U godini u kojoj će Hrvatska proslaviti tri desetljeća državne samostalnosti, a upravo je obilježila 29 godina od međunarodnog priznanja, dio političara upire prstom na duboku državu, a dio političara na pokušaj njezine demontaže. Koji je pravi uzrok hrvatskog zaostajanja za drugima u Europi? Način upravljanja



Tko ne bi poželio tako socijalno orijentiranu državu koja svojim državljanima godinama omogućuje isključivo besplatno stanovanje. U Skandinaviji? Ne, nego na zapadnom Balkanu. Župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić zbog katastrofalnog potresa u posljednja tri tjedna našao se pod povećalom hrvatske javnosti kao prvi čovjek svoje jedinice područne (regionalne) samouprave.

I dok se s pravom mogao očekivati županov angažman u svim područjima saniranja posljedica potresa, koja su dio njegovih ovlasti, ali i ljudske inicijative, malo je tko mogao očekivati da će potres otvoriti niz drugih pitanja. Tako se doznalo da župan Žinić od 2008. doslovce besplatno stanuje u kući u blizini Gline, koju mu je država dodijelila na korištenje još 1995. Župan je do 2008. državi plaćao simboličnu najamninu od stotinjak kuna, a nakon toga, sukladno izmjenama zakona i iščekivanju rješavanja svoga stambenog statusa, više ni kune. Drugi stradalnici s istog područja nisu bili slične sreće ni u kvadraturi ni u najamnini.


Kao HDZ-ov političar, Ivo Žinić sudjelovao je u danas višestruko propitivanoj poslijeratnoj obnovi sisačkog i karlovačkog kraja, a na zadnjim lokalnim izborima uvjerljivo je pobijedio u utrci za župana predvodeći HDZ-ovu koaliciju.

Svi imaju adute u 'montiranoj' državi


U kriznoj se situaciji izazvanoj potresom, najblaže rečeno, nije snašao te je, među ostalim, ujutro izjavljivao kako nije riječ o katastrofi, a već poslijepodne, nakon očite intervencije 'visoke' države, da jest. I tako više puta. Sve do pitanja o kući u kojoj živi dok mnogobrojne stanovnike nastradalog područja i dalje muči mnoštvo egzistencijalnih pitanja, od grijanja do dinamike obnove. Žinić je tipičan hrvatski stand-up političar 'periferne' države čija je politička i društvena promocija, unatoč neprijepornom izbornom rezultatu, rezultat anakronoga stranačkog kadroviranja u kojem je profesionalna sposobnost najčešće sporedno, a stranačka lojalnost redovito glavno pitanje. Isto vrijedi za 'središnju' državu.


I tko to može demantirati i – demontirati? Zasad nitko. Stoga predsjednik Vlade Andrej Plenković ne treba strahovati da će na ovakav način vođena država biti demontirana. Dapače. Danas je jednako čvrsta kao i onda kada su joj postavljeni temelji. Jer da se tako shvaćenu državu može demontirati, ne bi se godinama pojavljivali slučajevi poput Žinićeva, pritom jedan od benignijih.

Što pak reći za recentne primjere prokazanih HDZ-ovih kadrova, poput požeškog gradonačelnika Darka Puljašića, koji je na izborima 2020. ušao i u Hrvatski sabor i – Puljašićeva stranačkog i saborskog kolege, donedavno na čelu Velike Gorice, Dražena Barišića? Dovoljno se sjetiti sastava Vlade u kojoj su istodobno prvi ljudi tako važnog ministarstva kao što je Ministarstvo uprave bili Lovro Kuščević kao ministar i Josipa Rimac kao državna tajnica. Kršenja zakona, ostavke, uhićenja, pritvori, zaostajanje države u gotovo svim aspektima. I tako unedogled. Tu su, dakako, i HDZ-ovi koalicijski partneri poput HNS-a, čiji se provjereni kadar Dragan Kovačević najprije uz podršku Vlade održao na čelu JANAF-a, a zatim završio u pritvoru zbog sumnje na višemilijunsku korupciju.

Ni oporba nije bez aduta u tako 'montiranoj' državi, a trenutačno je predstavlja dojučerašnji SDP-ov gradonačelnik Nove Gradiške Vinko Grgić - nakon izlaska iz pritvora zbog sumnje na korupciju sada u dogovoru s mudrim vrhom stranke postao je neovisnim saborskim zastupnikom, što je valjda podnošljivije za SDP. Sumnjivci, eto, ne mogu biti članovima stranke, ali zato mogu biti članovima najvišega predstavničkog tijela u državi. Poruka je sjajna, baš kao i način na koji Peđa Grbin vodi SDP.

Iz Domovinskog pokreta izašao je njegov donedavni zastupnik Milan Vrkljan te je Miroslavu Škori zamjerio spregu s 'dubokom' državom. On očito preferira onu 'plitku' jer se otkrilo da kao pročelnik Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma 'Mladen Sekso' u zagrebačkom KBC-u Sestre milosrdnice prima punu plaću, a gotovo ga nema na poslu. Puno je aktivniji u Hrvatskom saboru sondirajući dubine države.


Demontaža bi ovakvih predstavnika države od zagrebačkog Trga svetog Marka u svim smjerovima u potpunosti urušila njezinu godinama učvršćivanu konstrukciju. Ali i razotkrila zašto je Hrvatska kao samostalna država propustila ostati makar ondje gdje je bila u trenutku osamostaljenja 1991. godine.

A bila je relativno razvijena zemlja čiji je BDP po stanovniku bio veći od svih usporedivih bivših socijalističkih država danas članica Europske unije, osim Slovenije. Iza Hrvatske su na početku demokratske tranzicije standardom života i gospodarskim rastom odreda bile Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska te Estonija, Litva i Latvija. Gotovo tri desetljeća kasnije Hrvatsku nije pretekla još samo Bugarska, ali je s obzirom na progresiju rasta bugarskog BDP-a pitanje godine kada će se i to dogoditi. I dok je hrvatski BDP između 1991. i 2019. porastao nešto više od tri puta, u drugim je navedenim zemljama rastao po kontinuirano znatno većim stopama te se hrvatska prednost veoma brzo istopila. Korupcija, pretvorba, nesposobnost, negativna selekcija i dominantno stranačko kadroviranje itekako koštaju. Sada znamo i koliko. I dok su državu proglašavali 'svetom', od nje se nemilice kralo sve do pravne zastare.

Promašena strahovanja o dubokoj državi


'Država, to sam ja', rečenica je koja se pripisuje francuskom kralju Luju XIV kao apsolutnom monarhu i koju dan-danas primjenjuje ne samo velik broj autokrata u svijetu, nego i dio demokratski izabranih obnašatelja vlasti. S druge strane, država se u zemljama koje imaju ustavno uređenje poput hrvatskog može izraziti rečenicom 'država, to smo svi mi' te bi svi oni koji bi željeli demontirati državu zapravo djelovali autodestruktivno. Osim ne doživljava li se kod pojedinaca država barem djelomice kao u stilu Luja XIV. Državu čine njezini stanovnici, teritorij i suverena, odnosno najviša vlast te nije teško zaključiti tko je najoperativniji kada je posrijedi razvoj države. I tko je može demontirati na putu razvoja i osiguravanja kvalitetnog načina života.


Zato su i strahovanja o 'dubokoj' državi kao ključnom problemu Hrvatske uglavnom promašena. Ono što se u tom slučaju smatra 'dubokim' uglavnom je na površini. Duboka država kao mreža pozadinskih političkih i društvenih aktera, koji neovisno o rezultatima izbora zapravo upravljaju svim vitalnim područjima života, u hrvatskom je slučaju gotovo ridikulozan spoj itekako vidljivih nositelja manjih ili većih volumena moći na nacionalnoj i subnacionalnoj razini. Općem 'montiranju' kriterija kada je riječ o vršiteljima političkih dužnosti povremeno svoj doprinos pruži i supranacionalna razina. Dovoljno je promotriti rad i političku anamnezu hrvatske članice Europske komisije, k tome njezine potpredsjednice Dubravke Šuice zadužene za demokraciju i demografiju. Ipak ne i za zakonski stečenu imovinu. Razljućena korištenjem toponima Banija umjesto Banovina, ova bi se profesorica engleskog jezika možda smirila kada bi počela koristiti odgovarajući prijevod na engleski s obzirom na to kako ga tečno rabi.

Sve samo ne 'slučajna' država


Gotovo tri desetljeća od hrvatskog osamostaljenja i dvadeset devet godina od međunarodnog priznanja Hrvatska je ipak sve samo ne 'slučajna' država. Kako je to obrazloženo i u preambuli Ustava Republike Hrvatske, hrvatska je suverena državnost transgeneracijski projekt, počesto daleki ideal koji je, unatoč svim povijesnim iskušenjima te stoljetnim nepovoljnim političkim okolnostima, u konačnici realiziran upravo kroz odluke i požrtvovnost današnjih naraštaja te međunarodne prilike koje su popratile tu požrtvovnost. Hrvatska je jedina europska država uz Bosnu i Hercegovinu koja se u posljednjem desetljeću 20. stoljeća osamostalila kroz višegodišnji rat i obranu od agresije.


Hrvatska je ustavno nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika svih svojih nacionalnih manjina te kao takva svim svojim državljanima osigurava ustavne vrednote na koje se poziva. Među njima su i socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka te vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Zar se Hrvatska kao samostalna država uistinu ne može voditi bolje i uspješnije? Ne treba ići ni 'duboko' ni 'plitko' kako bi se shvatilo tko, kako i komu treba jamčiti ono što normira ustav kao temeljni pravno-politički akt jedne države. Ni tko je dosad najviše 'demontirao' državu u realizaciji njezinih vrednota za sve državljane.