Zoka ni kriv ni dužan

Ritam interpretacijama izbornih rezultata sinoć je zadao predsjednik Sabora Gordan Jandroković. On je ustvrdio da je kandidatkinja HDZ-a, Kolinda Grabar-Kitarović, izgubila izbore jer je kampanja vođena “previše desno”. Jandrokovićev istup, dakako, nije bio analitičke već preventivne naravi. Jako dobro zna da nakon izbora kreće još zaoštrenija borba između frakcija u HDZ-u. Pripisivanjem razloga poraza “desnim skretanjima” nastojao je izokrenuti uobičajeni pristup po kojem HDZ gubi izbore, europske i ove, zbog ideološkog nesklada između “europskog vodstva” i “konzervativnog naroda”.

Uvjerljivost svoje teze, implicitno, Jandroković oslanja na krajnje desnu kampanju HDZ-a 2015. pod Tomislavom Karamarkom koji je tada zapravo izgubio već dobivene izbore. Jandrokovićeva teza je točna, ali ne u prostom mehaničkom obliku. Grabar-Kitarović ne bi dobila ove izbore da je kampanja bila “manje desna”. Naime, Plenkovićev HDZ se nalazi u svojevrsnom paradoksu: ne može ići više desno jer se tamo sad grupiraju “autentičnije” opcije, a ne može ići ni manje desno jer onda te opcije čini autentičnijima. Taj paradoks je bio i razlog gubitka ovih izbora, a Zoran Milanović ga je samo pustio da se odvrti do kraja.

Famozna stranačka mašinerija je bila dovoljno jaka da pobijedi Miroslava Škoru u prvom krugu, ali se razvidnom pokazala podjela u takozvanom desnom biračkom tijelu. Kao što smo naglasili u analizi prvog kruga, ta je podjela nužno izraženija na europskim ili predsjedničkim izborima, kad su ulozi manji i “ideologija” stječe veći stupanj autonomije pri donošenju odluka. Priklonjenost dijela desnih glasača Miroslavu Škori ne proistječe samo iz ekstremnijih desnih stavova. Tu je posrijedi i izraženi antiestablišmentski i antikorupcijski sentiment koji se u Hrvatskoj po prvi put “skladnije” spaja s nacionalizmom. I zadobiva obrise desnih populističkih pokreta i stranaka čijem usponu svjedočimo na Zapadu.

Plenkoviću se nazire kraj

Sve silne afere ministara u Plenkovićevoj vladi u kombinaciji s njegovim “briselskim imidžem” otvorili su vrata unutarstranačkoj i vanstranačkoj desnici da po prvi put svoje istupe ne zasniva isključivo na ekstremnijoj ideološkoj poziciji. Daleko su još od toga da profiliraju nekakvu “antiimperijalističku” poziciju, ali uspjeli su antiestablišmentsku retoriku upakirati u svoju ponudu i tako si prisvojiti značajan broj tzv. protestnih birača. U takvom kontekstu, teško je Grabar-Kitarović mogla privući famozne Škorine birače bliskim odnosima s Bandićem ili ne-revidiranjem stavova o Ivi Sanaderu, što je Milanović konstantno eksploatirao.

Mnogi su aktiviranje Milijana Brkića Vase u kampanji protumačili kao lukav Plenkovićev potez kojim će dio krivnje za eventualni poraz prebaciti na vlastite unutarstranačke protivnike. Međutim, čini se da takvo tumačenje zapinje iz barem dva razloga. Brkić može komotno reći: evo, nismo uspjeli pobijediti niti uza sav moj logistički angažman. Očito nije do mene, ja sam svoje napravio. A drugi razlog leži u tome što nije Brkić glavni Plenkovićev protukandidat. To je Davor Ivo Stier koji, čini se, već neko vrijeme najpreciznije tumači razloge stanja u kojem se nalazi HDZ. Iako je dao ostavku na mjesto glavnog tajnika zbog Istanbulske konvencije, on neprestano ponavlja, a to je učinio i sinoć, da su, pored političkog identiteta, glavni problemi HDZ-a korupcija i klijentelizam. Pored toga, on gaji imidž ozbiljnog, proeuropskog konzervativca i time zahvaća i Plenkovićev prostor.

Navedeni paradoks HDZ-a da ne može ni više desno ni manje desno otvorio je Milanoviću put do pobjede. Jer to što ne HDZ može deklarativno više desno ne znači da se politička klima i društvena atmosfera nisu pomaknuli desno. Brojni ustupci stranačkoj i ne-stranačkoj ustaškoj desnici zatrovali su zemlju najgorim šovinizmom i u jednom trenutku cijelu hrvatsku politiku pretvorili u “srpsko pitanje”. Ljudi frustrirani takvom situacijom, a ima ih priličan broj, samo su čekali da se pojavi bilo tko tko će obećati poštivanje osnova liberalne demokracije. Prilično je porazna činjenica da to nitko na liberalnom spektru nije mogao biti osim potrošenog premijera Zorana Milanovića. On je naprosto osvojio taj prazan prostor i usput profitirao od paradoksa na desnici. A u sučeljavanjima mu nije odmogla ni nevjerojatna potkapacitiranost protukandidatkinje.

A sada treba vidjeti prve korake u ratu za HDZ. Sve ovisi o tome hoće li Andrej Plenković raspisati parlamentarne izbore prije onih stranačkih. Međutim, čini se da će mu i ta opcija samo odgoditi neminovnu političku smrt. S obzirom na trenutne rejtinge i neizvjesnost oko pojave parlamentarne ekstremno desne opcije, teško da izbori na proljeće mogu donijeti išta više od paralize parlamenta. Nitko tu neće moći ni blizu komotno sastaviti vlast. Dugoročno se, dakle, čini da je Stier ta figura koja može razriješiti paradoks. Što se tiče SDP-a, oni svoj paradoks, ovisnost o Zoranu Milanoviću, ne mogu riješiti nikako.

bilten