Odbacujući primarnu brigu za vlastite nacionalne interese, hrvatska državna politika mazohistički se pridržava „učinkovitih“ direktiva iz briselskog centralnog komiteta kada je u pitanju nekakva imaginarna, zajednička, europska sigurnost i migrantska politika, čijim opasnim i potencijalno razarajućim posljedicama upravo svjedočimo i na hrvatskom tlu. Onom istom, kojim svakodnevno, po šumama i gorama ponosito kroče migranti koje Srbija uredno propušta u Republiku Srpsku, a ova ih, bez zadržavanja, kanalizira prema granici s Hrvatskom. A hrvatski vladajući poltroni (iz svih političkih tabora), vjerne sluge stranih gospodara, potpomognuti različitim ljevičarskim, „antifa“ i tko zna kojim sve ne protuhrvatskim udrugama, zatvaraju pogled pred činjenicom da nam pred očima nestaje ono jedino što nam još nisu uspjeli oduzeti i pokrasti – hrvatska javna sigurnost – dok, istodobno, naši vojnici „čuvaju“ Norvešku, Poljsku, Afganistan.
Srbijanska vlada i dalje igra dvostruku igru: s jedne strane otvoreno izjavljuje kako nastoji ući u Europsku uniju (s vremenom i u NATO savez, za što, sada, iz poznatih razloga s kraja 90.-ih godina prošlog stoljeća i NATO-ovog bombardiranja Srbije nema dostatnog političkog konsenzusa i potpore tamošnje javnosti), a s druge strane koristi Rusiju kada joj se god to prohtije, kako bi „urbi et orbi“ dokazala svoju čvrstu opredjeljenost u zaštiti nacionalnih interesa po pitanju Kosova i njegovog statusa na međunarodnoj sceni, koji je ionako već definiran. A jasno je kako bez riješenja kosovskog pitanja (prema modelu, koji prije svega mora zadovoljiti američke nacionalne interese), ni o kakvom ulasku Srbije u euroatlantske integracije u načelu ne može biti govora. Međutim, službeni Beograd, iz nekog, samo njemu poznatog razloga, nastavlja s provedbom politike „podmetanja klipova“ u nastojanjima Kosova za priključenje najvažnijim međunarodnim institucijama i organizacijama, poput UN-a, UNESCO-a, Interpola.
Navest ću samo nekoliko najnovijih primjera, koji potvrđuju ovu tezu:
Sudjelujući 25. listopada u radu 8. Međunarodnog sigurnosnog foruma u kineskom glavnom gradu Pekingu, srpski ministar obrane, Aleksandar Vulin, izjavio je kako je međunarodno pravo umrlo nakon što je NATO savez 1999. g. bez odobrenja VS UN-a bombardirao tadašnju SR Jugoslaviju.
„Danas se nastoji voditi politika za prijam Kosova u Interpol ili UNESCO. Kako Interpol može očuvati svoj autoritet ako bude razmjenjivao informacije o narko-kartelima s Prištinom, gdje postoje najveći narko-karteli“, pitao se Vulin. Pozvao je sve zemlje, koje su priznale nezavisnost Kosova, da još jednom razmisle o svojoj odluci, jer sve što se dogodilo s tom zemljom (SRJ) može se ponoviti na bilo kojem drugom mjestu: „Kada sila postane zakon, vi nikada ne možete biti sigurni da se ona neće primijeniti protiv vas.“ Srbija se, kazao je dalje, danas nalazi pred posebnim izazovom, koji je istodobno najozbiljnija ugroza sigurnosti na Balkanu: to je „Velika Albanija“. A da bi se ona stvorila, Srbija, Crna Gora, sjeverna Makedonija, čak i Grčka, moraju biti razbijene. Onaj tko misli da će se islamski terorizam „zasititi“ samo srpskim narodom, može ponoviti svoju grešku. „Ukoliko dijalog (između Srbije i Kosova, op. ZM.) … ne dovede do obostrano prihvatljivog riješenja, i ako netko pokuša nasilnim putom stvoriti „Veliku Albaniju“, tada će Balkan još jednom planuti ognjem. … ali i ne samo on“, kazao je u Kini srpski ministar obrane. Također je dodao, kako je većina izazova u sferi sigurnosti, s kojom se danas susreće Europa, posljedica jednopolarnog svijeta, u kojem je primjena sile sama po sebi opravdana. To je i dovelo do „smrti međunarodnog prava“, a bez njega „naš život gubi vrijednost“, zaključio je Vulin.
Drugi primjer, koji potvrđuje predmetnu tezu, je nedavni posjet srpskog ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića i predsjednice srpskog parlamenta Maje Gojković Moskvi, i njen govor pred zastupnicima ruske Dume od 23. listopada.
Naime, predsjednica srpske Narodne Skupštine tada je izjavila, kako Srbija računa da će zajedno s Rusijom uspjeti sprječiti učlanjenje Kosova u Interpol. „Moram izraziti zahvalnost Ruskoj Federaciji za poštivanje teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Srbije. Ruska Federacija ne priznaje jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i podupire našu poziciju u međunarodnim organizacijama. To je poglavito važno kada je riječ o UNESCO-u ili Interpolu. Kao što vi znate, ja se nadam, da ćemo zajednički sprječiti učlanjenje Kosova u Interpol. Nadam se kako ćemo i u buduće po tom pitanju imati aktivnu (rusku) potporu“, kazala je Maja Gojković u svom govoru, uoči zasjedanja rusko-srpske međuparlamentarne komisije.
Podsjećamo: osim Srbije i Rusije, kosovsku nezavisnost nisu priznali niti Kina, Indija, Brazil, Španjolska, Grčka, Slovačka, Rumunjska, Cipar i pojedine, više-manje egzotične države. Od proglašenja nezavisnosti Kosovo je pristupilo u različite međunarodne organizacije, poput MMF-a, Svjetske banke, Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), Svjetske nogometne federacije (FIFA) i td. Nastojanja Prištine za ulazak u UNESCO i Interpol za sada ostaju bezuspješna. Sasvim sigurno i zbog pogoršanja globalnih geopolitičkih odnosa, u prvom redu između Rusije i SAD-a, gdje dvije zemlje sve snažnije „udaraju“ po interesima upravo one druge strane. A puna samostalnost Kosova, koja onda uključuje i njegovu aktivnu ulogu u svim ključnim međunarodnim organizacijama, i je, ponajviše (osim samog Kosova i Albanije) interes Sjedinjenih Država. Sve će to, uključno i pitanje Krima (kojeg najveći dio međunarodne zajednice ne priznaje kao sastavni dio Ruske Federacije iako je to, poput Kosova, činjenica oko koje je besmislen bilo kakav stvarni politički spor i dijalog izvan dnevno-političkih svrha i klasične propagande), prije ili kasnije doći na dnevni red prigodom reguliranja odnosa između najvećih svjetskih sila. A sve do tada će se nastaviti i ovakvi izleti i izjave visokopozicioniranih srpskih političara, poput, prošlog tjedna Maje Gojković u Moskvi i Aleksandra Vulina u Pekingu.
Srpski hazard i „Velika igra“
Srbija već duže vrijeme provodi aktivnu politiku u nastojanju svog priključenja Europskoj uniji i uspostave stabilnih i partnerskih odnosa s NATO savezom. Međutim, čudni su ti srpski putovi i modaliteti: s jedne strane, pred predstavnicima Bruxellesa i emisara najvažnijih zemalja članica EU, kao i čelnika NATO saveza, Beograd permanentno naglašava svoju punu kooperativnost s ciljem ostvarenja spomenutih ciljeva, koje definira kao svoj nacionalni interes (što oni i jesu, ukoliko gledamo samo i sa strane geografskog smještaja Srbije i njezinog okruženja državama koje su redom ili u EU i NATO savezu, ili će to uskoro postati), a s druge strane, srpski najviši državni i politički dužnosnici postojano „hodočaste“ u Moskvu i Peking i govore nešto sasvim drugo, najčešće kritizirajući, kako sami tumače, protuzakonite aktivnosti tog istog Zapada kada je u pitanju srpski državni suverenitet, rat protiv SRJ 1999. g., neprestano tražeći potporu službene ruske i kineske politike za njihove stavove po pitanju nezavisnosti Kosova i njegovog prijama u međunarodne institucije.
Svu konfuziju srpske vanjske politike potvrđuje i prekjučerašnja vijest da na njezinom tlu treniraju vojnici iz Ukrajine, Gruzije i Bosne i Hercegovine, zajedno s vojnicima Vojske Srbije ali i civilnim organizacijama i državnim institucijama (ovo drugo u okviru regionalnog tečaja o vojnoj i civilnoj suradnji). Te dvije komponente vježbi odvijaju se pod zajedničkim zapovjedništvom instruktora iz Srbije, Kanade i Nizozemske (info: beogradski medij „Politika“). Prema izjavi, pristigloj iz odjela za vojno-civilnu suradnju glavnog stožera Vojske Srbije, cilj vježbi je „izučavanje složenih uvjeta operativnog okružja i ugroza sigurnosti, koje imaju ne samo lokalni i regionalni, nego i globalni karakter“. Teoretski dio vježbi izvodi se u vojarni „Banjica 2“ u Beogradu, a praktični dio provodit će se u vojnoj bazi „Jug“, u blizini Bujanovca, nedaleko od granice s Kosovom.
Ovdje moramo podsjetiti kako je u listopadu glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg u srpskom gradu Mladenovcu otvorio zajedničke vojne vježbe NATO saveza i srpske vojske pod nazivom „Srbija-2018“. Tada je izjavio kako se radilo o „najvećim vježbama“ u povijesti odnosa NATO saveza sa Srbijom.
U čitavom ovom, naizgled kaotičnom i nelogičnom pristupu svojoj vanjskoj politici, mora se uzeti u obzir kako Srbija vjerojatno igra svoju „Veliku igru“. Beograd vrlo dobro shvaća kako su u tijeku tektonske globalne geopolitčke promjene, za koje danas nitko sa sigurnošću ne može reći čime će u konačnici rezultirati i kako će u budućnosti izgledati novi svjetski poredak jer se stari definitivno urušio, skupa s ključnim mehanizmima njegove zaštite. Srbija, zapravo, ignorira otvorene američke političke poruke, upućene još krajem prošle godine, koje se izvan uobičajene diplomatske retorike slobodno mogu svesti pod pojam „ucjene“ i pod poznatu frazu predsjednika Busha, izrečenu nakon terorističkih napada na SAD u rujnu 2001. g. – „ako niste s nama, onda ste protiv nas“. Službeni Beograd ništa konkretno ne čini kada su u pitanju potezi koje euroatlanski saveznici pred njega stavljaju u smislu njihove obvezne provedbe, poput onog o riješenju kosovskog problema koji opterećuje odnose Beograda i Prištine, a time i Beograda i kolektivnog Zapada. Međutim, neovisno o tome Zapadni emisari, od predstavnika EU, NATO saveza, do ključnih europskih zemalja i dalje rado odlaze u posjete Srbiji, njezinom državnom vrhu pružaju svesrdnu potporu u njihovim „nastojanjima za približavanje Srbije zapadnim asocijacijama“ i td.
A ova „Velika igra“ eventualnim dramatičnim promjenama ukupnih međunarodnih odnosa može itekako ići u prilog srpskim nacionalnim interesima. Radi se o svojevrsnom političkom hazardu: Beograd u toj „igri“ može proći i puno gore, ali i puno bolje nego što se čini iz sadašnje perspektive. Kao što je Kosovo, u jednom, po sebe povoljnom globalnom geopolitičkom trenutku iskoristilo šansu i steklo nezavisnost (barem i ovakvu kakva je danas), tko može jamčiti da ju sutra ne može izgubiti, uostalom, kao i bilo tko drugi (pogledajmo što se događa na Bliskom istoku, Africi). Proces rađanja i umiranja država i naroda je živ i on traje od kada je svijeta i vijeka, a redovito se događa u turbulentnim i kaotičnim geopolitičkim vremenima, u kojima ne postoji ili čvrsti i dominantni hegemon, ili ne funkcioniraju bilo kakvi instrumenti međunarodne sigurnosti. A danas svjedočimo i jednom i drugom. Zato sada u svijetu i traje utrka s vremenom najvećih globalnih igrača glede pokušaja uvlačenja pojedinih zemalja i čitavih regija u svoje interesne sfere i zone utjecaja, s potpuno nepoznatim rezultatom.
Hrvatski politički idiotizam
I dok srbijanska „principijelna“ vanjska politika nedvojbeno ubire plodove, ona hrvatska, naprotiv, već je odavno prešla u fazu otvorenog idiotizma, uglavnom temeljenog na zabludama i gluposti oko vječnog i nekritičkog oslanjanja na zaštitu uvijek nekog drugog, vanjskog igrača – sada, uglavnom, „svemoćnog“ Bruxellesa. Odbacujući primarnu brigu za vlastite nacionalne interese, hrvatska državna politika mazohistički se pridržava „učinkovitih“ direktiva iz briselskog centralnog komiteta kada je u pitanju nekakva imaginarna, zajednička, europska sigurnost i migrantska politika, čijim opasnim i potencijalno razarajućim posljedicama upravo svjedočimo i na hrvatskom tlu. Onom istom, kojim svakodnevno, po šumama i gorama ponosito kroče migranti koje Srbija uredno propušta u Republiku Srpsku, a ova ih, bez zadržavanja, kanalizira prema granici s Hrvatskom. A hrvatski vladajući poltroni (iz svih političkih tabora), vjerne sluge stranih gospodara, potpomognuti različitim ljevičarskim, „antifa“ i tko zna kojim sve ne protuhrvatskim udrugama, zatvaraju pogled pred činjenicom da nam pred očima nestaje ono jedino što nam još nisu uspjeli oduzeti i pokrasti – hrvatska javna sigurnost – dok, istodobno, naši vojnici „čuvaju“ Norvešku, Poljsku, Afganistan. Po hrvatsku državnu politiku valjda je, u ovoj složenoj situaciji koja prijeti izmaku kontrole, najvažnije da hrvatska ministrica vanjskih poslova javno izražava zabrinutost izjavom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako neće putovati na UN-ovu konferenciju o globalnom sporazumu o migrantima u Marrakechu, u Maroku, u prosincu ove godine. Kamo sreće da smo kao Mađari ili Slovenci već izgradili zid ili razmjestili žicu na nebranjenom (zelenom) dijelu granice. Ne čujem da se Slovencima ili Mađarima više itko (osim političkih idiota) u Europi ruga ili smije. Rugaju se i zlurado smiju samo hrvatskom političkom idiotizmu, nedvojbeno bez presedana bilo gdje u svijetu (izuzev, možda, u Ukrajini).
geopolitika
Srbijanska vlada i dalje igra dvostruku igru: s jedne strane otvoreno izjavljuje kako nastoji ući u Europsku uniju (s vremenom i u NATO savez, za što, sada, iz poznatih razloga s kraja 90.-ih godina prošlog stoljeća i NATO-ovog bombardiranja Srbije nema dostatnog političkog konsenzusa i potpore tamošnje javnosti), a s druge strane koristi Rusiju kada joj se god to prohtije, kako bi „urbi et orbi“ dokazala svoju čvrstu opredjeljenost u zaštiti nacionalnih interesa po pitanju Kosova i njegovog statusa na međunarodnoj sceni, koji je ionako već definiran. A jasno je kako bez riješenja kosovskog pitanja (prema modelu, koji prije svega mora zadovoljiti američke nacionalne interese), ni o kakvom ulasku Srbije u euroatlantske integracije u načelu ne može biti govora. Međutim, službeni Beograd, iz nekog, samo njemu poznatog razloga, nastavlja s provedbom politike „podmetanja klipova“ u nastojanjima Kosova za priključenje najvažnijim međunarodnim institucijama i organizacijama, poput UN-a, UNESCO-a, Interpola.
Navest ću samo nekoliko najnovijih primjera, koji potvrđuju ovu tezu:
Sudjelujući 25. listopada u radu 8. Međunarodnog sigurnosnog foruma u kineskom glavnom gradu Pekingu, srpski ministar obrane, Aleksandar Vulin, izjavio je kako je međunarodno pravo umrlo nakon što je NATO savez 1999. g. bez odobrenja VS UN-a bombardirao tadašnju SR Jugoslaviju.
„Danas se nastoji voditi politika za prijam Kosova u Interpol ili UNESCO. Kako Interpol može očuvati svoj autoritet ako bude razmjenjivao informacije o narko-kartelima s Prištinom, gdje postoje najveći narko-karteli“, pitao se Vulin. Pozvao je sve zemlje, koje su priznale nezavisnost Kosova, da još jednom razmisle o svojoj odluci, jer sve što se dogodilo s tom zemljom (SRJ) može se ponoviti na bilo kojem drugom mjestu: „Kada sila postane zakon, vi nikada ne možete biti sigurni da se ona neće primijeniti protiv vas.“ Srbija se, kazao je dalje, danas nalazi pred posebnim izazovom, koji je istodobno najozbiljnija ugroza sigurnosti na Balkanu: to je „Velika Albanija“. A da bi se ona stvorila, Srbija, Crna Gora, sjeverna Makedonija, čak i Grčka, moraju biti razbijene. Onaj tko misli da će se islamski terorizam „zasititi“ samo srpskim narodom, može ponoviti svoju grešku. „Ukoliko dijalog (između Srbije i Kosova, op. ZM.) … ne dovede do obostrano prihvatljivog riješenja, i ako netko pokuša nasilnim putom stvoriti „Veliku Albaniju“, tada će Balkan još jednom planuti ognjem. … ali i ne samo on“, kazao je u Kini srpski ministar obrane. Također je dodao, kako je većina izazova u sferi sigurnosti, s kojom se danas susreće Europa, posljedica jednopolarnog svijeta, u kojem je primjena sile sama po sebi opravdana. To je i dovelo do „smrti međunarodnog prava“, a bez njega „naš život gubi vrijednost“, zaključio je Vulin.
Drugi primjer, koji potvrđuje predmetnu tezu, je nedavni posjet srpskog ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića i predsjednice srpskog parlamenta Maje Gojković Moskvi, i njen govor pred zastupnicima ruske Dume od 23. listopada.
Naime, predsjednica srpske Narodne Skupštine tada je izjavila, kako Srbija računa da će zajedno s Rusijom uspjeti sprječiti učlanjenje Kosova u Interpol. „Moram izraziti zahvalnost Ruskoj Federaciji za poštivanje teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Srbije. Ruska Federacija ne priznaje jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i podupire našu poziciju u međunarodnim organizacijama. To je poglavito važno kada je riječ o UNESCO-u ili Interpolu. Kao što vi znate, ja se nadam, da ćemo zajednički sprječiti učlanjenje Kosova u Interpol. Nadam se kako ćemo i u buduće po tom pitanju imati aktivnu (rusku) potporu“, kazala je Maja Gojković u svom govoru, uoči zasjedanja rusko-srpske međuparlamentarne komisije.
Podsjećamo: osim Srbije i Rusije, kosovsku nezavisnost nisu priznali niti Kina, Indija, Brazil, Španjolska, Grčka, Slovačka, Rumunjska, Cipar i pojedine, više-manje egzotične države. Od proglašenja nezavisnosti Kosovo je pristupilo u različite međunarodne organizacije, poput MMF-a, Svjetske banke, Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), Svjetske nogometne federacije (FIFA) i td. Nastojanja Prištine za ulazak u UNESCO i Interpol za sada ostaju bezuspješna. Sasvim sigurno i zbog pogoršanja globalnih geopolitičkih odnosa, u prvom redu između Rusije i SAD-a, gdje dvije zemlje sve snažnije „udaraju“ po interesima upravo one druge strane. A puna samostalnost Kosova, koja onda uključuje i njegovu aktivnu ulogu u svim ključnim međunarodnim organizacijama, i je, ponajviše (osim samog Kosova i Albanije) interes Sjedinjenih Država. Sve će to, uključno i pitanje Krima (kojeg najveći dio međunarodne zajednice ne priznaje kao sastavni dio Ruske Federacije iako je to, poput Kosova, činjenica oko koje je besmislen bilo kakav stvarni politički spor i dijalog izvan dnevno-političkih svrha i klasične propagande), prije ili kasnije doći na dnevni red prigodom reguliranja odnosa između najvećih svjetskih sila. A sve do tada će se nastaviti i ovakvi izleti i izjave visokopozicioniranih srpskih političara, poput, prošlog tjedna Maje Gojković u Moskvi i Aleksandra Vulina u Pekingu.
Srpski hazard i „Velika igra“
Srbija već duže vrijeme provodi aktivnu politiku u nastojanju svog priključenja Europskoj uniji i uspostave stabilnih i partnerskih odnosa s NATO savezom. Međutim, čudni su ti srpski putovi i modaliteti: s jedne strane, pred predstavnicima Bruxellesa i emisara najvažnijih zemalja članica EU, kao i čelnika NATO saveza, Beograd permanentno naglašava svoju punu kooperativnost s ciljem ostvarenja spomenutih ciljeva, koje definira kao svoj nacionalni interes (što oni i jesu, ukoliko gledamo samo i sa strane geografskog smještaja Srbije i njezinog okruženja državama koje su redom ili u EU i NATO savezu, ili će to uskoro postati), a s druge strane, srpski najviši državni i politički dužnosnici postojano „hodočaste“ u Moskvu i Peking i govore nešto sasvim drugo, najčešće kritizirajući, kako sami tumače, protuzakonite aktivnosti tog istog Zapada kada je u pitanju srpski državni suverenitet, rat protiv SRJ 1999. g., neprestano tražeći potporu službene ruske i kineske politike za njihove stavove po pitanju nezavisnosti Kosova i njegovog prijama u međunarodne institucije.
Svu konfuziju srpske vanjske politike potvrđuje i prekjučerašnja vijest da na njezinom tlu treniraju vojnici iz Ukrajine, Gruzije i Bosne i Hercegovine, zajedno s vojnicima Vojske Srbije ali i civilnim organizacijama i državnim institucijama (ovo drugo u okviru regionalnog tečaja o vojnoj i civilnoj suradnji). Te dvije komponente vježbi odvijaju se pod zajedničkim zapovjedništvom instruktora iz Srbije, Kanade i Nizozemske (info: beogradski medij „Politika“). Prema izjavi, pristigloj iz odjela za vojno-civilnu suradnju glavnog stožera Vojske Srbije, cilj vježbi je „izučavanje složenih uvjeta operativnog okružja i ugroza sigurnosti, koje imaju ne samo lokalni i regionalni, nego i globalni karakter“. Teoretski dio vježbi izvodi se u vojarni „Banjica 2“ u Beogradu, a praktični dio provodit će se u vojnoj bazi „Jug“, u blizini Bujanovca, nedaleko od granice s Kosovom.
Ovdje moramo podsjetiti kako je u listopadu glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg u srpskom gradu Mladenovcu otvorio zajedničke vojne vježbe NATO saveza i srpske vojske pod nazivom „Srbija-2018“. Tada je izjavio kako se radilo o „najvećim vježbama“ u povijesti odnosa NATO saveza sa Srbijom.
U čitavom ovom, naizgled kaotičnom i nelogičnom pristupu svojoj vanjskoj politici, mora se uzeti u obzir kako Srbija vjerojatno igra svoju „Veliku igru“. Beograd vrlo dobro shvaća kako su u tijeku tektonske globalne geopolitčke promjene, za koje danas nitko sa sigurnošću ne može reći čime će u konačnici rezultirati i kako će u budućnosti izgledati novi svjetski poredak jer se stari definitivno urušio, skupa s ključnim mehanizmima njegove zaštite. Srbija, zapravo, ignorira otvorene američke političke poruke, upućene još krajem prošle godine, koje se izvan uobičajene diplomatske retorike slobodno mogu svesti pod pojam „ucjene“ i pod poznatu frazu predsjednika Busha, izrečenu nakon terorističkih napada na SAD u rujnu 2001. g. – „ako niste s nama, onda ste protiv nas“. Službeni Beograd ništa konkretno ne čini kada su u pitanju potezi koje euroatlanski saveznici pred njega stavljaju u smislu njihove obvezne provedbe, poput onog o riješenju kosovskog problema koji opterećuje odnose Beograda i Prištine, a time i Beograda i kolektivnog Zapada. Međutim, neovisno o tome Zapadni emisari, od predstavnika EU, NATO saveza, do ključnih europskih zemalja i dalje rado odlaze u posjete Srbiji, njezinom državnom vrhu pružaju svesrdnu potporu u njihovim „nastojanjima za približavanje Srbije zapadnim asocijacijama“ i td.
A ova „Velika igra“ eventualnim dramatičnim promjenama ukupnih međunarodnih odnosa može itekako ići u prilog srpskim nacionalnim interesima. Radi se o svojevrsnom političkom hazardu: Beograd u toj „igri“ može proći i puno gore, ali i puno bolje nego što se čini iz sadašnje perspektive. Kao što je Kosovo, u jednom, po sebe povoljnom globalnom geopolitičkom trenutku iskoristilo šansu i steklo nezavisnost (barem i ovakvu kakva je danas), tko može jamčiti da ju sutra ne može izgubiti, uostalom, kao i bilo tko drugi (pogledajmo što se događa na Bliskom istoku, Africi). Proces rađanja i umiranja država i naroda je živ i on traje od kada je svijeta i vijeka, a redovito se događa u turbulentnim i kaotičnim geopolitičkim vremenima, u kojima ne postoji ili čvrsti i dominantni hegemon, ili ne funkcioniraju bilo kakvi instrumenti međunarodne sigurnosti. A danas svjedočimo i jednom i drugom. Zato sada u svijetu i traje utrka s vremenom najvećih globalnih igrača glede pokušaja uvlačenja pojedinih zemalja i čitavih regija u svoje interesne sfere i zone utjecaja, s potpuno nepoznatim rezultatom.
Hrvatski politički idiotizam
I dok srbijanska „principijelna“ vanjska politika nedvojbeno ubire plodove, ona hrvatska, naprotiv, već je odavno prešla u fazu otvorenog idiotizma, uglavnom temeljenog na zabludama i gluposti oko vječnog i nekritičkog oslanjanja na zaštitu uvijek nekog drugog, vanjskog igrača – sada, uglavnom, „svemoćnog“ Bruxellesa. Odbacujući primarnu brigu za vlastite nacionalne interese, hrvatska državna politika mazohistički se pridržava „učinkovitih“ direktiva iz briselskog centralnog komiteta kada je u pitanju nekakva imaginarna, zajednička, europska sigurnost i migrantska politika, čijim opasnim i potencijalno razarajućim posljedicama upravo svjedočimo i na hrvatskom tlu. Onom istom, kojim svakodnevno, po šumama i gorama ponosito kroče migranti koje Srbija uredno propušta u Republiku Srpsku, a ova ih, bez zadržavanja, kanalizira prema granici s Hrvatskom. A hrvatski vladajući poltroni (iz svih političkih tabora), vjerne sluge stranih gospodara, potpomognuti različitim ljevičarskim, „antifa“ i tko zna kojim sve ne protuhrvatskim udrugama, zatvaraju pogled pred činjenicom da nam pred očima nestaje ono jedino što nam još nisu uspjeli oduzeti i pokrasti – hrvatska javna sigurnost – dok, istodobno, naši vojnici „čuvaju“ Norvešku, Poljsku, Afganistan. Po hrvatsku državnu politiku valjda je, u ovoj složenoj situaciji koja prijeti izmaku kontrole, najvažnije da hrvatska ministrica vanjskih poslova javno izražava zabrinutost izjavom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako neće putovati na UN-ovu konferenciju o globalnom sporazumu o migrantima u Marrakechu, u Maroku, u prosincu ove godine. Kamo sreće da smo kao Mađari ili Slovenci već izgradili zid ili razmjestili žicu na nebranjenom (zelenom) dijelu granice. Ne čujem da se Slovencima ili Mađarima više itko (osim političkih idiota) u Europi ruga ili smije. Rugaju se i zlurado smiju samo hrvatskom političkom idiotizmu, nedvojbeno bez presedana bilo gdje u svijetu (izuzev, možda, u Ukrajini).
geopolitika
