Za britansku elitu, naviklu imati odlučujuću ulogu, ili barem značajni utjecaj na mnoge političke i svake druge procese u kontinentalnoj Europi, kao, uostalom, i u globalnim razmjerima, stiglo je otrežnjenje u obliku spoznaje, kako bi se ta njezina uloga ubuduće mogla sve više smanjivati i u perspektivi postati posve beznačajna, a što je, paradoksalno, posljedica upravo onoga što je ta elita 2016. g. i sama pokrenula kroz projekt referenduma o Brexitu. Naravno kako taj referendum ne bio bio niti održan, a kamo li prošao da je britanski establišment njemu bio protivan. Međutim, ne ide uvijek (zapravo, i najčešće) baš sve onako kako se prvotno planiralo, a pravi problemi tek dolaze.
Prošloga tjedna EU, posve očekivano, osim, vjerojatno, za samoga Borisa Johnsona, nije htjela ići na ustupke Velikoj Britaniji vezano uz pregovore o trgovinskim odnosima, odnosno „brakorazvodnoj parnici“ i podjeli „zajedničke imovine“. A zašto bi i išla, kada je i sam Boris Johnson krajem 2019. g. sve uredno i potpisao te se do kraja ove godine trebalo završiti tzv. prijelazno razdoblje i sve dogovoreno konačno staviti na papir i potpisati, a dvije strane slobodno zaploviti vlastitim brodovima i vodama kojima to žele. Međutim, EU ima i svoje zakone i svoja načela kojima se već godinama i desetljećima rukovodi njezina politika i koje ona ne može mijenjati samo zato što je London odlučio napustiti zajednički brod, a pri tom poželio zadržati privilegije koje mu idu u korist i koje je imao kao član EU.
Pregovori su zato prešli u fazu međusobnih optužbi, pri čemu London tvrdi kako Bruxelles traži njegovu kapitulaciju kroz prijetnje o primjeni mjera ekonomskog karaktera tj. pritiska da se pokori europskim zahtjevima. Te je mjere premijer Boris Johnson ovih dana formulirao kroz prilično dramatične izjave (kakvima je i inače sklon), poput onih najnovijih, da EU želi „raščlaniti“ Veliku Britaniju.
Johnsonova panika, koja nije ništa drugo doli identičan odraz stanja ukupne britanske elite u trenutačnim (geo)političkim procesima, polazi od pretpostavke kako je raspad UK, ne samo teoretski, itekako moguć, a za što je u osnovi kriv sam Boris Johnson. I ne radi se tu o mogućoj blokadi Velike Britanije od strane EU na Irskom moru, kako je to britanski premijer ovih dana izjavio, a najmanje o uporabi europskih vojnih brodova i tome slično, već o stvarnoj političkoj mogućnosti Bruxellesa, da, u slučaju nerealnih zahtjeva britanske strane u pregovaračkom procesu i njegovom propašću (a istek zadanoga roka za dogovor se ubrzano bliži kraju) jednostavno podrži legitimne zahtjeve stanovnika Škotske i(li) Sjeverne Irske o njihovu izlasku iz sastava Velike Britanije (bilo kao samostalna država-Škotska, bilo kao želja za priključenjem Republici Irskoj- Sjeverna Irska). Pobornika takvih ideja i na tamošnjoj političkoj sceni i među samim narodima dviju britanskih državnih sastavnica – nikako ne nedostaje. Štoviše! Takve tendencije sve su snažnije i, ako se uskoro nešto pozitivno ne promijeni, nisu isključene i nove referendumske inicijative ali i radikalniji oblici borbe, što se prije svega odnosi na vječno spremne Irce za združivanje s matičnom zemljom. Dovoljno se sjetiti IRA-e i problema koje je ta organizacija svojom oružanom borbom desetljećima zadavala Londonu, gotovo do pred sam kraj 20. stoljeća, kada je potpisan sporazum između Londona i političkog krila IRA-e o završetku sukoba. Ali IRA nikada nije u potpunosti iščezla iz tamošnjega društva. Ona je samo pritajena i čeka svoj trenutak, prije svega kroz moguće političke pogreške Londona.
Ali i prije takvih, relativno lagodnih metoda po EU za destabilizaciju Velike Britanije i njeno kažnjavanje zbog Brexita i eventualnog nepostizanja dogovornog „razvoda“ do kraja 2020.g. , EU ostaju i velike mogućnosti oko uvođenja gospodarskih sankcija i carina prema donedavnoj, sada odmetnutoj članici, što po London može biti još i veći udarac od spomenute potpore domaćem separatizmu. Jer velika gospodarska kriza i recesija (ne samo zbog epidemije koronavirusa Covid-19) itekako potresa i Veliku Britaniju. A i vojno-sigurnosni potezi koji se pred London kao obvezni stavljaju od strane Trumpove administracije i Pentagona (u okviru NATO saveza), sve su zahtjevniji i sve skuplji. Britanski vojni brodovi i zrakoplovi sve su aktivniji u vojnim vježbama kojima je cilj suprostavljanje ruskim ambicijama od Arktika, preko Atlantika do Sredozemlja i Bliskog istoka, a što je vrlo skupo. Pri tom se London već i de facto odrekao prethodno planirane, dogovorene i vrlo perspektivne strateške gospodarske suradnje s Kinom, koja bi mu omogućila jednostavniji izlazak na njezino golemo tržište u zamjenu za davanje pristupa kineskim tvrtkama na britansko tržište. To je učinjeno (i tu se ne treba praviti slijep), isključivo zbog snažnih pritisaka sa strane Washingtona, a ne zbog želja samoga Londona. Da stvar bude još i gora, Velika Britanija je zbog svega navedenog nedavno izgubila i svoje vrlo važno azijsko uporište – Hong Kong, nekadašnju važnu koloniju a donedavno ključnu „odskočnu dasku“ za projiciranje vlastitih ekonomskih interesa u azijskoj regiji. Sada će kompenzaciju za isto tražiti kombinacijom političkih i vojnih pritisaka ili meke i tvrde sile, a što, kada je Kina u pitanju, sa sobom nosi i vrlo velike rizike i neizvjesnost. I naravno – visoku cijenu.
Okretanje Velike Britanije leđa Europskoj uniji kroz Brexit i svrstavanje Londona uz Trumpovu administraciju i njegovu strategiju prema Europi, koja je sve samo ne iskrena i dobronamjerna već isključivo vođena ostvarivanjem američkih nacionalnih (prije svega ekonomskih) interesa, još uvijek ne pokazuje sav svoj razarajući potencijal koji se valja u pozadini i koji će itekako pogoditi Veliku Britaniju ukoliko ona sama uskoro nešto dramatično ne promjeni – za što je sve manje izgleda. Ona već odavno nije geopolitički „teškaš“ i samostalno u globalnim razmjerima ne može ništa. Okrenuvši leđa EU (a i Kini), prijeti joj da postane stvarna američka „lutka na koncu“ – što će se vjerojatno i dogoditi. Sve ostalo, nekakve fraze o Anglo-američkoj sferi, o „pet očiju“ i tom slično, samo su melem za uši ili velo preko očiju tradicionalne britanske elite (koja još uvijek romantičarski gleda na svoje propalo golemo kolonijalno carstvo), kojima se iskrivljuje realna slika budućeg britanskog utjecaja u svijetu, koji sve više slabi.
S druge strane, EU i njezine članice smatraju, kako se, usprkos postojećim pa i velikim međusobnim razilaženjima po pitanju budućeg ustroja EU i poglavito njene vanjske politike, u ovakvim globalnim geopolitičkim i sigurnosnim uvjetima bolje držati skupa nego ostati samostalno izložen na vjetrometini golemih i bremenitih promjena pred kojima se današnji svijet nalazi.
geopolitika
