Početkom srpnja ugledni njemački tjednik Die Zeit objavio je jedan zapis iz Banje Luke. Gledajući prolaznike na ulici, novinar je primijetio da žene ovoga grada “prejako ističu svoje obline”, da gotovo sve odijevanjem “naglašavaju grudi i stražnjicu”, te nagađa da je taj fenomen uzrokovan manjkom muške populacije, navodeći da je, zbog ratnih stradanja, omjer žena i muškaraca u ovom gradu sedam naprama jedan. U tekstu pod naslovom “Žene Banje Luke i njihovi muškarci” autor smatra da je oskudno odijevanje neka vrsta ženskog ljubavnoga zova u atmosferi deficita muškaraca. Piše da je sličan fenomen opazio i u Sarajevu, ali u manjoj mjeri, što tumači strožijim vjerskim svjetonazorom. Tekst je izazvao buru reagiranja, njemačke čitateljice su prosvjedovale, nazvavši novinara “propagatorom seksualnog turizma”.
Novinar Die Zeita očito ne zna da su moralna razuzdanost, razvrat i kič odavno postale osnovnim odlikama našeg društva, da estetiku odijevanja i stil života već dugo diktiraju ukusi ratnih likova. On, vjerojatno, ne zna ni da je Svetlana Ražnatović Ceca, žena ubijenog kriminalca Arkana, već dugo balkanska ikona boljeg života i da njen stil odijevanja mnoge mlade žene smatraju uzorom. On po svoj prilici nije imao priliku gledati naše privatne televizijske kanale (prije svega televiziju Pink) gdje se po cijeli dan reproduciraju karnalne egzibicije, čista pornografija pod egidom velikog glamoura, gdje sve te Cece, Stoje, Dare Bubamare i Severine sugeriraju da je život neprestana bakanalija u kojoj se podatne ženke strasno predaju nabildanim muškarcima, glumeći vječnu ekstazu u sveopćoj prenapregnutosti tijela.
Svega nekoliko dana nakon komemoracije žrtvama Srebrenice, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, ženio je sina. U zemlji gdje prosječna plaća iznosi oko četiri stotine eura, gdje zarade prosvjetnih radnika kasne mjesecima, šef manjeg bosanskohercegovačkog entiteta za gala svadbeno slavlje svog potomka izdvojio je, pišu mediji, gotovo sto trideset tisuća eura. Bančilo se dan i noć pod bijelim šatorom u Laktašima, uz najbolja vina i birana jela; dakako, pjevala je tu i Ceca, boginja ratnih profitera. Mediji ne navode je li na svadbi bio prisutan i Emir Kusturica, veliki Dodikov prijatelj i ktitor Andrićgrada, najvećeg hrama kiča i neukusa na sveukupnom Balkanskome poluotoku.
Ne navodi se je li na svadbi bio i Emir Kusturica, ktitor Andrićgrada, najvećeg hrama kiča i neukusa na sveukupnom Balkanskome poluotoku (FOTO: 6yka.com)
Nije ni malo slučajno da je upravo Kusturica zbog svoje filmske estetike najomiljeniji reditelj naših ratnih “pobjednika”. Podsjetimo, Slavoj Žižek je srpskog režisera nazvao “pjesnikom etničkog čišćenja”, istakavši da on svojim filmovima “osigurava libidinalnu ekonomiju srpskog etničkog masakra u Bosni: post-batajevski trans žestokog trošenja, neprestani ludi ritam opijanja-ždranja-pjevanja-bludničenja. A to su stvari iz 'sna' etničkih čistača; tu leži odgovor na pitanje 'kako su mogli raditi takve stvari?'”. Ne smijemo zaboraviti da je ratove na Balkanu devedesetih odlikovalo masovno silovanje žena, te da su najpoznatije nacionalne pjevaljke, poput Nade Topčagić ili Fahrete Jahić, posjećivale ratišta i stratišta, kako bi svojim silikonskim oblinama podizale adrenalin predanim protagonistima etničkog čišćenja.
Prije nekoliko godina po društvenim mrežama vrtio se pornografski filmić, u kome jedan hercegovački nouveau riche u svojoj luksuznoj jahti na Južnom Jadranu bludniči sa hrvatskom silikonskom divom Severinom – scene tog razvrata rajcale su populaciju pornofila diljem globusa mjesecima. Taj autovoajerizam smatrao se muškim podvigom i sve to ne bi bilo nimalo čudno da se dotični ljubavnik nije obogatio na valu nove hrvatske društvene klase uz promidžbu nacionalne čistote i katoličkog ćudoređa. Njegov rođeni brat, bivši obavještajac i ugledni znanstvenik godinama ratuje protiv „mračnih sila“ jugoslavenstva, koje žele doći glave hrvatskoj nacionalnoj ekskluzivnosti i blaženomu kršćanskom svjetonazoru. Jugoslavenstvo je najveći politički krimen, dok su razvrat i filmovanje bludničenja herojski podvig, jer je u toj paradigmi muškarac uvijek „jebač“ i „lafčina“, a žena obavezno seksualni objekt, kurva.
U stvarnosti samoupravnog socijalizma žene su nosile ukočenu titulu “drugarice”, partijski moral nije dozvoljavao “buržoaske” običaje, mada je sam maršal glede žena bio poprilično nestašan. Volio se slikati sa svjetskim ljepoticama i holivudskim divama, dok je njegova drugarica Jovanka skrbila za festivale djece i cvijeća. I izbori misica, koji su započeli krajem šezdesetih bili su strogo partijski kontrolirani. Žena je bila afirmirana kao društveno-politička persona, sve dok koncem osamdesetih nacionalisti nisu preuzeli kormilo. „Ubit ćemo Azema, j...t ćemo Kaćušu!“, glasila je onodobna parola srpskih nacionalista, kad su svrgavali kosovsko političko rukovodstvo, Azema Vllasija i Kaqushu Jashari, gdje se nasilni seksualni akt nad ženom smatra pandanom ubijanju muškarca, nacionalnog neprijatelja.
Sve te Cece, Stoje, Dare Bubamare i Severine sugeriraju da je život neprestana bakanalija u kojoj se podatne ženke strasno predaju nabildanim muškarcima (SCREENSHOT: YouTube)
I dvadeset godina poslije rata u našem socijalnom životu pervertira Nietzscheova krivo pročitana misao da “muškarca treba odgajati za rat, a ženu za odmor ratniku“. Ne treba zaboraviti da je na ovakvim premisama rastao nacional-socijalizam, a njegov odnos prema ženi najslikovitije opisuje Bennov ironični stih: “Žena je nešto za jednu noć. A ako se pokaže dobro – za još jednu.”. Ulogu žene u ratu najbolje je poznavao veliki njemački pjesnik, jer je kao liječnik spašavao vojnike od veneričnih bolesti, zaražene u nacističkim pokretnim bordelima. Gubitak svakog traga humanosti očituje se u surovim pohodima pobjednika, a skrnavljenje žene i fetišizacija njenog tijela dokazi su te “pobjede”.
Tranzicijsko vrijeme karakterizira potpuno ropstvo žene. Prijatelj, urednik političkog lista, pričao mi da je pregovarao s vlasnikom velikog trgovačkog lanca oko objavljivanja oglasa. Gazda, jedan trbušasti starkelja, srdačno ga je primio, a kad su počeli poslovni razgovor oko reklama, rekao je: “Ja se ne razumijem baš puno u to” i telefonom pozvao svoju suradnicu za marketing. Nakon što je u ured ušla otmjeno odjevena četrdesetogodišnjakinja, rekao je: “Pogledaj moju menažericu, kakve sise, a i najljepše dupe u gradu!”. Žena je bila pravnica, majka dvoje djece i nije ga ni pogledala od stida i nelagode. Morala je trpjeti te opscenosti i gadosti svoga poslodavca, jer inače bi ostala bez posla.
Moj prijatelj potom zaključuje: Mi smo bolesno društvo. Mi smo onaj krležijanski Axelrodski vojni špital, gdje ljudi umiru od neimaštine, gladi, rana, ostavljeni i prezreni, dok u famoznoj baraci potocima teče francuski konjak, gdje uprava banči i štipa putene bijele dame, “polupijane, nasmijane, buduće majke budućih krvoloka”.
“Ali to je bilo prije sto godina”, kažem. “Danas je još gore!”, odmahuje on rukom.
Novinar Die Zeita očito ne zna da su moralna razuzdanost, razvrat i kič odavno postale osnovnim odlikama našeg društva, da estetiku odijevanja i stil života već dugo diktiraju ukusi ratnih likova. On, vjerojatno, ne zna ni da je Svetlana Ražnatović Ceca, žena ubijenog kriminalca Arkana, već dugo balkanska ikona boljeg života i da njen stil odijevanja mnoge mlade žene smatraju uzorom. On po svoj prilici nije imao priliku gledati naše privatne televizijske kanale (prije svega televiziju Pink) gdje se po cijeli dan reproduciraju karnalne egzibicije, čista pornografija pod egidom velikog glamoura, gdje sve te Cece, Stoje, Dare Bubamare i Severine sugeriraju da je život neprestana bakanalija u kojoj se podatne ženke strasno predaju nabildanim muškarcima, glumeći vječnu ekstazu u sveopćoj prenapregnutosti tijela.
Svega nekoliko dana nakon komemoracije žrtvama Srebrenice, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, ženio je sina. U zemlji gdje prosječna plaća iznosi oko četiri stotine eura, gdje zarade prosvjetnih radnika kasne mjesecima, šef manjeg bosanskohercegovačkog entiteta za gala svadbeno slavlje svog potomka izdvojio je, pišu mediji, gotovo sto trideset tisuća eura. Bančilo se dan i noć pod bijelim šatorom u Laktašima, uz najbolja vina i birana jela; dakako, pjevala je tu i Ceca, boginja ratnih profitera. Mediji ne navode je li na svadbi bio prisutan i Emir Kusturica, veliki Dodikov prijatelj i ktitor Andrićgrada, najvećeg hrama kiča i neukusa na sveukupnom Balkanskome poluotoku.
Ne navodi se je li na svadbi bio i Emir Kusturica, ktitor Andrićgrada, najvećeg hrama kiča i neukusa na sveukupnom Balkanskome poluotoku (FOTO: 6yka.com)
Nije ni malo slučajno da je upravo Kusturica zbog svoje filmske estetike najomiljeniji reditelj naših ratnih “pobjednika”. Podsjetimo, Slavoj Žižek je srpskog režisera nazvao “pjesnikom etničkog čišćenja”, istakavši da on svojim filmovima “osigurava libidinalnu ekonomiju srpskog etničkog masakra u Bosni: post-batajevski trans žestokog trošenja, neprestani ludi ritam opijanja-ždranja-pjevanja-bludničenja. A to su stvari iz 'sna' etničkih čistača; tu leži odgovor na pitanje 'kako su mogli raditi takve stvari?'”. Ne smijemo zaboraviti da je ratove na Balkanu devedesetih odlikovalo masovno silovanje žena, te da su najpoznatije nacionalne pjevaljke, poput Nade Topčagić ili Fahrete Jahić, posjećivale ratišta i stratišta, kako bi svojim silikonskim oblinama podizale adrenalin predanim protagonistima etničkog čišćenja.
Prije nekoliko godina po društvenim mrežama vrtio se pornografski filmić, u kome jedan hercegovački nouveau riche u svojoj luksuznoj jahti na Južnom Jadranu bludniči sa hrvatskom silikonskom divom Severinom – scene tog razvrata rajcale su populaciju pornofila diljem globusa mjesecima. Taj autovoajerizam smatrao se muškim podvigom i sve to ne bi bilo nimalo čudno da se dotični ljubavnik nije obogatio na valu nove hrvatske društvene klase uz promidžbu nacionalne čistote i katoličkog ćudoređa. Njegov rođeni brat, bivši obavještajac i ugledni znanstvenik godinama ratuje protiv „mračnih sila“ jugoslavenstva, koje žele doći glave hrvatskoj nacionalnoj ekskluzivnosti i blaženomu kršćanskom svjetonazoru. Jugoslavenstvo je najveći politički krimen, dok su razvrat i filmovanje bludničenja herojski podvig, jer je u toj paradigmi muškarac uvijek „jebač“ i „lafčina“, a žena obavezno seksualni objekt, kurva.
U stvarnosti samoupravnog socijalizma žene su nosile ukočenu titulu “drugarice”, partijski moral nije dozvoljavao “buržoaske” običaje, mada je sam maršal glede žena bio poprilično nestašan. Volio se slikati sa svjetskim ljepoticama i holivudskim divama, dok je njegova drugarica Jovanka skrbila za festivale djece i cvijeća. I izbori misica, koji su započeli krajem šezdesetih bili su strogo partijski kontrolirani. Žena je bila afirmirana kao društveno-politička persona, sve dok koncem osamdesetih nacionalisti nisu preuzeli kormilo. „Ubit ćemo Azema, j...t ćemo Kaćušu!“, glasila je onodobna parola srpskih nacionalista, kad su svrgavali kosovsko političko rukovodstvo, Azema Vllasija i Kaqushu Jashari, gdje se nasilni seksualni akt nad ženom smatra pandanom ubijanju muškarca, nacionalnog neprijatelja.
Sve te Cece, Stoje, Dare Bubamare i Severine sugeriraju da je život neprestana bakanalija u kojoj se podatne ženke strasno predaju nabildanim muškarcima (SCREENSHOT: YouTube)
I dvadeset godina poslije rata u našem socijalnom životu pervertira Nietzscheova krivo pročitana misao da “muškarca treba odgajati za rat, a ženu za odmor ratniku“. Ne treba zaboraviti da je na ovakvim premisama rastao nacional-socijalizam, a njegov odnos prema ženi najslikovitije opisuje Bennov ironični stih: “Žena je nešto za jednu noć. A ako se pokaže dobro – za još jednu.”. Ulogu žene u ratu najbolje je poznavao veliki njemački pjesnik, jer je kao liječnik spašavao vojnike od veneričnih bolesti, zaražene u nacističkim pokretnim bordelima. Gubitak svakog traga humanosti očituje se u surovim pohodima pobjednika, a skrnavljenje žene i fetišizacija njenog tijela dokazi su te “pobjede”.
Tranzicijsko vrijeme karakterizira potpuno ropstvo žene. Prijatelj, urednik političkog lista, pričao mi da je pregovarao s vlasnikom velikog trgovačkog lanca oko objavljivanja oglasa. Gazda, jedan trbušasti starkelja, srdačno ga je primio, a kad su počeli poslovni razgovor oko reklama, rekao je: “Ja se ne razumijem baš puno u to” i telefonom pozvao svoju suradnicu za marketing. Nakon što je u ured ušla otmjeno odjevena četrdesetogodišnjakinja, rekao je: “Pogledaj moju menažericu, kakve sise, a i najljepše dupe u gradu!”. Žena je bila pravnica, majka dvoje djece i nije ga ni pogledala od stida i nelagode. Morala je trpjeti te opscenosti i gadosti svoga poslodavca, jer inače bi ostala bez posla.
Moj prijatelj potom zaključuje: Mi smo bolesno društvo. Mi smo onaj krležijanski Axelrodski vojni špital, gdje ljudi umiru od neimaštine, gladi, rana, ostavljeni i prezreni, dok u famoznoj baraci potocima teče francuski konjak, gdje uprava banči i štipa putene bijele dame, “polupijane, nasmijane, buduće majke budućih krvoloka”.
“Ali to je bilo prije sto godina”, kažem. “Danas je još gore!”, odmahuje on rukom.
