Četiri događaja tijekom nasilne, povremeno tragične povijesti Krima u 20. stoljeću, važna su za razumijevanje mogućeg ishoda trenutačnih tenzija. Sevastopolj je povijesna baza ruske mornarice na Crnom moru, oružja kojim su ruski carevi prijetili Konstantinopolu (Carigrad) i turskim tjesnacima prije prvog svjetskog rata. Ona je važan element ruske moći nakon kolapsa Sovjetskog Saveza. Kada je Nikita Hruščov 1954. godine donio odluku da ovaj poluotok transferira iz Rusije u Ukrajinu, taj potez nije bio značajan budući da su Rusija i Ukrajina bili dio rigidne, centralizirane, jednostranačke diktature.
I prije revolucije, započete prošli mjesec u Ukrajini, situacija na multietničkom, višejezičnom Krimu bila je neriješena. Sada, pak, političko rivalstvo među etničkim Rusima, Ukrajincima i krimskim Tatarima zajedno s njihovim pravnim nesuglasicama, religijskim podjelama i ekonomskim nedaćama testiraju mir koji je na tom crnomorskom poluotoku prisutan preko 20 godina.
Ako je ranije i bilo tenzija, one nisu bile tako oštre da bi potakle vojnu intervenciju ili političko rušenje vlasti, kakvo je u protekla dva tjedna pokrenula Moskva u cilju zaštite etničkih Rusa na Krimu, odnosno većinskog stanovništva koje govori ruski. Proteklih godina to nije bila regija ljudi spremnih na mobilizaciju, spremnih povući okidač konflikta.
I prije revolucije situacija na Krimu bila je neriješena (FOTO: Nessa Gnatoush/Flickr)
Pa ipak, Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE) objavila je u kolovozu izvješće u kojem upozorava na opasnost: „Krim se suočava s volatilnom političkom utrkom, socio-ekonomskom isključenosti, međureligijskim razdorom i atmosferom opće netolerancije“. „Rizik međuetničkog nasilja je realan“, istaknuto je u izvješću.
Ruski predsjednik Vladimir Putin nastojat će odvojiti Krim od Ukrajine na isti način kao što je priznao nezavisnost Abhazije i Južne Osetije, proruskih separatističkih regija u Gruziji, nakon rusko-gruzijskog rata 2008. godine. Ukoliko Moskva razmontira Ukrajinu trebat će ekstremno dobro objašnjenje za ublažavanje međunarodne osude
Korištenje sile na Krimu od strane ukrajinske post revolucionarne vlade, ili radikalnih patriota sa zapada zemlje, ponudilo bi takvu ispriku. A proizvođači propagande u Moskvi naoružani su za tu bitku. Ukrajinci, zasad, nisu zagrizli mamac.
Četiri događaja tijekom nasilne, povremeno tragične povijesti Krima u 20. stoljeću, važna su za razumijevanje mogućeg ishoda trenutačnih tenzija. Njemačka invazija na Krim tijekom Drugog svjetskog rata, naredba sovjetskog diktatora Staljina za deportaciju gotovo čitave populacije Tatara s Krima 1944. godine, pa odluka njegovog nasljednika Nikite Hruščova 1954. godine o transferu vlasništva nad Krimom iz Rusije u Ukrajinu te konačno kolaps Sovjetskog Saveza 1991. godine, što je, gotovo preko noći, pretvorilo Krim iz većinski Rusima nastanjenog bastiona moćne sovjetske mornarice u etnički i politički spornu regiju nove nezavisne ukrajinske države.
Krim je i nakon kolapska Sovjetskog Saveza ostao važan element ruske moći (FOTO: cmapm/Wikimedia)
Poput Krimskog rata od 1854. do 1856. godine, u kojem se Rusija borila protiv Britanije, Francuske i Otomanskog carstva, njemačka invazija na Krim ostala je duboko utisnuta u sjećanje Rusa. Još od vremena ruskog carstva, generacija za generacijom, učila je o Krimskom ratu iz pisanja Lava Tolstoja. Od 1942. godine ruski otpor 250 dana dugoj njemačkoj opsadi Sevastopolja, te oslobodilački ulaz Crvene Armije, izvor su nemjerljivog nacionalnog ponosa.
Sevastopolj je povijesna baza ruske mornarice na Crnom moru, oružja kojim su ruski carevi prijetili Konstantinopolu (Carigrad) i turskim tjesnacima prije prvog svjetskog rata. Ona je važan element ruske moći nakon kolapsa Sovjetskog Saveza. Proruski osjećaj među aktivnim i umirovljenim mornaričkim kadrom, među njihovim obiteljima i drugim građanima intenzivniji je u Sevastopolju nego u drugim krimskim gradovima.
No istovremeno čini toksičnu mješavinu s idućom ključnom točkom 20.stoljeća - Staljinovom deportacijom 200.000 krimskih Tatara pod optužbom za suradnju s Nijemcima. Prema Normanu Naimarku, američkom povjesničaru, između 70.000 i 90.000 Tatara umrlo je na putu ili tijekom prvih godina egzila u središnjoj Aziji i Uralu, što je bilo dovoljno da Staljinovu brutalnost nazove „kulturnim genocidom“.
Mihajl Gorbačov, sovjetski vođa i reformist od 1985. do 1991. godine, u svojim memoarima je za naselja krimskih Tatara rekao da su „upravljana poput koncentracijskih logora“. Zemlje sunitskih muslimana, čiji je kanat na Krimu davao zakletvu od 1441. do 1774. godine, nakon drugog svjetskog rata naseljene su ruskim i ukrajinskim seljacima, koji su govorili ruski. Njihov dolazak promijenio je etnički profil poluotoka.
Nakon Drugog svjetskog rata Sovjeti su deportirali 200.000 krimskih Tatara (FOTO: 22-91.ru)
Do 1991. četiri od pet stanovnika Krima bili su etnički Rusi ili su govorili ruski. Nesuglasice s tatarskim povratnicima djelomično su odgovorne za nesnošljivost do današnjih dana. Za krimske Tatare, kojih je danas oko 13 posto od 2 milijuna stanovnika, povratak na poluotok nije bio jednostavan. U 1960-ima su organizirali masovne peticije, povorke na moskovskom Crvenom trgu 1987. godine, pjevajući „domovina ili smrt“. No nisu puno toga napravili. Razlog leži u trećoj ključnoj točki – odluci Nikite Hruščova da poluotok transferira iz Rusije u Ukrajinu kao poklon obilježavanju 300 godina od Povelje iz Perejaslava 1654. godine.
Povelja je, u ruskim očima, trenutak kada su moderne Ukrajina i Rusija počele dijeliti zajedničku sudbinu.
Godine 1954. potez Hruščova nije bio značajan budući da su Rusija i Ukrajina bili dio rigidne, centralizirane, jednostranačke diktature. Sovjetski arhivi sugeriraju da je Hruščov točno znao što radi te da je o tome razmišljao još 1944. godine. Prenio je vlasništvo kako bi osvojio lojalnost Ukrajinaca, naroda koji je 1930-ih umirao od gladi i Staljinovog terora, odnosno njegovih pristaša među kojima je bio i sam Hruščov, sin seljaka miješanih ukrajinsko-ruskih korijena. Ukrajinci sve do 1950. godine nisu potpuno potpali pod vlast Sovjetskog Saveza.
Pa ipak, što je sovjetsko vodstvo dobilo umiljavanjem Ukrajincima, izgubilo je udaljavanjem od Rusa. U srpnju 1987. godine na sastanku politbiroa, rukovodećeg tijela partije, sam Gorbačov je rekao svojim drugovima: „Iz povijesne perspektive bilo bi korektno vratiti Krim Rusiji. No Ukrajina bi ustala protiv toga“.
Proruski separatizam uzletio je 1990-ih pod vodstvom Jurija Meškova (SCREENSHOT: YouTube)
U Ukrajini na referendumu o nezavisnosti 1991. godine, najmanje je ljudi podržalo samostalnost upravo u Sevastopolju i krimskoj regiji: 57 posto, u odnosu na nacionalni prosjek od 92 posto. Nesumnjivo, taj bi postotak bio veći da su Tatari koji su se tada vraćali iz egzila imali pravo glasa.
Referendum je pokazao da su mnogi Rusi s Krima bili spremni podržati nezavisnost Ukrajine sve dok su im u novoj državi zaštićena prava na jezik i identitet. Do Putinove vojne intervencije to je vrijedilo u mnogim područjima Krima, nešto manje u Sevastopolju.
Proruski separatizam uzletio je 1990-ih pod vodstvom Jurija Meškova, gorljivog zagovornika odcjepljenja, koji je dobio financijsku pomoć Jurija Lužkova, tadašnjeg moćnog gradonačelnika Moskve. Pa ipak, ruski predsjednik Boris Jeljcin pridobio ga je sporazumom 1997. prema kojem je Ukrajina odobrila ostanak ruske crnomorske flote na Krimu do 2017. godine, što je 2010. proruski predsjednik Viktor Janukovič, danas u egzilu, produžio do 2042. godine.
Pokret ruskih separatista s Krima doživio je vrhunac 1995. godine, a zatim se rasplinuo bez potpore Rusije. Sada su se, međutim, separatisti vratili spremni za djelovanje, prema Putinovoj uputi ukoliko bude potrebno. Njegova odluka ispisat će novo poglavlje turbulentne povijesti Krima.
Izvor: lupiga
