalnog patuljka (uključujući četrdesetak dekagrama gela po emisiji koji bliješte iz frizure) možemo biti unaprijed sigurni da je lansirano iz nekog od rentabilnih centara moći, a onda, kako to već ide, kamuflirano „opravdanim interesom javnosti“.
Tko je lažna Lisbeth Salander još uvijek se ne zna, no nije preveliki rizik okladiti se na to da hrvatski dvojnik Larssonova pokvarenog financijaša, u odnosu na političarku uhvaćenu u grijehu, boravi na drugoj strani barikade, među razdraganim pravednicima, skupa s Lisbeth u svojstvu kompjutorski educirane sluškinje.
Što dakle ostaje od etike radikalnog aktivizma (iliti angažiranog novinarstva), osovljene na prostoj ideji da „cilj opravdava sredstva“ – da vrijedi prekršiti zakon kako bi se raskrinkali nepotizam i politička korupcija – ako stvarni cilj iz pozadine utvrđuje Hans-Erik Wennerstrom? Što ako se taj izborio za sistemsku mogućnost da ružičaste balone s natpisima „pravda“ i „javno dobro“ koristi kao sredstva za golu manipulaciju i upreže ih u svoj privatni interes?
Za razliku od većine drugih članova Vlade, Mirela Holy nije iskazivala osobine okorjelih političara, sorte posvećene vještini fraziranja i borbi za samoodržanje. Posao u svom resoru očito je shvatila neočekivano odgovorno, te je već po izradi Zakona o otpadu stekla onu vrstu neprijatelja koji se nisu libili upućivati joj prijetnje smrću. Lobiji navezani na biznis s otpadom – krugovi koji su, uz nagodbu s državom, preko reciklaže plastične ambalaže godinama ubirali milijunske profite i organizirali se na principu mafije – doživljavali su je kao latentnu prijetnju. Svi su izgledi da je najprecizniji komentar njezine ostavke dao bivši direktor Čistoće u zagrebačkom Holdingu: „Smeće uzvraća udarac.“
Holy se k tome zamjerila sve agresivnijim zastupnicima krupnog kapitala u izvršnoj vlasti, guruima hrvatskoga ekonomskog oporavka, garnituri ovlaštenih mesija, koji su je otvoreno ponižavali i smatrali „zelenom“ gnjavatorkom što podmeće klipove pod vitalne nacionalne interese, pogotovo kada je inzistirala na izradi nezavisnih revizorskih studija oko planirane gradnje elektrana u Plominu i Ombli, a ove su – za nevolju – pokazale da su ti projekti ekološki i ekonomski krajnje suspektni.
Odmah po imenovanja ministričina nasljednika Mihaela Zmajlovića, potpredsjednik Vlade Radimir Čačić naglasio je kako sada, kada je smetnja otklonjena, „očekuje da Ombla i Plomin idu“, bez obzira na upozorenja geologa, prirodoljubaca i sličnih šarlatana, a već sutradan tome dodao karakterističnu notu mužjačke bahatosti: „Prestanimo se igrati dječjeg vrtića, jer Ombla i Plomin moraju ići!“
Jedva da ima razloga sumnjati u to da je Mirela Holy čekana u zasjedi i zaskočena u nezgodnoj koruptivnoj pozi upravo zbog toga što je namjeravala stati na kraj sistemski omogućenoj korupciji – da, naime, ne bi ni bila prokazana kao nositelj „štetnih pojava“ da se nije suprotstavila štetočinama visokog ranga – o čemu svjedoči i činjenica da je diskreditirajuće elektronsko pismo bilo pohranjeno puna tri mjeseca dok se nije ukazao odgovarajući trenutak (i odgovarajući medij) za njegovu objavu.
Što se novinarstva tiče, to nas uvodi u uzbudljiv podzemni svijet simulacije profesionalnog morala, područje koje, poput neonskih signala nad ulazima u bordele, iluminira lažna briga za „pravdu“ i „javno dobro“. Ta je aktivnost u pravilu pogubnija od predmeta svojih „istraživanja“, uz uočljiv trend da o društvenome ćudoređu i „određenim standardima ponašanja“ skrbi sve više prostitutki i makroa. Slučaj odstrijeljene ministrice okoliša – koliko god njen postupak ukazivao na šugavi stranački nepotizam, pa možda i bio vrijedan ostavke – samo još jednom potvrđuje da je etička supstanca hrvatskoga „istraživačkog novinarstva“ gotovo neizbježno kriminalnog porijekla.
Zanimljivo je da vodeći mediji, valjda pod utiskom „opravdanog javnog interesa“, ovu vrstu žurnalističkog prodora u privatnost nisu problematizirali. Jedini slučaj kada je nešto slično „struku“ uznemirilo i provociralo na histeričnu debatu zbio se preklani, nakon što je objavljena SMS-prepiska dvojice medijskih tajkuna – Ninoslava Pavića i Ive Pukanića – kroz koju su dotični dogovarali pokretanje medijskih hajki protiv zajedničkih neprijatelja, da im se „najebu keve“, usklađivali cijene svojih novina nazivajući kupce „budalama koje će to platiti“, planirali sudske manipulacije i lažna svjedočenja, organizirali uvezivanja s političkim sponzorima, razmjenjivali ideje o tome koga bi se moglo ucijeniti a koga potkupiti, hvalili se intimnim sponama s Ivom Sanaderom kojeg su od milja nazivali „debelim“, dok su za novinare bili rezervirani nešto drugačiji termini: „bitange“, „krave“, „luđaci“, „govna“, „idioti“, „glupe pičke“… Primjer, doduše, nije sasvim usporediv, jer je spomenuta prepiska – za razliku od elektronske pošte Mirele Holy – bila dio sudskoga spisa, pa se dakle radilo o javnom dokumentu.
Svejedno, Hrvatska televizija, pod uredničkim ravnanjem Hloverke Novak Srzić, organizirala je žustru raspravu istomišljenika povodom „dosad nezabilježenog presedana“ u kojoj je – poučno – najvatreniji pobornik zaštite privatnosti, naročito kada se radi o političkoj i ekonomskoj eliti, bio upravo Radimir Čačić, čovjek za kojeg se osnovano sumnja da je smjestio igru degažiranoj ministrici zaštite okoliša. Oglasio se bio i sam Ninoslav Pavić, preživjeli od dvojice vlasnika tabloida, prosvjedujući što je izložen „prljavoj, nezakonitoj i gadljivoj manipulaciji svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama“. Njegovi kolumnisti također su bili aktivni: jedan je dijagnosticirao „mračni trenutak za sudstvo i novinarstvo“, drugi je poučavao „što se zapravo smije objavljivati u novinama“, dok je treći sutkinju koja je zadržala ispis poruka u sudskome spisu proglasio „gnusobom“, odbio joj spomenuti ime „radi svoje mentalne higijene“, te napisao kako se „ufa“ da dotična „nije mati“!
Druga strana ovog petparačkog moralizma, stavljenog u službu zaštite medijskog mogula, može se iščitavati u današnjim novinama, gdje je napokon uklonjena i zadnja formalna razlika između novinara i uhoda. U EPH-ovoj „Slobodnoj Dalmaciji“, na primjer, u rubrici pod nazivom „Oko sokolovo“, odnedavno svoje radove objavljuje Alojzije Šupraha, a u njima analizira kvalitetu suđenja na Europskom nogometnom prvenstvu; isti onaj Alojzije Šupraha koji je u devedesetima, kao načelnik područnog ureda Službe za zaštitu ustavnoga poretka, rukovodio operacijama prisluškivanja i uhođenja splitskih novinara, a to će reći da se bavio „prljavom, nezakonitom i gadljivom manipulacijom“ kao pripadnik „svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama“.
Nije li to zasluženi rasplet: čovjek koji je provodio politički zločin i predano radio na likvidaciji slobodnoga novinarstva danas u slobodnim novinama uživa status autorskog subjekta. U Oko sokolovo probrazilo se nekadašnje Uho majmunovo.
Površinski čista priča o ostavci Mirele Holy – storija o higijenskoj ulozi medija, odgovornoj politici, demokratskom moralu i „određenim standardima ponašanja“ – tone niz sumornu spiralu znamo li da hrvatska varijanta Lisbeth Salander po svemu sudeći nalikuje Alojziju Šuprahi.
Dodatni cinički aspekt proizlazi iz ukupnog ambijenta na prizorištu, jer je ministrica okoliša uklonjena zbog relativno naivne partitokratske geste počinjene usred carstva partitokracije. Založiti se po partijskoj liniji protiv šikane jedne uposlenice djeluje gotovo komično benigno unutar sustava koji je na doslovno svim razinama institucionalizirao partitokraciju. Sistem je Mirelu Holy progutao zato jer je slijedila njegovu unutrašnju logiku, a prinesena žrtva – paradoksalno – poslužit će da se sistem dodatno osnaži.
Istina je da princip stranačke podobnosti, kakav se u Hrvatskoj uzgaja već duže od dva desetljeća, nova vladajuća garnitura nije imala namjeru demontirati, naprotiv – kadrovi s partijskim stažem i poznanstvima kao jedinom stručnom licencom disperziraju se gdje god je to moguće, zauzimaju mjesta u nadzornim i upravnim odborima, postaju rukovoditelji kulturnih institucija usprkos tragičnom nedostatku kvalifikacija, šire se poput virusa koji i najzdravije građane ubijaju u pojam, javna poduzeća pretvorena su u groteskne partijske feude, pa sve do toga da će budući šefovi Hrvatske televizije – pod izlikom razvlašćivanja aktualnih mamlaza – biti ovjeravani voljom stranačke većine.
Mirela Holy kažnjena je zbog toga jer je o uvriježenom postupku ostavila pisani trag. Nije usvojila rutinu vladanja, fine mimikrijske tehnike, niti se adaptirala na model spojenih hipokrizija. Sva je prilika da je vlastitu političku sudbinu zaslužila, ali to nam ne ostavlja komociju da se možemo praviti naivnima. Kada slavodobitno govori o „određenim standardima ponašanja“, kada s primjerenom dozom patosa navješćuje novo demokratsko doba, Zoran Milanović ne čini ništa mudrije od mahanja tuđom ostavkom kao smokvinim listom vladajućeg pizdunstva.
A kada to pizdunstvo treba sačuvati poput vrijedne nacionalne baštine, eto žurnalizma sa svojim moralnim pretenzijama. Eto nam Siniše Kovačića s četrdeset dekagrama gela u kosi kako se izdaje za Mikaela Blomkvista.
U jednoj davnoj studiji Claudio Battistelli pisao je o egzekutivnoj funkciji novinarstva, običaju da se medijske slobode šire u duhu streljačkoga stroja. Vodeći računa o privilegiranom žanru, on je, tonom rezigniranog očajnika, predložio da se povuče razlika između istraživačkoga i istražnog novinarstva, koja bi slijedila razliku između istraživača i istražitelja: prvi je rukovođen znatiželjom, a drugi željama naručitelja.
Larssonov roman, inače, završava sladunjavim hepiendom, pa se čini da je baš zbog takve svrhe pisac podmetnuo respekta vrijednu etičku provaliju: glavni junak, ugledni novinar, otkriva masovnoga ubojicu, ali odlučuje da svoje otkriće – ne objavi. Bio je to, naime, uvjet da „dobri kapitalist“, Henrik Vanger, bliski rođak zločinca, otkupi dionice „Millenniuma“ i spasi časopis od propasti. Pokop slavne tradicije obavljen je diskretno, moralne reperkusije prešućene istine – na primjer prema rodbini ubijenih žena – prikrivene su žutim tonovima sretne završnice, jer praktičnost ipak trijumfira, a „cilj opravdava sredstva“.
Takav je to hepiend: Holy odlazi, Šupraha dolazi.
Izvor: www.novossti.com
