Vjeran Piršić: Devastacija Jadrana i projekti poput Plomina, Rockwoola, urbanizacija prema jugu, pokazuje činjenicu da je ljudski razum postao incident.
Eko Kvarner, udruga je koja se već deset godina bavi zaštitom okoliša i prirode te promicanjem održivog razvoja u RH, a ustanovljena je u prosincu 2002. godine kao direktan odgovor na potpisivanje sporazuma "Družba Adria", a kojega je većina hrvatske javnosti ocijenila štetnim. Predsjednik udruge, Vjeran Piršić, govori o trenutim problemima u zaštiti okoliša od istočne obale Jadrana, preko Kvarnera do Slavonije, postoji li plan za održivi razvoj te iskorištenje obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj.
Deset je godina prošlo od osnivanja udruge Eko Kvarner kao reakcije na sporazum Družba Adria što je prva bitka koju ste dobili. Trenutno se najviše zalažete za izmjenu sustava gospodarenja otpadom u budućem Centru Marišćina. Nedavno je najavljeno kako će u siječnju početi revizija tog projekta. Jeste li zadovoljni takvim razvojem događaja?
Eko Kvarner je svoje aktivnosti podijelio na dva pravca, prvo su reakcije na ugroze okoliša, a posebno na zdravlje života ljudi, kao što je Družba Adria, rafinerija u Urinju, Marišćina, a drugo su naše proaktivne djelatnosti. Dva su reaktivna projekta gdje pokušavamo spriječiti realizaciju projekata koji su potencijalno opasni kao što je odlagalište otpada Marišćina gdje smo kao jača, starija udruga podržali autohtonu građansku inicijativu koja se dogodila i koja okuplja oko 200 ljudi. Marišćina je posljedica koruptivnog modela zaštite okoliša, gospodarenja otpadom i ljudske gluposti. Naime, Hrvatska je usvojila prije oko deset godina veoma loš model gospodarenja otpadom, koji je napravljen kako bi se napunila spalionica u Zagrebu. Nama je rečeno da je loše što vadimo papir iz smeća na Krku jer time smanjujemo gorivi potencijal.
Županijski centri za gospodarenje otpadom s konceptom koji je bio predviđen su posljedica modela onih koji su htjeli pobrati što više novaca iz zaštite okoliša i u tome su uspijevali. Osim toga, Marišćina je kao mikrolokacija vrlo loš izbor jer postoje ugroze izvora Rječine koji je glavni izvor pitke vode za grad Rijeku. U slučaju ovoga odlagališta nisu predviđeni ni troškovi transporta tona i tona otpada iz cijele županije. To će biti preskup projekt koji će koštati i 100 eura po toni otpada što treba biti osnova za reviziju projekta. Ljudska glupost je mogući sofisticirani centar na ovaj način pretvorila u obično odlagalište otpada koje smrdi ljudima. Istina, bit će velikih problema da se revizija napravi, ali je neizbježna.
U čemu vidite rješenje?
Rješenje je radikalna primarna selekcija kao što se radi na Krku gdje u domaćinstivma razvrstavamo otpad i praktički bi Marišćina ostala za otpad poput baterija, pelena, akumulatora, azbesta i slično što je potpuno besmisleno. Zadovoljan sam rekacijom građana koji su pokazali kičmu. Na početku sam im rekao da će teško išta napraviti, ali neka ne dopuste da ih gaze.
Uvijek ima dovoljno tehnologije da ostvarite bilo koji projekt koji će biti prihvatljiv za okoliš i koji neće uništavati zdravlje i živote ljudi. Sporno je da kod nas zagađivači ne koriste tu tehnologiju i to samo zato da bi maksimizirali svoj profit. No, država mora braniti javno dobro, a čist okoliš i zdravlje građana su sigurno javno dobro. Dakle, u većini slučajeva imamo sukob javnog i privatnog interesa - većeg profita. U rafinerijama u Urinju, Sisku ili Bosanskom Brodu kao gorivo koriste visokosumpornu naftu za što te rafinerije nisu predviđene, a nabavljaju je iz Rusije i time stvaraju veći profit istovremeno povećavajući zagađenje zraka, ali i stvaraju javno zdravstvene troškove koje mi socijaliziramo. Imate situaciju da Rijeka ima najveći broj karcinoma pluća kod žena u Hrvatskoj što je nelogično zbog klime i mediteranske prehrane. No, Zavod za javno zdravstvo kaže da Riječanke previše puše cigarete. Osim toga, treba imati na umu da k tome i građani cijele Hrvatske plaćaju sanaciju štete nastale zbog rada rafinerija.
Koja je zadaća ekoloških udruga u Hrvatskoj? Čini se da je na vama mnogo posla kako bismo uhvatili korak sa zapadnom Europom?
Imperativ aktivizma koji je reaktivan na projekte u domeni zaštite okoliša je s jedne strane to da moramo upozoriti na poštivanje standarda ne samo zaštite okoliša nego i zdravlja i života građana pa kada imamo projekt koji se može kvalitetno napraviti, a zbog korupcije ili ljudske gluposti se napravi na loš način, da tada radimo ono što država ne radi - dobru ekspertizu. Odnosno, da pokažemo da projekt uz bolju tehnologiju može biti bolji.
To je recimo Plomin. Mi znamo da je potrebno u Hrvatskoj zamijeniti dotrajale termoelektrane kao što je Plomin1, Sisak1, ali znamo da je termoelektrana na plin daleko prihvatljivije rješenje jer je plin najmanje loše fosilno gorivo. Čak ako ugljen i bude izabran kao energent, oni biraju stariju tehnologiju, odnonso tip kotla koji ne može koristiti biomasu kao energent.
Eko udruge imaju sve više ekspertiza i u svijetu, ali i u Hrvatskoj čime djelujemo kao korektor društva i projekata koji se događaju. Bitno je da eko udruge imaju i građanske inicijative, ali i veliku ulogu i u proaktivnim projektima kao što je projekt zbrinjavanja otpada na otoku Krku s primarnom selekcijom iz 2006. godine, projekt uvođenja solarnih sustava za proizvodnju električne energije na istočnoj obali Jadrana 2008, obnova autohtone ekološke poljoprivrede na otocima i ostatku Hrvatske u suradnji s organizacijom Slow Food.
Jesu li kampanje koje vodite preslabe i dolaze li uopće do građana Hrvatske koji su utopljeni u svakodnevicu obojanu sapunicama i tabloidnim vijestima?
Kampanje su postale manje ubojite zbog PR agencije, ali i zbog lobotomije sa Sulejmanom, nogometom, Big Brotherom i sličnim emisijama. Građani više ne brinu, ne čitaju. Velika je kontrola medija od strane velikih oglašivača. Zato prvo moramo napraviti potpuni redizajn kampanja koje će biti ubojite. Da, naše kampanje moraju postati ubojite jer imam problema s kampanjama. Civilno društvo je po meni ove godine doživjelo nekoliko poraza. Probem je u tome što su PR agencije plaćene ubojice koje obmanjuju javnost. No, i mi održavamo seminare i radionice diljem Hrvatske. U 2012. godini smo imali deset radionica o održivom razvoju, a ove smo godine dogovorili novih petnaest radionica. Predajem i na nekoliko kolegija na raznim hrvatskim sveučilištima kao što je Pravo okoliša i Ekonomika okoliša. U veljači ću imati seminare na postdiplomskom studiju u Osijeku o tome kako PR agencije manipuliraju sa javnosti i medijima domeni zaštite okoliša.
Spomenuli ste proaktivne projekte. Koji su vaši planovi i konkretne ideje za pozitivan trend u razvoju Hrvatske?
Moramo osmisliti i na lokalnoj razini provesti drugačiju paradigmu razvoja i opstanka Hrvatske. Kod nas je još uvijek dominantna neoliberalna paradigma koja i dalje tjera na potrošnju kako automobila, tehnologije i svih drugih potrepština što je dovelo do kolapsa svijeta. Postoji šansa da se na nivou lokalnih i regionalnih sektora razviju zeleni planovi. U petak, 28. prosinca sam u Primorsko goransku županiju predao Zeleni plan za tu županiju, a koji daje paradigmu razvoja koja je održiva. Namjerno ne koristim održivi razvoj kao pojam jer se time bavi Coca Cola, cementare i slične kompanije.
Zeleni razvoj ima tri osnovna stupa koji su hrana, voda i energija, ali postoje i izvedenice kao što je održivi turizam, transport, menadžment, gospodrarenje otpadom, te upravljanje zaštićenim područjima prirode. Taj smo plan napravili na temelju petnaestogodišnjih projekata iz domene održivosti na otoku jer je otok laboratorij održivosti. Civilno društvo mora početi nametati drugačije paradigme razvoja. Eto, nakon Primorsko goranske županije, prvi dio Hrvatske za kojega ćemo napraviti zeleni plan je dio Slavonije. Upravo pišem ponudu za razvoj slavonske poljoprivreda u smjeru ekološke i autohtone proizvodnje. Primjerice, prema autohtnoj pasmini crne svinje ili starim sortama jabuka. Slavonski seljak nikada neće moći proizvesti žita i kukuruza kao američki seljak zbog veličine posjeda, tehnologije i slično, ali može napraviti vrhunski kulen i kulenovu seku. Jedna od deset radionica koje smo provodili diljem Hrvatske bila je i radionica o održivom razvoju u Vukovaru, a u suradnji s vinkovačkim ogrankom svjetske organizacije Slow Food. Na takvim radionicama znanja prenosimo drugima, a ove godine planiramo održati još 15 sličnih radionica.
Eko Kvarner se protivi izgradnji trećeg bloka Termoelektrane Plomin koja bi kao gorivo koristila ugljen. Koji je najveći problem kojega bi za ekološki sustav Hrvatske donio ugljen u TE Plomin? Vidite li izlaz iz te situacije? Koja su vaša rješenja?
U tom je primjeru vidljivo kako se Hrvatska vraća u 19. stoljeće. Ostale zemlje rade tranziciju iz fosilnog u postfosilno društvo. Još 2006. godine kada sam bio u Švedskom parlamentu, raspravljalo se o tome kada će se i kako Švedska riješiti ovisnosti o fosilnim gorivima. Ne hoće li trebati nego kada i kako. Odgovor je bio da do 2035. mogu biti 100 posto neovisni, a politička odluka parlamenta je da do 2020. godine budu 50 posto neovisni pomoću biomase i termalnih izvora. Oni su već sada smanjili potrošnju nafte s 20 14 milijuna tona. Ne kažem da svi trebamo baciti svoje motore na unutrašnje sagorijevanje u more, ali trebamo ići prema elektromotorima, suncu kao izvoru energije, vjetru.
Solarizacija Dalmacije je test inteligencije bilo koje vlade RH, a još ni jedna ga nije prošla.
Kod nas postoje dva fenomena, a to je da na našim krovovima imate proizvodnju na mjestu potrošnje te da imamo najveću proizvodnju kada je najveća potrošnja, dakle ljeti kada su uključeni klimatizacijski uređajui i kada se događa sezonska migracija stanovništva. Primjerice, Komiža ima nestabilnu i nekvalitetnu struju koja im predstavlja velik problem pa svi ugostitelji imaju agregate na naftu. Dovoljno bi bilo postaviti pola megavata i to ne u zaštićenoj gradskoj jezgri Komiže nego na plato Ravče iznad Komiže.
U slučaju Plomin su tri su nivoa problema. Prvo što studija nije predvidjela troškove zbrinjavanja CO2 jer tehnologija potiskivanja CCS pod zemlju neće biti dostupna do 2020. godine. Drugi problem su loša tehnološka rješenja što dovodi do zagađenja, a treći problem je to što se ne ide prema obnovljivim izvorima energija. Ono što je kod nas još uvijek marginalna tehnologija, u svijetu je mainstream.
Glasno ste reagirali i na problem onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu, a koje dolazi iz Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu u BiH. Taj je problem trenutno stavljen na stranu jer je rafinerije na remontu. Prema vašem saznanju, nazire li se rješenje tog problema? Je li rješenje zaista tek u korištenju bolje nafte i na koji način Vlada RH može utjecati na pozitivan ishod i zaštititi svoje građane?
Oni tamo imaju jednostavan problem. Rafinerija putem JANAF-a, hrvatske tvrtke doprema naftu koja koristi neadekvatnu tehnologiju. Taj se problem može riješiti preko noći i to tako da kupe bolju naftu. Tragedija je da Vlada RH tretira građane Slavonskog Broda kao kolateralnu žrtvu da bi ruski vlasnik imao veći profit.
Glavni moment je to država u liku ministra za zaštitu okoliša govori da dodatno treba mjeriti koncentraciju otrova u zraku. Benzen je kancerogen u najmanjim količinama samo što se u našim tijelima kumulativno skuplja i rak će netko dobiti prije ili kasnije. S druge strane, H2S možda nije kancerogen, ali izaziva stres samim time što roditelji ne puštaju djecu van iz kuće zbog zagađenog zraka. Dakle, oni su pod stresom, a on je ubojit.
Način na koji se država odnosi prema tim građanima je blago rečeno skandalozan. Nitko ne traži da rafinerija prestane s radom nego da jednostavno kupi kvalitetnije gorivo.
Bivša ministrica zaštite okoliša i prirode, Mirela Holy imala je plan ukidanje naknade za povrat PET ambalaže jer je prema njezinim riječima, Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost posljednjih godina stvorio velike gubitke od čak 750 milijuna kuna. Kakvo je vaše stajalište o ovome problemu i gdje vidite njegovo rješenje?
Holy je morala otići jer je smetala lobijima okupljenim i oko PET ambalaže koji stalno kradu novce. Ključno je reći da je napisala tri zakona - Zakon o zaštiti prirode, Zakon o otpadu te Strategiju zaštite okoliša s preko dvjesto pravilnika i uredbi koji bi odmah stupili na snagu. Da je došlo do provedbe tih zakona, došli bi do revolucije u poimanju zaštite okoliša u Hrvata. Osnovala bi se nacionalna parkovna agencija koja bi ujedinila sve nacionalne parkove i parkove prirode čime bi sustav zaštite bio i efikasniji i jeftiniji, a na koju ne bi mogli utjecati lokalni šerifi kao što je slučaj u Kopačkom Ritu. Isto tako, studije utjecaja na okoliš naručivali bi ne više investitori nego resorna ministarsva.
Prije dvije godine ste izjavili kako u Hrvatskoj imamo nekoliko dokumentiranih ekobombi te da se i kod nas od sanacije opasnog otpada razvio biznis. Je li se situacija i malo promijenila ili je stanje možda i gore?
Ekobombe i sanacija otpada se djelomično promijenila. Razbijena je ekipa koja je napravila skandal kravši stotine milijuna kuna doslovno preko budućih leševa i to vozeći azbest iz Salonita na obično divlje odlagalište i to u otvorenim kamionima po noći koji su plaćeni kao specijalni kamioni za prijevoz opasnog otpada. Ti ljudi više nisu na vlasti, ali nisam siguran da je cijela organizacija demontirana. Očito ne postoji politička volja da se ljudi koji su napravili taj skandal - kazne.
Kada se govori o obnovljim izvorima energije, gdje je Hrvatska u odnosu na zemlje Europske unije, odnosno na mogućnosti koje nam pruža sunčeva, energija vjetra i ostali izvori obnovljive energije.
Ključno je to da moramo shvatiti kakvo društvo hoćemo. Nemamo viziju razvoja i metodologiju promišljanja alternativa ili verzija vizija razvoja, a što je presudno, nemamo ni demokratske algoritme koji će odlučivati o tome.
Hoćemo li Hrvatsku koja će imati 555 resorta ograđenih žicom ili 200 golf terena, hoćemo li Slavoniju koja se pretvara u veliko vlastelinstvo Todorić ili želimo Slavoniju prepunu snažnih seoskih domaćinstava koja će proizvoditi vrhunsku zdravu hranu koja će preko svjetskih lanaca zdrave hrane kao što je Slow Food trećinu prodavati na vlastitom pragu razvijajući turizam, trećinu preko interneta i trećinu eventualno preko nekih lanaca i imati solare na svojim krovovima od 10 kilovata, čuvati autohtone pasmine crne svinje ili stare sorte jabuka.
To je vizija razvoja o kojoj u Hrvatskoj nitko ne promišlja, nitko ne artikulira alternative. Primjerice, mi ne znamo koliko ljudi treba živjeti na Krku. Je li to 18.000 ljudi kao što je slučaj zimi ili 125.000 ljudi kao što je ljeti. Legitimno je imati otok Krk od pola milijuan ljudi, jer na Malti koja je prostorno manja od Krka živi 425.000 ljudi uz turiste, ali je pitanje želimo li mi to i ima li to smisla. Strateška procjena utjecaja na okoliš se uopće ne koristi.
Situacija je takva da kod nas investitori ucrtavaju u prostorne planove sve što se događa, a energetika je samo jedan derivat. Postoji i problem transporta koji bi se željeznicom dao puno bolje riješiti. Govori se kako Hrvatska nema energije, a danas će na Hrvatsku pasti sunca dovoljno za cijelu godinu, no mi to nismo spremni raditi.
S druge strane imamo u planu nepovratnu urbanističku devastaciju istočne obale Jadrana.
Konzervator Belamarić iz Splita je rekao kako imamo oko 6.000 kilometara obale od čega je 750 kilometara urbanizirano. Istovremeno novi županijski planovi govore o urbanizaciji novih 650 kilometara. Znači, mi mislimo duplirati brojku u jednoj generaciji ne ljudi nego prostornih planova ono što se događalo u dvije tisuće godina.
Resort koji se danas zagovara kao koncept razvoja turizma je nešto što postoji na Bahamima. Resort je prostor okružen žicom u kojem se neće jesti autohtona, ili barem hrana dovezena iz Slavonije nego hrana od bilo gdje u svijetu, a gdje je jeftinija kao što su patagonske lignje. Isto je i s vinima koja će se uvoziti. Iza te će žice naši ljudi prijepodne ulaziti kao jeftina radna snaga, a navečer će plesati folklor kao domoroci. To je kolonizacija istočne obale Jadranal Slavonija će se pretvoriti u neku megafarmu proizvođača kao što je novi vlasnik Dukata.
Mi nemamo viziju razvoja koja će biti u interesu malog, domaćeg čovjeka.
Možete li reći da se u Hrvatskoj uopće nešto promijenilo na bolje u ovih deset godina u kojima se aktivno bavite ekologijom?
U deset godina aktivizma i zaštite ne samo okoliša nego i ljudskih prava moj se život radikalno promijenio jer često kradem vrijeme svojoj obitelji i svojim privatnim interesima, često čak i vrijeme sna. No, smatram da sam postao barem malo bolji čovjek, a to je neprocjenjivo. Kada se vi kao čovjek kroz aktivizam promjenite barem malo na bolje je fenomenalna stvar.
Vjerojatno sam u to vrijeme izgubio puno materijalnih bogatstava, ali ono što sam dobio je čast da se družim s ljudima čije sam knjige nekada čitao, onima koji su napravili više od mene i koji su mudriji od mene, bogatstvo osobnih kontakata i s običnim malim ljudima je nešto što je neprocjenjivo i mislim da sam osobo čisti profiter svog aktivizma.
U Hrvatskoj je došlo do raspada sustava zaštite okoliša, na svim segmentima jer imamo studije koje prolaze kao nož kroz putar, gdje imamo situacije da se nešto smatra normalnim radom kao što rafinerija u Sisku koja koristi loše gorivo ili sanaciju koja se pretvara u opću pljačku kao što je slučaj Salonita.
Ima li nešto dobro u cijeloj toj priči?
Da, s druge strane, ekologija i zaštita okoliša te zdravlja i života građana ušla je u mainstream. Zaštita okoliša je postala pitanje života i smrti i to ne nas, nego naše djece. Došlo je do pomaka koji je djelomično neutraliziran s lobotomijom Sulejmana i ekipe, ali mislim da će doći do katarze i to jako skoro kada za pet do deset godina shvatimo što su nam donijela zagađenja koja imaju kumulativne efekte, kada vidimo koliki će biti zdravstveni troškovi lječenja ljudi, koliki će biti troškovi dekontaminacije terena, i kada se vidi koliko ćemo izgubiti pitke vode zbog pesticida koje smo bacili u zemlju i koji tek prodiru u slojeve pitke vode. Mislim da će tada biti prekasno. No, ipak, nikada nije kasno za aktivizam.
Čudno je to što doživite u zaštiti okoliša. Svi na kraju shvate da ste bili u pravi, čak i radikalniji pristupi nekim ekološkim tematikama se pokaže da su bili razumni, ali bude prekasno. Ljudi se osvijeste tek kada netko u obitelji oboli, kada se razlije tanker, kada doživi osobni debakl. Tu je moja glavna frustracija i rezignacija. Upravo to što se trenutno događa s projektima koji prolaze.
No, udruga Eko Kvarner je vitalna kroz radionice čime smo otvorili novi put mogućeg razvoja lokalne zajednice, dobili nove mlade ljude koji su nam pristupili i time dobili efikasnost koju nismo očekivali. No, devastacija Jadrana i projekti poput Plomina, Rockwoola, urbanizacija prema jugu, pokazuje činjenicu da je ljudski razum postao incident. To sam shvatio onoga trenutka kada je Niko Kranjčar prešao u Hajduk. Tada je na Poljudu bilo tisuće oduševljenih Splićana. Istovremeno, par kilometara dalje se desetak aktivista u Vranjicu protivilo da se azbest vozi u otvorenim kamionima kroz Solin. Hapsili su ih, ali tu je bio jedan promil u odnosu na one onih koji su slavili dolazak Nike Kranjčara. Istovremeno, procjene pokazuju da 80 posto mladih u Splitu ima smanjen kapacitet pluća. Ljudi koji će možda statistički umrijeti od toga zagađenja nisu bili svjesni da moraju biti par kilometara dalje, a ne na Poljudu.
Izvor: H-alter
