Izmjene zakonskih paragrafa o obnovi će ubrzati taj posao, tvrdi ministar graditeljstva Darko Horvat. Neće. Ni slučajno. Obnova sramotno stoji i na Baniji i u Zagrebu, pogotovo u ostatku pet potresima teško pogođenih županija, a već je druga zima na pragu. Vlada mulja, ništa ne poduzima, a operativci Darko Horvat i Damir Vanđelić ostaju na svojim dužnostima. Kako je to moguće očekivati obnoviteljski zamah, ako je vlada sada „usvojila novi program prema postojećem zakonu, jer se podzakonskim aktom ne može iskočiti iz okvira koji definira sam zakon“!? Nema logike. Novi program, je li, po starom zakonu? Ako se i po starom zakonu može raditi brže i kvalitetnije – na to sugerira prihvaćen novi program na vladinoj sjednici – nije trebalo mijenjati postojeći Zakon o obnovi. I nije, da su pravi ljudi bili na pravim mjestima kada je razorna tréšnja pokazala zube. Navodno će se sada anulirati uvjet tzv. legalnosti objekata – to je trebalo napraviti već prije godinu i pol, ako ne i prije, te hitno popravljati štete u najkritičnijim slučajevima, ne politikantski šminkati statistiku – pa valjda ima izgleda izvaditi 291 obrađeni zahtjev iz naftalina u Ministarstvu te poslati Fondu za obnovu radi plaćanja
Marijan Vogrinec
Nužda zakon mijenja, je li, kaže mudar pûk, pa kad Bijednu Našu uistinu jako stisne – dijareja svake vrsti gotovo i ne prestaje, valjda je neizlječiva – najvidljiviji među vidljivima na državnom sljemenu prvo čega se sjeti je mijenjati zakon. A dijareja ma koje vrsti i razloga ne liječi se promjenama zakona. Jer, svaki je zakon dobar, ako je pravodobne pameti apriorno se maniti uzroka koji dovode do te neugodne situacije po nesretnika kojeg je baš stisnulo, ali stisnulo, i do njegove neposredne okoline. Zaudara da li zaudara, pa je kriv zakon koji će nužda promijeniti i sve pet. Neugodan do neizdržljivosti vonj „obnoviteljske“ dijareje na potresom pogođenim područjima Zagreba i Banije (pet županija), koji već više od godine i pol kontaminira domaći javni prostor i izaziva podozrenje u Uniji jer je već izdvojila interventne milijarde za hitnu pomoć stradalima, brzinski se kani ukloniti navodno još bržom promjenom Zakona o obnovi. Bit će, nije za obnoviteljsku dijareju kriva birokratska escherichia coli vladajuće kaste, nego – zakon!? Koji je pak nedavno ispekla ta ista kasta, pa je još topao od HDZ-Plenkovićeve pećnice. A već ne valja?
Ne pekari u Banskim dvorima koji su dodavali sastojke u brašno i mijesili tijesto te šegrti im u saborskoj tzv. stabilnoj većini. Koji su ga gurnuli u pećnicu i još vrućeg proslijedili u zagrebačke i banijske pekare, gdje se pokazao zagađenim escherichijom coli vladine nesposobnosti. Naprosto, kriv je zakon, pa će isti pekari i isti im šegrti na brzaka umijesiti novi, što bi se reklo smjesta, te ga opet gurnuti u istu pećnicu. Sic transit. „Izmjene Zakona o obnovi ići će po hitnom postupku jer se u dosadašnjoj praksi identificiralo osam problema, a prvi nacrt će biti na stolu sljedeći tjedan“, po svom je običaju nadobudno da pukneš od smijeha zborio medijima nakon zadnje vladine sjednice glavni pekar, očito nesposobni ministar graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine Darko Horvat. „Osam je točaka koje stvaraju problem u dinamici donošenja odluka. Predložit ćemo u rekonstrukciji zakona djelomično ukidanje ili zaobilaženje tih procesa za koje lokalni ili nacionalni registri nisu spremni ili u njima postoje dvosmislene ili nevjerodostojne informacije.“
Srbi i Romi na čekanju
Da je pred novinare pao s Marsa mali zeleni, pa o obnovi i izmjenama paragrafa što ju imaju regulirati progovorio inuitski ili ujgurski, bio bi, je li, manje nerazumljiv budući da bi valjda ipak znao o čemu i što govori. No, Horvatu to nije prvi niti će biti zadnji put da prepotentno glumata autoritet koji je odavno izgubio budući da iza njega ne stoje iole vrjedniji rezultati u obnovi i vraćanju života na potresom stradalim područjima, osobito na Baniju, što je nedavno priznao i sâm premijer Andrej Plenković tvrdnjom o „sporosti tih procesa“, ali svejedno drži Horvata na mjestu kojemu očito nije dorastao. Sramota je do neba koliko je malo učinjeno u toliko puna vremena od potresa, a za koji će dan stisnuti jesenske/zimske hladnoće, pasti kiše, možebitno uskoro i snijeg, opet poplave… A tzv. mali/obični ljudi koje je država jamačno „zaboravila“ još žive u kontejnerima, kamp-kućicama bez sanitarija, sami si popravljaju domove koliko financijski mogu i znaju, tu i tamo još primaju privatnu pomoć dobrih ljudi i privatnih tvrtki, udruga, čak i stranih/susjednih država… Srbija navodno ovih dana daruje tridesetak montažnih kuća nesretnicima u selima/zaseocima bogu iza nogu na Baniji za koje ni Plenković, ni Horvat, ni prvi stožeraš Tomo Medved, šef Fonda za obnovu Damir Vanđelić, etc. nisu nikad ni čuli. Kamoli da su ih posjetili, uputili im koju toplu riječ i nešto učinili za njih.
Zato što su mahom srpske i romske etničke pripadnosti? Ma, neeee…, nisu oni takvi, njima su „svi naši građani jednaki“, samo su prezauzeti hitnom izmjenom Zakona o obnovi u kojem, eto, „osam točaka stvara problem“ tomu da čarobni štapić vladajućih prošeta svoj hokus-pokus nad srušenim srcem Zagreba, Banijom i ostatkom oštećenih zgrada u pet županija. A uopće nije problem u zakonskim paragrafima, pa ni u tih nesretnih „osam točaka“, nego u glavama, političkoj volji i operativnim sposobnostima ljudi kojima je izborno povjereno upravljati državom. Tu su potrebne korjenite promjene, jer bez toga nema napretka. I najbolja će zakonska rješenja ostati mrtvo slovo na papiru ili mrtav elektronski zapis, ako se ne zasuču rukavi. Plenković i Horvat su prvi pozvani to učiniti. Zašto ne i doslovno, ne minutu-dvije pred tv-okom, bit će puno korisniji no da mjesec dana sjedničare uz kiselu vodu i prešetavaju se po lokalnim stranačkim skupovima. Organizirano, koordinirano, udarničkom voljom uhvatiti se u koštac s dnevnim problemima tzv. malih/običnih ljudi na terenu, na mjestima gdje nastaju i gdje ih treba rješavati. Tu i sada, ne iz udobnog uredskog fotelja, uz kavicu ili sok, sutra, prekosutra…
U bivšoj zajedničkoj 24-milijunskoj državi SFR Jugoslaviji Ljubičice Bijele i Ljubičice Plave bila je iznimno popularna, takorekuć u dnevnoj uporabi protubirokratska posprdnica: „Ako ne možeš, ne znaš ili ne želiš riješiti problem, osnuj komisiju!“ Domoljubna“ pak, postpreokretna baštinica, je li, svog materijalnog dijela bivšeg zajedništva, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena službeno se srami/gnuša i samog spomena svoje 45-godišnje pripadnosti tzv. komunističkom/socijalističkomu mraku, kamoli mentalnih gena brušenih svih tih desetljeća, ali se logikom uvjetovanog refleksa nije odrekla te provjerene prakse nečinjenja. Samo je komisije preimenovala u povjerenstva i stožere, a nekad javne rasprave o, zapravo, unaprijed oktroiranim zakonskim rješenjima u javna savjetovanja. Nije šija, nego je vrat? Sic transit. Ako obnoviteljskom „papiru“ iz Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine Darka Horvata treba 10 dana (!?) da ga poštar donese i zaprime u Fondu za obnovu Damira Vanđelića, a obje su ustanove u istoj zgradi (sic transit), kat jedna iznad druge, pa ako je istinita Vanđelićeva procjena kako sadašnji tempo donošenja odluka i njihova izvršenja pretpostavlja završetak obnove za 270 godina, piši kući propalo je. Dok je ove i ovakvih državnih vlasti, još će se stoput mijenjati zakon pod kojekakvim „alibijima“ i Banija će postati demografska Sahara kad poumire i ovo starčadi što životari tamo u neljudskim, bezizglednim uvjetima i ne da se sa svojih stoljetnih ognjišta.
Neki dan su dobri ljudi iz Makarske, privatni poduzetnici, očitali pred tv-okom poučnu lekciju premijeru Plenkoviću i njegovoj obnoviteljskoj – na prevrtljivim riječima, ne na djelu – momčadi kako se gradi i treba graditi domove postradalima u potresima. O svom su trošku i donacije obnovili kuću katnicu šesteročlane obitelji Jovanke Boltužić iz Jabukovca blizu Petrinje, ne uz državnu pomoć, a pozvani su HDZ-ovi političari i državni tajnik u Horvatovu ministarstvu Željko Uhlir gledali svečanost useljenja – uz tamburaše i janjetinu – iz prvog reda. „Ono čime nisam zadovoljan jest da smo tri i pol mjeseca čekali papire da možemo graditi, a četiri nam je mjeseca trebalo da napravimo kuću vrijednu 1,4 milijuna kuna“, kazao je makarski poduzetnik Mijo Pašalić. À propos, državnim je „obnoviteljima“ trebalo više od godine i pol za samo srušiti tri oštećene kuće na periferiji Zagreba koje će se ponovno izgraditi valjda kad na vrbi urodi grožđe, a i procijenjenih 270 Vanđelićevih godina za okončati cijeli posao smiješno je kratak postpotresni rok. Banijski se stradalnici u drugomu banijskom selu nemoćno hvataju za glavu pred tv-okom, upiru prstom u ruševine svojih domova i prolijevaju ogromne količine mjesecima taloženog jada i očaja u novinarske mikrofone:
A, da pita Zokija?
„Gledajte, sav apsurd obnove vidi se na ovomu. Premijer Plenković je tu bio dan nakon onoga najjačeg potresa i sve je vidio i ništa. Na prozoru je moj broj, a nitko više ništa nije pitao niti zove“. U drugom selu gotovo ista slika nesreće i isto ogorčenje mještana: „Puno papirologije, malo radnika, u gotovo svakoj petoj kući na Baniji više nema uvjeta za život“. Kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić poentira znakovitim sarkazmom: „Plenkoviću može biti frka ako ovi iz uraganom poharane Louisiane skuže ministra Horvata. I kupe ga“, jer „samo mi u obnovi krećemo od manje oštećenih kuća i zgrada jer je netko tako smuljao premijera“. I onda, nova zakonska šminka će ispraviti krivu Drinu. Malo sutra, priča je to ni za jasličku djecu. Neki kritičniji medijski voajeri pišu da je Plenkovićev najveći problem to što „postoje volja, snaga i novac, ali nema rezultata“. I pogrešni se potezi povlače jedan za drugim, kabinetski, pametuje se bez pameti i pokrića, poseže za birokratskom mašću za tabane umjesto učinkovitom ljutom travom na ljutu ranu. Nikakvo šminkanje Zakona o obnovi neće obnovi udahnuti dušu, to mogu samo ljudi koje usmjeravaju sposobni vođe, ne lažni demosteni iz šupljih „domoljubnih“ bačava kojima, rasušenim, je li, Plenković, Horvat, Medved, Vanđelić i pobočnici nabijaju labave obruče.
„Da je ikada (premijer Plenković, op. a.) zvao majstora zbog poplave u stanu, kao Milanović, znao bi koji je redoslijed popravljanja problema“, ironizira kolumnist Vlašić, „Da makar razgovara sa Zokijem, on bi mu rekao.“ Da nije ega, pardon rizika od pada krune s glave, možda bi čak i pitao, a Zoki bi mu kazao budući da već mjesecima govori gluhima kako obnova potresom razorenih kuća neopravdano kasni i kako se ne smije dočekati zimu s toliko nezbrinutih ili neodgovarajuće zbrinutih ljudi. Zato, a tko bi drugi do ministar Horvat – kaže mudar pûk: „Ne laje pas zbog sela…“ – ministar Horvat nakon zadnje vladine sjednice soli pamet, sic transit, predsjedniku Republike kojemu logikom diskursa nije dorastao: „Kada danas od 7200 zahtjeva imate na stolu pred ugovorom više od 4800 kuća koje ili su ušle ili ulaze u proces obnove onda smatram da to nije neučinkovito. Uvijek ćemo htjeti da taj proces bude brži. Do sada nije bilo komunikacije Pantovčaka i Ministarstva graditeljstva o obnovi, ali bude li potrebe, spreman sam predsjedniku Milanoviću ili njegovim suradnicima pojasniti brojke kojima dnevno izlazimo u javnost“.
Naravno da predsjednik RH nema potrebe prepucavati se s Horvatom i još je manje potrebit njegovih „pojašnjenja“ kojima se smiju i postradali ljudi u Zagrebu, na Baniji i širom tih pet županija gdje su potresi nanijeli velike štete. Recimo, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić-Mitić, bez konkurencije najmarljivija/najzaslužnija aktivistica od prvoga potresnog dana, humanitarka Udruge ljudi za ljude, „žena koja donosi svjetlo“ (kako je nazivaju zanemareni ljudi iz glinskih sela/zaselaka bogu iza nogu) neki je dan otvorila dušu javnosti: „Devet mjeseci od potresa u Glini nije obnovljena nijedna kuća s crvenom naljepnicom. Gubim nadu!“ Banijska papirnata revitalizacija svodi se na neodgovorno, politikantsko farbanje tunela, obećavanje „razvojnih projekata“ umjesto na graditelje, bagere, miješalice, lopate… Građevinski je materijal cjenovno odletio u oblake, pa Horvat, je li, mora mijenjati pravilnike, cjenike i ine već „gotove“ papire!? Sic transit. A zašto sve leti čak iznad oblaka: od građevinskog materijala do hrane, energije, režija, etc. Da Horvat pita Plenkovića o tomu kako njegova/HDZ-ova vlada vlâda kormilom životnih troškova umjesto da se posipa pepelom pred novinarskim mikrofonima!?
Ili da u neko gluho doba noći prosurfa internetom – kad već nema vezu s Pantovčakom, a ne usudi se bez gazdina odobrenja „pitati Zokija“ – pa se informirati kako je svojedobno uspješno i brzo Milanović/SDP-ova vlada bila obnovila Gunju, Rajevo Selo i okolicu poslije katastrofalne poplave, odnosno zašto srednja Europa brzo i uspješno liječi rane od orkanskih vjetrova, tuče, poplava, a Italija, Turska, čak Albanija, etc. od potresa… Nisu to baš takve nevolje, tim više kad Unija priskoči solidarnim eurom, da moraju prolaziti mjeseci i godine u nečinjenju. Ili lošem činjenju. Ili pak politikantskim manipulacijama nesposobnih ljudi instaliranih na pozicije osobite državne, regionalne i lokalne odgovornosti. Umjesto rezultata za kormilom vlasti, vidljivih djela, odgovorni osnivaju povjerenstva, stožere i mijenjaju zakone, pravilnike, šalju poštom važne „papire“ s mjesta A na mjesto B udaljeno svega desetak ili još manje metara. Glupost na entu. Tako ne rade ljudi koji drže do sebe, do svojih birača i institucije za koju su dobili povjerenje, u koliko-toliko zreloj državi.
I što znači premijerovo neki dan javno nezadovoljstvo tempom obnove zbog čega je i najavio izmjene i dopune Zakona o obnovi? Da Horvat trubi suprotno – ali kukavički, na adresu Pantovčaka, ni slučajno svoga šefa, premijera Plenkovića, sic transit – da obnova dobro napreduje, ali ljudi, eto, ne žele u „obnovljene domove“? Pa vladini „obnovitelji“ očito i dalje šeprtljaju tako da si uzmu vremena za još jedne izmjene i dopune Zakona o obnovi, što se dade iščitati i iz Horvatove izjave: „Legalitet, odnosno postojeće ili nepostojeće zgrade, jedan su od problema o kojem dvojimo u ovom trenutku izbaciti ga ili jednostavno zaobići“. Problem su „nepostojeće zgrade“? Kako je potres mogao oštetiti nešto nepostojeće, pa je to Horvatu – problem? Ili se ipak radi o postojećim zgradama sa svim papirima od lokacijske do uporabne dozvole, a krivnjom države, je li, desetljećima nisu povezane sa Zemljišnom knjigom (gruntovnicom). Za što je Bijedna Naša inkasirala iz Unije pedesetak milijuna eura u doba pravosudne ministrice Vesne Škare-Ožbolt. Lova spiskana vrag zna na što, posao nije obavljen, a više od 100.000 zgrada s milijunskim brojem (su)vlasnika neetažiranih stanova po 10-12 godina čeka da se sudac smiluje izaći na teren provjeriti stanje. Državni nemar došao na naplatu?
Kancerogena državna boljka
Izmjene zakonskih paragrafa o obnovi će ubrzati taj posao, tvrdi ministar Horvat. Neće. Ni slučajno. Kako je to moguće, ako je vlada sad „usvojila novi program prema postojećem zakonu, jer se podzakonskim aktom ne može iskočiti iz okvira koji definira sam zakon“!? Nema logike. Je li, novi program po starom zakonu? Ako se i po starom zakonu može raditi brže i kvalitetnije – na to sugerira prihvaćen novi program na vladinoj sjednici – nije ni trebalo mijenjati postojeći Zakon o obnovi. I nije, da su pravi ljudi bili na pravim mjestima kada je razorna tréšnja pokazala zube. Navodno će se sada anulirati uvjet tzv. legalnosti objekata – to je trebalo napraviti već prije godinu i pol, ako ne i prije, te hitno popravljati štete u najkritičnijim slučajevima, ne politikantski šminkati statistiku – pa valjda ima izgleda izvaditi 291 obrađeni zahtjev iz naftalina u Ministarstvu te poslati Fondu za obnovu radi plaćanja. Ljudi i potentna politička volja mijenjaju stanje na bolje, ne papirologija i birokratske procedure tipa „dođite sutra“, „država nema novca“, „stožer će odlučiti“, „osnovat ćemo povjerenstvo“, „moramo hitno promijeniti zakon“, etc.
I to nije državna boljka koja kancerogeno nagriza samo postpotresnu zbílju u pet pogođenih županija nego i sva druga područja društvenoga i gospodarskog života u zemlji. Na kojima samo zakonska mijena stalna jest. Gdje god zaškripi, a škripi na sve strane, curi kao stara, poderana kanta kojom se na Golom otoku pretakalo more, prvo je što vladajućima pada na um – mijenjati zakon. I onda domino efektom podzakonske akte, kojekakve pravilnike, uredbe, rješenja, odluke… Da bi stanje ostalo isto ili još gore, pa da činovništvo/birokracija ima opravdanje reproducirati samu sebe za cca 25 milijarda javnih kuna godišnje. Nema ključnih reformâ – recimo, javne uprave, pravosuđa, teritorijalnog ustroja, izbornih jedinica i pravila, etc. – pa je možda i neozbiljno očekivati od tih/takvih vlasti nešto više od parade normativnog mahanja „obnoviteljskim“ čarobnim štapićem koji zapravo nema nikakvu moć.
