Pretvaranje turizma u primarnu granu gospodarstva i uporno, kolektivno vjerovanje kako se od nekoliko mjeseci sezone može živjeti cijelu godinu, došlo je do trenutka u kojem se valja suočiti s efektima procesa kapitaliziranja svega što se nekako da unovčiti. Ispostavilo se kako se u, recimo, Dubrovniku može zaraditi, ali se ne može živjeti, jer stanova za duži najam nema, dok je cijena četvornog metra takva da se eventualno može kupiti nešto dovoljno veliko za spavanje stojeći
Prije gotovo punih pet godina, u kalendarskom ljetu 2017. godine, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković je najavio izgradnju POS-ovih stanova koji se neće dodjeljivati već iznajmljivati mladim obiteljima, uz cijenu od 1.500 kuna mjesečno i pravo otkupa nakon deset godina korištenja. Za tih 180.000 kuna, koliko dakle košta desetljeno stanovanje, bila bi umanjena prodajna cijena nekretnine koju, što je važno reći, korisnici ne bi smjeli davati u najam za vrijeme ljeta i tako, spavajući kod rodbine, po garažama i zabitima roditeljskog djetinjstva, podebljavati kućni budžet.
Frankovićeva ideja nije bila dobra, već odlična i takva je ostala. Nije zapela u izvedbi pošto se svečani početak te izvedbe čeka. I čeka. I još malo čeka.
U međuvremenu se dogodilo štošta: još dva ljeta u kojima je bilo skupo biti turist, a nepodnošljivo žitelj naših najpoželjnijih destinacija, pa dva u kojima je Kinez pojeo juhu i pokazao kako pojedinac ipak, može promijeniti svijet. Istina na kratko i itekako na gore, barem ako ga se, taj svijet, gleda i mjeri iz pozicije rentijera, ugostitelja i drugih turističkih djelatnika.
Uglavnom, novo normalno je, za sada, završilo i smijenilo ga je staro nenormalno u kojem su podstanari poželjni između dvije turističke sezone, a cijena stanovanja u gradovima koji imaju tu nesreću da su stari, lijepi i na moru opet reanimirala dubrovačku ideju, ali ne u Dubrovniku.
„To je taj apsurd tržišta nekretnina: zapravo imamo sve manje ljudi, gradi se sve više stanova i po logici koju nam prodaju zagovornici 'nevidljive ruke' tržišta cijena bi zbog veće ponude od potražnje trebala padati. Ali cijene nezaustavljivo rastu. Tome je nekoliko uzroka: kao prvo, cijene rastu neposredno prije i tijekom raspisivanja natječaja ministarstva za subvencioniranje kamata za kredite za kupnju stana: u Zagrebu i do 10 posto, i više se ne vrate na cijene prije natječaja. Drugi uzrok je štednja u nekretninama: mnogi kupuju stanove, ne da bi u njima živjeli, već ili zbog štednje ili spekulacije na tržištu nekretnina, a tu je u obalnim gradovima i efekt kupovanja nekretnina da bi se apartmanizirale i stavile u funkciju turističkog najma. Zbog svega toga raste cijena nekretnina za kupnju, ali raste i cijena najma. Dapače, u sve većem broju gradova vi i ne možete doći do stana za dugoročni najam jer su svi stavljeni u funkciju turizma.
Takvo prepuštanje stambene politike isključivo tržištu dovelo je do porasta cijena iznad razine priuštivosti ne samo za one koji zarađuju prosječno ili manje od prosjeka, nego gotovo za sve koji žive od rada. U Zagrebu idemo s implementacijom drugačijeg modela, po uzoru na neke druge europske gradove poput Beča i krećemo s okrupnjavanjem gradskog stambenog fonda kako bismo utjecali i na smanjenje tržišnih cijena i dali alternativan model stanovanja svima koji ne mogu ili ne žele biti visoko zaduženi čitav svoj radni vijek da bi otplatili stančić od pedesetak kvadrata“, rekla je, pored ostaloga, Sandra Benčić, bivša aktivistica i aktualna saborska zastupnica platforme Možemo, u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“.
„Smještaj i topli obrok za one koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili iz drugih zemalja su gotovo postali nešto što se podrazumijeva. U nedostatku radnika u Dubrovniku poslodavci su odavno počeli posezati za radnom snagom izvana, a ona diktira uvjete u vidu plaćenog smještaja jer su ovdje visoke cijene najmova i nekretnina najveći problem. Ljudima koji ovdje dolaze raditi uglavnom se ne isplati raditi bez osiguranog besplatnog smještaja. Njemu onda ostaje cijela plaća, pogotovo ako će je trošiti u gradu ili mjestu iz kojeg je stigao i koji nije skup kao što je Dubrovnik. Po tome ispada kako je radnik izvana bolje plaćen nego netko tko živi ovdje jer uz plaću dobije besplatan smještaj i obrok, dok osoba koja je odavde dobije plaću koju potroši na plaćanje najma stana. Ljudi koji su se ovdje rodili uglavnom plaćaju podstanarske stanove i nemaju svi vlastitu nekretninu. Zato je lokalcima to neisplativo", prenosi Index riječi jednog Dubrovčanina, dok drugi, očigledno poslodavac, reži na one bez kojih ne može prodavati sokove za pet-šest, a kave za tri-četiri eura: „Ljudi dolaze i lupaju se ciframa, kao da su doktori. Traže plaću od 20 tisuća kuna, a ogroman dio njih je nestručan za ono što želi raditi. Prije su iz srednjih ugostiteljskih škola izlazili gotovi ugostitelji i bili su spremni za tržište rada. Danas treba potrošiti pola sezone kako bi se netko naučio raditi. Oni koji dođu izvana znaju tražiti nemoguće uvjete. Dobar dio ugostitelja pruža usluge besplatnog smještaja, no ni to sad nije dovoljno pa traže auto koji će koristiti i druge povlastice“.
Pretvaranje turizma u primarnu granu gospodarstva i uporno, kolektivno vjerovanje kako se od nekoliko mjeseci sezone može živjeti cijelu godinu, došlo je do trenutka u kojem se valja suočiti sa efektima procesa kapitaliziranja svega što se nekako da unovčiti. Ispostavilo se kako se u, recimo, Dubrovniku može zaraditi, ali se ne može živjeti, jer stanova za duži najam nema, dok je cijena četvornog metra takva da se eventualno može kupiti nešto dovoljno veliko za spavanje stojeći.
Nije, da ponovimo, u takvoj situaciji izgradnja stanova i njihov najam za razumnu cijenu jedno od mogućih, već jedino rješenje i to s revolucionarnim potencijalom. Ne radi se, naime, samo o tome da se prosječno plaćenim pojedincima ili obiteljima omogući pravo na stanovanje, već ih se, ukoliko ga sami ne žele, oslobađa dužničkog ropstva, te u perspektivi čini mobilnijima. Jednostavno, ako je cijena stanovanja jednako prihvatljiva i razumna svugdje, uklonjena je jedna od najvećih prepreka da se netko iz, neka bude Osijeka, preseli u Dubrovnik, gdje će imati bolji posao, veću plaću ili kvalitetnije obrazovanje za djecu. Naravno, s potpuno istim motivima se može krenuti iz Dubrovnika u Osijek.
Koncept javnog stanovanja može biti spasonosan i za stare jezgre dalmatinskih gradova u kojima je apartmanizacija ubila život na devet mjeseci godišnje: kada prođe sezona i odu dragi gosti, kada se više nema kome što prodati, opuste zapravo najljepši dijelovi, recimo, Splita ili Šibenika, oni u kojima još uvijek ima – i jedini su neiskorišteni – stanova u javnom vlasništvu, čijim bi dugoročnim najmom kamene kuće opet dobile stanovnike.
Nije, međutim, problem to što se o konceptu o kojem je Benčić govorila glasno šuti tamo gdje je potrebno vrištati – u Dalmaciji – već je problem što će Možemo u Zagrebu, naravno ne u roku od tri-četiri sada, krenuti „s okrupnjavanjem gradskog stambenog fonda kako bi utjecali i na smanjenje tržišnih cijena i dali alternativan model stanovanja svima koji ne mogu ili ne žele biti visoko zaduženi čitav svoj radni vijek da bi otplatili stančić od pedesetak kvadrata“, znatno ranije nego što će to dočekati Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar... Ako uopće i dočekaju.
Nekada davno, puno prije nego će se turizam dogoditi, bukvalno dogoditi, i gradovima u Dalmaciji – dakle ne samo mjestima koja od znamenitosti imaju trafiku i štekat, a od kulturne ponude srdelijadu i trku tovara – splitski pisac Ivica Ivanišević je rekao kako, kada god ide u glavni grad, ima osjećaj da je prespavao pasošku i carinsku kontrolu. Godinama kasnije, Jurica Pavičić u sjajnoj „Knjizi o jugu“ o Zagrebu piše kao o kapiji modernosti koja se, ne uvijek brzo, kapilarno širila prema manjim gradovima, bez obzira jesu li ona na jugu ili istoku Hrvatske.
Realizira li Možemo svoj plan o stanovanju koje ne ovisi o milosti rentijera i spremnosti na doživotnu dužničku robiju, lako bi se moglo dogoditi navlas isto onome o čemu je govorio Ivanišević. Jednostavno: veliki grad s više prilika za konkretan rad i s mogućnošću jeftinog, sigurnog stanovanja, još će više privlačiti one što u uvalama svog djetinjstva mogu mirno spavati samo ako su nešto naslijedili ili ih se, pod stare dane, sjetila ultra bogata teta iz Australije.
Posljedično, sva ona mjesta u kojima se radi ljeti, skupo živi uvijek i ovisi malo o klimatskim prilikama, malo o epidemiološkoj situaciji i još malo o cijenama u Turskoj, Grčkoj, Tunisu ili Zimbabveu, (p)ostat će gradovi samo po svom administrativnom statusu. Po svemu drugome, bit će to open air resorti u sezoni, kulise zimi i radno okruženje jeftine radne snage koja svoje prihode neće uključivati u lokalnu ekonomiju, već će ih slati obitelji na Filipine ili u Banja Luku.
Nitko, naravno, ne kaže da Dubrovnik, kada već Franković nije makao od dobre ideje, ne može i ne smije, baš kao i Zadar, Split, Šibenik, pa i – zašto ne – Osijek, Rijeka ili Pula, kopirati koncept o kojem je Sandra Benčić govorila, samo... Eh, uvijek ima to neko prokleto samo iza kojeg su heroinska ovisnost proračuna o turizmu, a ne o radu hrvatskih građana, pa onda klijentelistička povezanost građevinskih tvrtki i lokalnih vlasti, mešetarenje zemljištem koje za postotak prestaje biti poljoprivredno i postaje idealno za apartmanska naselja, hotele sa kaskadnim bazenima i stambene jedinice u kojima se kupuje četvorni metar golog poda za pet-šest tisuća eura.
U cijeli projekt stanova za jeftini najam Možemo i ne kreće da pokaže što se može, već što se mora, ali ne samo u Zagrebu. Ostane li, naime, sve samo u prijestolnici, do drugog hrvatskog grada po veličini neće se moći doći za manje od dva sata avionom. U onim bližim do kojih se ne stiže preko pasoške i carinske kontrole stanovat će konobari, kuhari, pomoćni radnici i radnice, a živjeti – tjedan ili dva – dragi gosti koji ne mogu, sve i da jezik polome, izgovoriti Kaštel Štafilić.
