Vojna buka

Priča o vraćanju obaveznog služenja vojnog roka manevar je, uz sve ostale "domoljubne" manevre i smicalice, čiji je isključivi smisao da HDZ poluči što bolji rezultat na skorim parlamentarnim izborima. Vodstvo vladajuće partije vidjelo je da veliki dio desnih birača podržava obaveznu vojnu obuku, koja je suspendirana 2008. godine, pa je premijer Andrej Plenković učas zaboravio svoje nedavne nonšalantne izjave o "nekakvim tečajevima", otkrio nove geopolitičke okolnosti i požurio da tom propagandnom triku nabaci fasadu serioznosti: naložio je Ministarstvu obrane da sačini prijedlog koncepta obuke, Ministarstvo obrane potom se obratilo Glavnom stožeru HV-a, a ministar obrane Ivan Anušić kazao je krajem prošlog tjedna da će premijeru i predsjedniku Republike uskoro biti dostavljena "tri scenarija". Njemu, Anušiću, najrealnijom opcijom čini se tromjesečni vojni rok. Najrealnije je, međutim, da od svega toga u praksi neće biti ništa, čak i ako bi se vrhovni zapovjednik Zoran Milanović nekim čudom suglasio s tom idejom, i ako bi Sabor izglasao zakonske izmjene koje bi to omogućile.

Ključna je prepreka Ustavom definirano pravo na priziv savjesti. Pozivanje na to pravo, uostalom, i dovelo je do suspenzije obaveznog služenja vojske: više od 70 posto mladića koji su 2007. godine trebali poći na vojno obučavanje izrazilo je prigovor savjesti i zatražilo civilno služenje. Ne postoji nikakvo svježe istraživanje koje bi govorilo da se situacija drastično promijenila, odnosno da bi se svršeni srednjoškolci sad masovno odlučivali za tromjesečno ovladavanje ratnim vještinama. Ustav se, naravno, može promijeniti, ali za to je potrebna dvotrećinska većina u parlamentu. Ako bi se i stvorila takva većina, što nije nemoguće, ostaje problem ukidanja priziva savjesti kao civilizacijskog i demokratskog dostignuća.

U javnosti se spominje da bi se mladiće koji odbiju klasično služenje vojske slalo da uče o pomaganju i spašavanju u elementarnim nepogodama, no smisao pokretanja ove teme nije bio u tome da se pojača Civilna zaštita, što vjerojatno ne bi bilo zgoreg, nego da se veliki broj mladih muškaraca osposobi za ratovanje i korištenje oružja. Ponovno uvođenje vojnog roka zahtijevalo bi, također, i potpuno nove strateške i doktrinarne dokumente koji se tiču obrane i oružanih snaga, što nije jednostavan posao i ne može se napraviti u nekoliko tjedana. Hrvatska vojska, na primjer, još nije jasno formulirala doktrinu upotrebe rabljene eskadrile borbenih aviona Rafale, a za dva mjeseca u Zagreb stiže prvih šest primjeraka.

Drugi problem su materijalni i financijski potencijali za vraćanje obaveznog vojnog osposobljavanja. Sve kad bi sutra bile izglasane ustavne i zakonske promjene te kad bi se postigla politička suglasnost na svim potrebnim razinama, od čega smo jako daleko, nema nikakve šanse da obavezno služenje zaživi 1. siječnja 2025., kao što se najavljuje iz Vlade. Procjenjuje se da bi se godišnje obučavalo oko 17 hiljada mladića, dok bi djevojke mogle služiti vojni rok dobrovoljno: gdje smjestiti te ljude i kako osigurati tehničke i materijalne uvjete za provođenje obuke? Još uvijek ne postoji ni okvirni izračun koliko bi u prvoj godini koštalo odmrzavanje obaveznog vojnog roka, ali nesumnjivo se radi o desecima ili stotinama milijuna eura. "Sigurnost nema cijenu. Vjerujem da smo toga svi svjesni", ispalio je potpredsjednik Vlade Tomo Medved poznatu floskulu i time odredio stupanj racionalnosti u raspravi o ovoj temi. Sigurnost, kao što znamo, naročito nema cijenu kad je u funkciji HDZ-ove izborne kampanje.

Ako je već tako – ako, naime, sigurnost nema cijenu i ako novac nije problem – tko je branio HDZ-ovoj vlasti da u proteklih sedam godina u svakom pogledu ojačava oružane snage. Vlada je tek proteklih mjeseci počela povećavati vojničke plaće i poboljšavati uvjete vojne službe, ali to je i dalje nedovoljno da bi potaknulo mlade ljude na razmišljanje o vojnom pozivu. Nije učinjeno gotovo ništa da se novcem i drugim beneficijama jače stimulira dobrovoljno pristupanje vojnoj obuci, pa da se iz šireg bazena biraju budući pripadnici profesionalnog sastava oružanih snaga. Da, kupljeno je dvanaest višenamjenskih borbenih aviona, da, doći će više desetaka doniranih američkih borbenih vozila, kao i nekoliko – što doniranih, što kupljenih – američkih helikoptera, ali vrlo je upitno hoće li u roku od dvije godine biti razvijena još jedna, treća, gardijska brigada srednje težine, na što se Hrvatska prije više od tri godine obavezala NATO-u.

Hrvatska, osim toga, ne raspolaže iole relevantnim sustavima protuzračne obrane, što znači da su, između ostalog, vrlo ograničene sposobnosti zaštite skupo plaćenih francuskih aviona. Skladišta topničke municije gotovo su ispražnjena, oklopne snage i artiljerijska oruđa većinom su odavno zastarjeli, a nije ništa bolje stanje ni s protuoklopnim, raketnim i radarskim sustavima. Ratna mornarica, zapravo, vegetira posljednjih dvadesetak godina, dok nova grana vojske – bespilotne letjelice i dronovi različite namjene – nije ni u začecima.

Sve ovo nabrojano pravi su prioriteti Hrvatske vojske da bi se dostigla optimalna opremljenost postojećeg profesionalnog sastava, a za to su potrebne stotine milijuna ili milijarde eura iz državnog proračuna, ne računajući daljnje neophodno povećavanje plaća i beneficija sadašnjih i budućih vojnih profesionalaca. Pritom valja imati na umu da u trenutačnim okolnostima treba godinama čekati na isporuku i uvođenje u upotrebu većine borbenih sredstava i municije koji su HV-u nasušno potrebni. Lakše je posegnuti za nedomišljenim i predizborno motiviranim vraćanjem obaveznog vojnog roka kao oblikom kratkoročne manipulacije biračima desnice, ali i kao zgodnim instrumentom za ozloglašavanje političkih protivnika u kampanji. Nema sumnje da će se svatko tko dovede u pitanje ovu na brzinu sklepanu sigurnosnu zamisao suočiti s HDZ-ovim optužbama za fatalni manjak domoljublja, za rusofilstvo i srbofilstvo, to jest za antihrvatstvo i izdajničke sklonosti što se manifestiraju u manjku oduševljenja HDZ-ovom propagandnom improvizacijom na vrlo ozbiljnu temu.

portalnovosti