Spektakularnu medijsku pompu povodom izbora novog pape, Argentinca Jorgea Marija Bergoglija, rijetki su kritičari okarakterizirali kao besmisleno i uporno slavljenje dogme i rituala institucije koja se identificira sa zaostalošću i represijom. Oni skloniji toj dogmi i ritualima naglašavaju da bi novi papa mogao predstavljati sjeme obnove Katoličke crkve zbog toga što dolazi iz Trećeg svijeta, pa njegov izbor pokazuje da je Crkva istinski globalna institucija, dok njegovi talijanski korijeni tu univerzalnost učvršćuju jer ga spajaju s Europom. Naglašava se također i da je on prvi papa isusovac i prvi koji je posudio ime, i to bez rimskog broja, od Franje Asiškog, utemeljitelja franjevačkog reda koji se odlikuje posvećenošću siromaštvu i siromašnima, pa se i novog papu već uvelike opisuje osobinama toga sveca.
Navodi se da papa konstantno govori o potrebi brige za siromašne, da je već mnogo puta odstupio od papinskog protokola pa je prvu misu održao u župnoj crkvi, da se stalno rukuje i razgovara s vjernicima, šali i improvizira, odbija imati osobnog tajnika, vlastitim novcem plaća račune i nosi stare cipele. Spominju se također i detalji iz njegovog nadbiskupskog života u Buenos Airesu, kada je sam sebi kuhao ručak i na posao išao autobusom, ili kada je o svetim katoličkim danima po bolnicama i zatvorima prao noge njihovim “stanovnicima”, te promovirao krštenje izvanbračne djece.
No čak su i time fascinirani mediji stidljivo konstatirali da Bergoglio ipak nije revolucionarni reformator koji će otvoriti pitanja poput prava na pobačaj, istospolnih brakova, rastave braka ili zaređivanja žena, iako se zna da su to neki od temeljnih razloga osipanja katoličke pastve u razvijenim zemljama. Štoviše, od novog se pape ne očekuje čak ni da se uhvati ukoštac s korupcijom i mutnim poslovima vatikanske birokracije, jer bi kardinali u tom slučaju bili izabrali Bergogliovog protukandidata, Talijana Angela Scolu, za kojega se tvrdi da je imao i volje i kompetencije za taj posao.
Kardinali su odabrali vođeni mišlju da je budućnost Crkve na globalnom jugu, da u Latinskoj Americi živi 40 posto svih katolika i da je u njoj najveća katolička zemlja na svijetu, Brazil. Za razliku od sekulariziranog Zapada, gdje optužbe o malverzacijama i pedofiliji rezultiraju strmoglavim padom broja vjernika i manjkom svećeničkog kadra, u Latinskoj Americi katoličanstvo se još uvijek žilavo drži. No stanje ni tamo nije toliko ružičasto da Crkva ne bi shvatila da će se i za tamošnje vjernike morati boriti, pa je Bergoglio idealna osoba za tu misiju.
Naime, Latinska se Amerika posljednjih desetljeća prometnula u vrlo živahno vjersko tržište na kojemu zasad najbolje ide protestantskim denominacijama, naročito Pentakostalnoj crkvi. Ilustrativan primjer je upravo Brazil, gdje se 1980. godine 89 posto ljudi izjašnjavalo katolicima, dok ih je na cenzusu iz 2010. bilo 64,6 posto. U međuvremenu je udio protestanata narastao s pet na 22 posto, a ateista sa 1,6 na osam posto.
Sama Argentina, budući da je najviše europeizirana, također je i najsekularnija latinskoamerička zemlja, u kojoj samo deset posto katolika redovno ide na misu. Kada je 2010. godine argentinska vlada odlučila legalizirati brakove i usvajanje djece istospolnih parova, nadbiskup Bergoglio taj je zakon nazvao “pokušajem uništenja Božjeg plana”, na što mu je predsjednica Argentine Cristina Fernandez de Kirchner uzvratila da je “podsjeća na mračna vremena inkvizicije”.
Prava istospolnih zajednica ozakonjena su i u Brazilu, Meksiku, Urugvaju i Kolumbiji, čime je obuhvaćena većina tamošnjeg stanovništva. S obzirom na to da se radi o ogromnom izvoru stvarnih i potencijalnih vjernika, Crkva se izborom Bergoglija okrenula kontinentu čije se stanovništvo i politička klasa intenzivno bave pitanjima socijalne nejednakosti i masovno opiru tržišnom kapitalizmu, ali i s kojeg je potekla za Crkvu kontroverzna teologija oslobođenja. Zato i papini konstantni pozivi da se “ne zaborave siromašni” podsjećaju da je upravo preuzimanje nekih koncepata teologije oslobođenja bilo dio taktike Crkve da razvodni i podruje taj pokret.
Teologija oslobođenja učenje Isusa Krista interpretira u odnosu prema oslobođenju od nepravednih ekonomskih, društvenih i političkih uvjeta. Pojavila se 1950-ih godina, a formulirao ju je 1971. u knjizi istoimenog naslova peruanski dominikanac Gustavo Gutierrez. On je skovao i koncept “preferencijalne opcije za siromašne” kojim se označava osobita naklonost Boga materijalno siromašnima, ali i obaveza solidarnosti s njima i “stav protiv nehumanog siromaštva”.
Budući da je, kako piše američki teolog Ron Rhodes, tvrdila da svaka teologija odražava ekonomski status svojih tvoraca, pa tako i tradicionalno katoličanstvo na Zapadu promovira interese bijelih muških kapitalista, taj je sistem odgovoran za eksploataciju Trećeg svijeta.
Takav pristup Crkva je proglasila marksističkim, a Gutierrez je tvrdio i da teologija ne smije biti fiksna već dinamična, da je praksa važnija od doktrine i da je zadaća teologa da djeluju u cilju transformacije društva. Koncept grijeha također se interpretira drugačije, pa on u teologiji oslobođenja više nije samo osoban već i sistemski, a spasenje se ne postiže samo na nebu već i uspostavom društvene jednakosti. Neki teolozi, poput Jona Sobrina iz Salvadora, otvoreno su pravim grešnicima nazivali “oligarhije, korporacije i skoro sve vlade”, a neki su smatrali da je u cilju uspostave društvene jednakosti dozvoljeno i nasilje.
Radikalan su aspekt i njihove “bazne zajednice” u kojima laici interpretiraju i propovijedaju Bibliju i koje su se u drugoj polovici 20. stoljeća na kontinentu brojile stotinama tisuća. Tada kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger napisao je 1984. i 1986. godine dvije osude teologije oslobođenja u kojima je kritizirao “marksističku metodu”, marginaliziranje osobnog grijeha, “uzdizanje prakse na razinu doktrine” i tumačenje “naroda kao antiteze hijerarhiji”. Ratzinger je teologiju oslobođenja proglasio protubiblijskom, tvrdeći da je Božja ljubav univerzalna i nikoga, pa ni bogate, ne isključuje, da su svi podjednako grešni i treba im spasenje, dok nejednakost nije uzrok nego posljedica osobnog grijeha pohlepe i sebičnosti, pa stoga svijetu nije potrebna politička revolucija nego ona “u srcu”.
Ivan Pavao II smatrao je teologiju oslobođenja dijelom sekularizma, te se od početka svog pontifikata 1978. borio protiv nje različitim metodama, od otvorenog zatiranja, cenzure i čistki, do prisvajanja njezinog osnovnog interesa, brige za siromašne, i reinterpretiranja u sklopu službene doktrine. Zato je kombinirao retoričko protivljenje socijalnoj nepravdi, ali umjesto borbe zagovarao osobnu transformaciju i oslobođenje od grijeha, tražeći od siromašnih oprost, a od bogatih žrtvovanje.
Za teologiju oslobođenja ključne su bile dvije episkopalne konferencije latinskoameričkih biskupa, u kolumbijskom Medellinu 1968. godine i u meksičkoj Puebli 1979. godine, kada je usvojen koncept preferencijalne opcije za siromašne, usprkos zabrani prisustvovanja Gutierrezu i još nekim kolegama, te činjenici da ju je otvorio Ivan Pavao II govorom u kojemu je rekao da je “koncept Krista kao političke figure, revolucionara i subverzivca iz Nazareta protivan crkvenom katekizmu”. Poznato je i da je mnoge brazilske biskupije “očistio” od spornih teologa, da je u Peruu ukinuo njihove socijalne centre, a bazne zajednice “uvukao” u okrilje Crkve kako bi se spriječilo širenje nepoćudne teologije. Smatra se i da je osobno spriječio promociju salvadorskog pomoćnog biskupa Gregorija Rose Chaveza, nesuđenog nasljednika isusovačkog nadbiskupa Oscara Romera, koji je 1980. ubijen u atentatu odreda smrti tadašnje desne diktature.
Članovi isusovačkog reda mogli su se naći na stranama suprotnima desnim vojnim režimima praktički u svim latinskoameričkim zemljama u kojima su takvi režimi postojali, no Bergoglio nije bio među njima. Spomenuti Jon Sobrino, također isusovac, jedini je 1989. preživio još jedan napad salvadorske vojske u kojemu su ubijena šestorica svećenika, no unatoč tome Benedikt XVI sankcionirao ga je 2007. zbog knjiga u kojima “nedovoljno naglašava svetost Krista”. Meksički biskup Samuel Ruiz još je jedan isusovac koji je preživio napade desničarske paravojske, ali je svejedno izoliran zbog podrške koju je pružao zapatistima, ljevičarskim pobunjenicima koji su u pokrajini Chiapas uspostavili od države autonomnu vlast.
Zajedničkim djelovanjem vatikanske represije, desničarskog nasilja i sloma komunizma došlo je do pada popularnosti teologije oslobođenja i do njezinog okretanja ka duhovnosti i participativnoj demokraciji umjesto socijalizmu. No s obzirom na to da je u Latinskoj Americi trenutno na vlasti čak deset demokratski izabranih lijevih vlada, dade se zaključiti da na kontinentu još uvijek ima potencijala za razmišljanja koja su Katoličkoj crkvi oduvijek bila najveća prijetnja.
Imunitet za huntu
U vrijeme vojne diktature Jorgea Rafaela Videle od 1976. do 1983. Bergoglio je bio isusovački provincijal i rektor teološkog fakulteta. U Prljavom ratu “nestalo” je 30.000 protivnika režima, protiv čega se Crkva nije bunila, a tadašnji nadbiskup Buenos Airesa Juan Carlos Aramburu kasnije je izjavio da ti ljudi “žive u Europi”.
Bergoglio je tada provodio vatikanske mjere protiv teologije oslobođenja, pa iz toga doba sežu optužbe isusovaca Orlanda Yorija i Francisca Jalicsa da ih je Bergoglio, nakon što su se oglušili o njegovu naredbu da napuste favelu u kojoj su živjeli, predao u ruke hunti, koja ih je pet mjeseci mučila u zloglasnom zatvoru Mornaričke tehničke škole (ESMA). Tri dana prije konklave 2005. godine, kada je Bergoglio bio jedan od favorita, zbog toga je protiv njega podignuta optužnica. Iako je tvrdio da se radi o kleveti i da je intervenirao u korist isusovaca, Bergogliovo je svjedočenje ocijenjeno kao “laganje ili skrivanje istine”.
Udruženje Majke Plaze de Mayo optužilo ga je pak da nije zaštitio trudnicu koju je vojska ubila i uzela joj dijete, a on je tvrdio da nije znao za tu rasprostranjenu praksu. Novinar Horacio Verbitsky objavio je knjigu o odnosima Crkve i ESMA-e, te iz njihove pismene korespondencije zaključio da je Crkva odlučila da neće zauzimati kritički stav prema vojnoj vlasti jer bi njezina propast mogla dovesti do uspona marksizma. Bergoglio je 2006. podržao zahtjev huntinih oficira za imunitetom od progona, a šest godina kasnije, pod pritiskom javnosti, ispričao se za tadašnje “pogreške” Crkve.
Izvor: Novosti
Navodi se da papa konstantno govori o potrebi brige za siromašne, da je već mnogo puta odstupio od papinskog protokola pa je prvu misu održao u župnoj crkvi, da se stalno rukuje i razgovara s vjernicima, šali i improvizira, odbija imati osobnog tajnika, vlastitim novcem plaća račune i nosi stare cipele. Spominju se također i detalji iz njegovog nadbiskupskog života u Buenos Airesu, kada je sam sebi kuhao ručak i na posao išao autobusom, ili kada je o svetim katoličkim danima po bolnicama i zatvorima prao noge njihovim “stanovnicima”, te promovirao krštenje izvanbračne djece.
No čak su i time fascinirani mediji stidljivo konstatirali da Bergoglio ipak nije revolucionarni reformator koji će otvoriti pitanja poput prava na pobačaj, istospolnih brakova, rastave braka ili zaređivanja žena, iako se zna da su to neki od temeljnih razloga osipanja katoličke pastve u razvijenim zemljama. Štoviše, od novog se pape ne očekuje čak ni da se uhvati ukoštac s korupcijom i mutnim poslovima vatikanske birokracije, jer bi kardinali u tom slučaju bili izabrali Bergogliovog protukandidata, Talijana Angela Scolu, za kojega se tvrdi da je imao i volje i kompetencije za taj posao.
Kardinali su odabrali vođeni mišlju da je budućnost Crkve na globalnom jugu, da u Latinskoj Americi živi 40 posto svih katolika i da je u njoj najveća katolička zemlja na svijetu, Brazil. Za razliku od sekulariziranog Zapada, gdje optužbe o malverzacijama i pedofiliji rezultiraju strmoglavim padom broja vjernika i manjkom svećeničkog kadra, u Latinskoj Americi katoličanstvo se još uvijek žilavo drži. No stanje ni tamo nije toliko ružičasto da Crkva ne bi shvatila da će se i za tamošnje vjernike morati boriti, pa je Bergoglio idealna osoba za tu misiju.
Naime, Latinska se Amerika posljednjih desetljeća prometnula u vrlo živahno vjersko tržište na kojemu zasad najbolje ide protestantskim denominacijama, naročito Pentakostalnoj crkvi. Ilustrativan primjer je upravo Brazil, gdje se 1980. godine 89 posto ljudi izjašnjavalo katolicima, dok ih je na cenzusu iz 2010. bilo 64,6 posto. U međuvremenu je udio protestanata narastao s pet na 22 posto, a ateista sa 1,6 na osam posto.
Sama Argentina, budući da je najviše europeizirana, također je i najsekularnija latinskoamerička zemlja, u kojoj samo deset posto katolika redovno ide na misu. Kada je 2010. godine argentinska vlada odlučila legalizirati brakove i usvajanje djece istospolnih parova, nadbiskup Bergoglio taj je zakon nazvao “pokušajem uništenja Božjeg plana”, na što mu je predsjednica Argentine Cristina Fernandez de Kirchner uzvratila da je “podsjeća na mračna vremena inkvizicije”.
Prava istospolnih zajednica ozakonjena su i u Brazilu, Meksiku, Urugvaju i Kolumbiji, čime je obuhvaćena većina tamošnjeg stanovništva. S obzirom na to da se radi o ogromnom izvoru stvarnih i potencijalnih vjernika, Crkva se izborom Bergoglija okrenula kontinentu čije se stanovništvo i politička klasa intenzivno bave pitanjima socijalne nejednakosti i masovno opiru tržišnom kapitalizmu, ali i s kojeg je potekla za Crkvu kontroverzna teologija oslobođenja. Zato i papini konstantni pozivi da se “ne zaborave siromašni” podsjećaju da je upravo preuzimanje nekih koncepata teologije oslobođenja bilo dio taktike Crkve da razvodni i podruje taj pokret.
Teologija oslobođenja učenje Isusa Krista interpretira u odnosu prema oslobođenju od nepravednih ekonomskih, društvenih i političkih uvjeta. Pojavila se 1950-ih godina, a formulirao ju je 1971. u knjizi istoimenog naslova peruanski dominikanac Gustavo Gutierrez. On je skovao i koncept “preferencijalne opcije za siromašne” kojim se označava osobita naklonost Boga materijalno siromašnima, ali i obaveza solidarnosti s njima i “stav protiv nehumanog siromaštva”.
Budući da je, kako piše američki teolog Ron Rhodes, tvrdila da svaka teologija odražava ekonomski status svojih tvoraca, pa tako i tradicionalno katoličanstvo na Zapadu promovira interese bijelih muških kapitalista, taj je sistem odgovoran za eksploataciju Trećeg svijeta.
Takav pristup Crkva je proglasila marksističkim, a Gutierrez je tvrdio i da teologija ne smije biti fiksna već dinamična, da je praksa važnija od doktrine i da je zadaća teologa da djeluju u cilju transformacije društva. Koncept grijeha također se interpretira drugačije, pa on u teologiji oslobođenja više nije samo osoban već i sistemski, a spasenje se ne postiže samo na nebu već i uspostavom društvene jednakosti. Neki teolozi, poput Jona Sobrina iz Salvadora, otvoreno su pravim grešnicima nazivali “oligarhije, korporacije i skoro sve vlade”, a neki su smatrali da je u cilju uspostave društvene jednakosti dozvoljeno i nasilje.
Radikalan su aspekt i njihove “bazne zajednice” u kojima laici interpretiraju i propovijedaju Bibliju i koje su se u drugoj polovici 20. stoljeća na kontinentu brojile stotinama tisuća. Tada kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger napisao je 1984. i 1986. godine dvije osude teologije oslobođenja u kojima je kritizirao “marksističku metodu”, marginaliziranje osobnog grijeha, “uzdizanje prakse na razinu doktrine” i tumačenje “naroda kao antiteze hijerarhiji”. Ratzinger je teologiju oslobođenja proglasio protubiblijskom, tvrdeći da je Božja ljubav univerzalna i nikoga, pa ni bogate, ne isključuje, da su svi podjednako grešni i treba im spasenje, dok nejednakost nije uzrok nego posljedica osobnog grijeha pohlepe i sebičnosti, pa stoga svijetu nije potrebna politička revolucija nego ona “u srcu”.
Ivan Pavao II smatrao je teologiju oslobođenja dijelom sekularizma, te se od početka svog pontifikata 1978. borio protiv nje različitim metodama, od otvorenog zatiranja, cenzure i čistki, do prisvajanja njezinog osnovnog interesa, brige za siromašne, i reinterpretiranja u sklopu službene doktrine. Zato je kombinirao retoričko protivljenje socijalnoj nepravdi, ali umjesto borbe zagovarao osobnu transformaciju i oslobođenje od grijeha, tražeći od siromašnih oprost, a od bogatih žrtvovanje.
Za teologiju oslobođenja ključne su bile dvije episkopalne konferencije latinskoameričkih biskupa, u kolumbijskom Medellinu 1968. godine i u meksičkoj Puebli 1979. godine, kada je usvojen koncept preferencijalne opcije za siromašne, usprkos zabrani prisustvovanja Gutierrezu i još nekim kolegama, te činjenici da ju je otvorio Ivan Pavao II govorom u kojemu je rekao da je “koncept Krista kao političke figure, revolucionara i subverzivca iz Nazareta protivan crkvenom katekizmu”. Poznato je i da je mnoge brazilske biskupije “očistio” od spornih teologa, da je u Peruu ukinuo njihove socijalne centre, a bazne zajednice “uvukao” u okrilje Crkve kako bi se spriječilo širenje nepoćudne teologije. Smatra se i da je osobno spriječio promociju salvadorskog pomoćnog biskupa Gregorija Rose Chaveza, nesuđenog nasljednika isusovačkog nadbiskupa Oscara Romera, koji je 1980. ubijen u atentatu odreda smrti tadašnje desne diktature.
Članovi isusovačkog reda mogli su se naći na stranama suprotnima desnim vojnim režimima praktički u svim latinskoameričkim zemljama u kojima su takvi režimi postojali, no Bergoglio nije bio među njima. Spomenuti Jon Sobrino, također isusovac, jedini je 1989. preživio još jedan napad salvadorske vojske u kojemu su ubijena šestorica svećenika, no unatoč tome Benedikt XVI sankcionirao ga je 2007. zbog knjiga u kojima “nedovoljno naglašava svetost Krista”. Meksički biskup Samuel Ruiz još je jedan isusovac koji je preživio napade desničarske paravojske, ali je svejedno izoliran zbog podrške koju je pružao zapatistima, ljevičarskim pobunjenicima koji su u pokrajini Chiapas uspostavili od države autonomnu vlast.
Zajedničkim djelovanjem vatikanske represije, desničarskog nasilja i sloma komunizma došlo je do pada popularnosti teologije oslobođenja i do njezinog okretanja ka duhovnosti i participativnoj demokraciji umjesto socijalizmu. No s obzirom na to da je u Latinskoj Americi trenutno na vlasti čak deset demokratski izabranih lijevih vlada, dade se zaključiti da na kontinentu još uvijek ima potencijala za razmišljanja koja su Katoličkoj crkvi oduvijek bila najveća prijetnja.
Imunitet za huntu
U vrijeme vojne diktature Jorgea Rafaela Videle od 1976. do 1983. Bergoglio je bio isusovački provincijal i rektor teološkog fakulteta. U Prljavom ratu “nestalo” je 30.000 protivnika režima, protiv čega se Crkva nije bunila, a tadašnji nadbiskup Buenos Airesa Juan Carlos Aramburu kasnije je izjavio da ti ljudi “žive u Europi”.
Bergoglio je tada provodio vatikanske mjere protiv teologije oslobođenja, pa iz toga doba sežu optužbe isusovaca Orlanda Yorija i Francisca Jalicsa da ih je Bergoglio, nakon što su se oglušili o njegovu naredbu da napuste favelu u kojoj su živjeli, predao u ruke hunti, koja ih je pet mjeseci mučila u zloglasnom zatvoru Mornaričke tehničke škole (ESMA). Tri dana prije konklave 2005. godine, kada je Bergoglio bio jedan od favorita, zbog toga je protiv njega podignuta optužnica. Iako je tvrdio da se radi o kleveti i da je intervenirao u korist isusovaca, Bergogliovo je svjedočenje ocijenjeno kao “laganje ili skrivanje istine”.
Udruženje Majke Plaze de Mayo optužilo ga je pak da nije zaštitio trudnicu koju je vojska ubila i uzela joj dijete, a on je tvrdio da nije znao za tu rasprostranjenu praksu. Novinar Horacio Verbitsky objavio je knjigu o odnosima Crkve i ESMA-e, te iz njihove pismene korespondencije zaključio da je Crkva odlučila da neće zauzimati kritički stav prema vojnoj vlasti jer bi njezina propast mogla dovesti do uspona marksizma. Bergoglio je 2006. podržao zahtjev huntinih oficira za imunitetom od progona, a šest godina kasnije, pod pritiskom javnosti, ispričao se za tadašnje “pogreške” Crkve.
Izvor: Novosti
