Prema treperavoj nadi
usmjeravaš svoj život,
bučnu zapregu koja se ljulja
na vijugavoj cesti za nepovrat.
Vode te zvona opstanka,
izmjene svjetla orijentira,
posvudašnji mirisi snalaženja.
Na postajama izračunavaš razdaljine,
kao za Ahila u Zenonovoj aporiji.
Mogućnosti paradoksa te oraspoložuju,
beskonačnost konačnog učini se zbiljskim,
i povjeruješ da ne možeš prispjeti do kraja.
Hrabri te što ti to isto cijelim putem
sufliraju Ljubav, Prijateljstvo, Povijest,
a brine što čitaju iz knjiga čija slova blijede.
I dok u daljini titraju velika očekivanja,
tvoja zaprega ide projektiranim pravcem,
da bi do cilja stigla, jer zato je i krenula.
