„Zaboravit će tada svi, nadamo se čak i oni najzagriženiji i nacionalno 'najosvješteniji' Bearinu partizansku prošlost i činjenicu da je u NOB-u bio od početaka sve do 'oslobođenja Trsta' 1945.“, pisalo je u jednim dnevnim novinama uoči sahrane velikog Vladimira Beare. Zašto bi se njegova partizanska prošlost trebala zaboravit? Ne valjda zato što je sramotna i nepoćudna, što nam se pokušava iz drugog plana sugerirati. Potom, zašto bi ikoga bilo briga što neofašistički orijentirane spodobe, kojima se dječački tepa nazivajući ih nacionalno osviještenima, misle o Bearinoj partizanskoj prošlosti i političkom uvjerenju?
U ponedjeljak, 11. kolovoza umro je Vladimir Beara, jedan od najvećih vratara u povijesti nogometa, legenda Hajduka i Crvene zvezde, čovjek kojega je za najvećeg priznavao čitav svijet, ali ujedno i čovjek kojemu je voljeni Hajduk mnogo puta zabio nož u leđa, otjeravši ga, između ostalog u Crvenu zvezdu. O Beari su pisali mnogi, pa i on sam je dosta puta u razgovorima progovorio o onome što ga je tištilo, da bi na kraju u nekom poetskom raspletu doživio konačno priznanje od strane Hajduka, koji ga je dostojno ispratio, poštujući njegovu posljednju želju da bude pokopan sa zastavom voljenog kluba.
Njegova smrt u hrvatskim je medijima naizgled pristojno popraćena, doduše bez nekog antologijskog teksta, no nažalost i s tekstom Predraga Žukine u Jutarnjem listu. Dotični novinar je, naime osjetio potrebu da svoj uradak zaključi zadiranjem u Bearin istinski antifašizam, koji bi mu, po njegovom sudu, kao trebao bit oprošten zbog vratarskih kvaliteta. Žukina neće to naravno predstaviti kao vlastiti pogled, već će posegnuti za oprobanim receptom skrivanja iza nekog iz mase. Za ovu prigodu poslužio se formulacijom "najzagriženijih i nacionalno najosvještenijih navijača", što je otprilike uvjerljivo na način na koji dijete kad razbije prozor tvrdi da nije krivo.
Zašto bi ikoga bilo briga što neofašistički orijentirane spodobe, kojima Žukina dječački tepa nazivajući ih nacionalno osviještenima, misle o Bearinoj partizanskoj prošlosti i političkom uvjerenju? (FOTO: Noske, J.D. / Anefo)
Da ne lutamo pretpostavkama, poslužit ćemo se doslovnim citatom uvaženog Žukine: "Ne treba sumnjati, cili će Split biti na Lovrincu te tužne srijede u 18 sati. Zaboravit će tada svi, nadamo se čak i oni najzagriženiji i nacionalno 'najosvješteniji' Bearinu partizansku prošlost i činjenicu da je u NOB-u bio od početaka sve do 'oslobođenja Trsta' 1945., u kojem je također sudjelovao i čime se također ponosio. Zaboravit će da je ovaj uvijek i s ponosom isticao: 'Josip Broz Tito je bija velik čovik'. Zaboravit će Splićani i 'izdaju' i Beograd. Ostat će im u glavama jedina važna misao: Beara je bio najveći i najviše je od svega volio Hajduka".
Perfidnije rečenične konstrukcije nije se dugo vidjelo u hrvatskim medijima. Žukina Bearu brani tako što ga prokazuje i veliča proglašujući ga zapravo infantilnim. Tim više što je tekst složen tako da, nepažljivijem čitatelju, ova nakana promakne.
U susretu s ovakvim zaključcima nužno se nameću neka pitanja. Prije svega zašto bi se Bearina partizanska prošlost trebala zaboravit? Ne valjda zato što je sramotna i nepoćudna, što nam valjda autor pokušava iz drugog plana sugerirati. Potom, zašto bi ikoga bilo briga što neofašistički orijentirane spodobe, kojima Žukina dječački tepa nazivajući ih nacionalno osviještenima, misle o Bearinoj partizanskoj prošlosti i političkom uvjerenju? I u konačnici, čemu služi ovih par rečenica, doli da prokažu Bearu kao nepopravljivog „komunjaru“, kojem se, eto sve može oprostiti jer je bio legenda i volio Hajduk.
Eto, sve može oprostiti jer je bio legenda i volio Hajduk (FOTO: Novilist.hr)
Ovakva domobranska logika unutar koje novinar postavi stvari tako da ga se ne može za ništa optužiti, a da istovremeno izloži osudi antifašističku borbu i divljenje Josipu Brozu Titu, ponajprije služe tome da stavovima i životnom putu kojeg je Beara zastupao, oduzmu pravo građanstva. Pri čemu bi od toga, zbog posebnih zasluga, mogle biti izuzete neke individue, naravno uz prethodni konsenzus „osviještenih“. Tada bi, udruženim djelovanjem nacionalno osviještenih navijača i novinarskih trudbenika bila uspostavljena komisija za Istinu, koja bi jasno propisivala kako politički misliti i kontinuirano stajati na braniku tisućljetnog sna.
Mala je nezgoda s tim nastojanjem u tome što Dalmacija ima svoje pamćenje, koje opstaje unatoč brojnim nastojanjima novovjekih domicilnih revizionista. Iz prostog razloga što su splitski nogometni klubovi Split i Hajduk sudjelovali u antifašističkoj borbi, u isto vrijeme dok su ikone zagrebačkog nogometa igrale u ligi NDH. Imati u vidu ovu činjenicu, a istovremeno se kao nadati zaboravu Bearinog partizanskog puta može samo netko tko vjeruje da će Franju Tuđmana povijest smjestiti uz bok Franciscu Francu, kao spasitelja zapadne civilizacije. Kako je bivši poglavar sam jednom dao primijetiti.
A za ilustraciju Bearinog statusa u gradu bit će dovoljno navesti dijalog nekolicine splitskih penzionera od prije par godina, kad su na vijest da poslijepodne Hajduk igra utakmicu s Inkerom iz Zaprešića počeli sumnjičavo vrtjeti glavama. Pri čemu je jedan rekao kako nije bio na utakmici od kad su bacili 'oni dim', misleći na suzavac s utakmice protiv Marseillesa iz 1987. godine, dok je drugi nemoćno uronio glavu među ruke i očajničkim glasom zaključio: "Ja nisam bija od kad je Beara iša u Zvizdu".
Izvor: lupiga
