„Najveće razočaranje dolazi iz saznanja da demokracija može biti sama po sebi, u polupismenom društvu, otrovna za društvo samo“, reći će Zoran Predin u razgovoru za Lupigu uoči večerašnje promocije svoje druge prozne knjige u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Vrckasti slovenski pjevač, pjesnik i rocker itekako osjeća bilo domaće publike. S nacionalnim bardom Arsenom Dedićem, izgradio je umjetnički odnos koji nadograđuje i pjesmom "Zagreb i ja se volimo tajno" snimljenoj na tek završenom albumu "Zoran pjeva Arsena". Otac je petero djece, među kojima je i Andrej, pisac priča za djecu. Predin zbirkom "Glavom kroz zid", u nakladi zagrebačke Frakture, na svoj predinovski način zalazi u naše susjedstvo i smionim će zapletima, koji ne zaziru od očuđenja, do kosti ogoliti današnje društvo.
Ovaj Mariborčanin koji živi u Ljubljani prije nekoliko godina odlučio je novom postavom pomladiti svoj matični bend Lačni Franz s kojim je žario i palio osamdesetih. Pored inih projekata za hvatanje energije od mlade generacije, ističemo i "Tragove u sjeti", suradnju s Arsenovim sinom Matijom.
"Sve što ne mogu ispričati u pjesmama, ispričam u kratkim pričama" - Zoran Predin (FOTO: Lupiga.Com)
Dolazite u Zagreb na promociju svoje druge knjige, u pitanju su, prije bih rekao „Blitzgeschichten“, priče trenutka, nego li „Kurzgeschichten“, odnosno kratke priče. Od prve do zadnje na snazi je raspaljujući tempo, pojačan očuđenjem i skoro akutnom lokalnošću... Kako sam slušao čitanje vašeg sina koji piše priče za djecu, moram pitati otkud vam municija?
- Slažem se, moj sin Andrej je odličan pisac. Učim od njega. Kratka priča koja ima sve karakteristike romana, uvod, zaplet, kulminaciju, rasplet i kraj, daje ti mnogo više prostora i riječi od pisanja tekstova za pjesme, u kojima si rob žanra, ritma i melodije. Tako da sve što ne mogu ispričati u pjesmama, ispričam u kratkim pričama. A municija dolazi iz svakodnevne produkcije gluposti, koja je vrlo inspirativna.
Naslov "Glavom kroz zid" otkriva jednog angažiranog Zorana koji se dosad uglavnom furao na humor. U pričama je sad više nego jasno da ne štedite apsolutno nikoga, niti ikome želite ostati dužni.
- Fikciju i stvarnost preplićem uz pomoć crnog humora, koji mi omogućuje stvaranje naizgled apsurdnih situacija, s kojima mogu govoriti o stvarima, koje ljudima, što se ne plaše svoje mašte, daje puno pozitivne energije. Iz ovakvog načelnog opredjeljenja dolazi naslov „Glavom kroz zid“. Ostvarivanje naizgled nemogućeg.
Pjesnik i bankar T. S. Elliott kazao je da je travanj najokrutniji mjesec, međutim, evo ni siječanj se nije držao tako lose. Nedavno smo, upravo u siječnju, obilježili godišnjicu smrti vibrafonista i skladatelja Boška Petrovića, s kojim ste dijelili sarkastičan odnos spram stvarnosti. U kakvom vam je sjećanju ostao njegov BP klub i postoji li surogat za Zagreb bez njega?
- U najljepšem mogućem sjećanju ... Iz onog miljea ostali su samo Matija Dedić i Damir Kukuruzović. Upravo sam završio snimanje albuma "Zoran pjeva Arsena" na kojem surađujem s obojicom. Dvanaest Arsenovih bisera snimili smo u gypsy-swing aranžmanima i na taj način napravili zapravo nove originale staroj i novoj publici. Jedna od pjesama nosi naslov "Zagreb i ja se volimo tajno". Izborom hoću reći da se Zagreb i ja volimo javno već četrdeset godina.
Arsen Dedić i Zoran Predin nakon koncerta u zagrebačkoj Tvornici 2005. godine (FOTO: Lupiga.Com)
Osamdesetih ste osnovali bend Lačni Franz, zajedno s akademskim slikarom Otom Rimeleom, i snimili nekolicinu albuma kao jedni od ključnih predstavnika slovenskog novog vala. Diljem Europe to je vrijeme označilo i konačnu artikulaciju revolta mladih s militarizmom, odnosno generacijom koja si je za pobjedu u Drugom svjetskom ratu uzela i možda malo previše kredita. Je li ovo što se događa danas klasno resetiranje, vraćanje na osnovne postavke?
- Vjerojatno i to. Ali najveće razočaranje ipak dolazi iz saznanja da demokracija može biti sama po sebi, u polupismenom društvu, otrovna za društvo samo. Veliki kapital ima previše para, pa kupuje sve što je još javno ili državno. Marketing uzgaja polupismene birače kojima prodaje svoju robu i političare koje sam stvara da mu realiziraju poslove i prodaju budućnost ljudi, onih istih koji su im dali vlast. Falsificiranjem povijesti se vraćamo u 19. stoljeće. Neonacizam, populizam i lažne vijesti služe aktualnom bogu sadašnjice - pohlepi.
Koncept razgolićavanja rockera pred publikom bez lažnog morala bilo je obilježje benda Buldožer, dok kritika primjećuje da je taj gard kod Lačnog Franza doživio svojevrsni obrat za 180 stupnjeva, skalpel ironije je okrenut prema samom sebi. Koliku ulogu u Vašem pisanju igra podsvijest i je li vam ona tampon zona ili adrenalin?
- Definitivno se volim šaliti na svoj račun i definitivno nemam cenzora u sebi. Crni humor mi daje slobodu i krila. Ne ovisim o nužnom razumijevanju publike. Više volim stvoriti dobro raspoloženje i probuditi radoznalost. Smatram, da nije potrebno sve racionalno shvatiti, valja se jednostavno prepustiti emocijama.
Kad bih Vas morao zamisliti da preuzimate mikrofon u pjesmi nekog popularnog regionalnog izvođača, čini mi se da bi to bili Jinx. Žao li vam je što stihove "Tko je kralj tko pleše sam/ Sve tajne ovog karnevala znam/ Muči me samo da li tu sam gost/ Možda i moje lice krije lica još..." - niste potpisali bas vi?
- Autor sam mnogih lijepih stihova, tako da, ne, nije mi žao, nego, baš obrnuto, veseli me, da me mnogi kolege inspiriraju svojim pjesmama. Novi album starog Buldožera, Borisa Belea s mladim bandom Dobri duhovi prošlosti, dobar je primjer da se i u kasnim šezdesetima mogu napisati udarne, duhovite i angažirane pjesme. Poslušajte "Ja imam sve i hoću još!" ili "Tvoja mama to radi puno bolje".
"Neonacizam, populizam i lažne vijesti služe aktualnom bogu sadašnjice - pohlepi" (FOTO: Lupiga.Com)
Zašto jedan Mariborčanin poput vas, svojevrsni simbol toga grada, danas živi u Ljubljani? Upućuje li ta činjenica možda na to da je Maribor nešto izgubio? Pitam vas i radi slovenske pjesnikinje Ane Svetel, autorice pjesme pod naslovom "Ljubljana je Maribor i Maribor je Ljubljana" koja govori kako je globalizacija Deželi ukrala dušu. Možda stoga i jeste stanovnik Ljubljane?
- U Ljubljani živim zbog praktičnih i privatnih razloga. Maribor je vrlo osebujan grad, sa svojskim smislom za humor - grad vina i nogometa. Maribor je nekadašnji jugoslavenski Liverpool, grad u kojem se ranih šezdesetih svirao rock. Maribor je dio mog karaktera.
Svoj hrvatski bend pronašli ste u intimi Siska, grada koji je ujedno i socijalno-demografska katastrofa za sebe. S Damirom Kukuruzovićem svirate i obrade Djanga Reinhardta, belgijskog Roma koji je ujedno otvorio put identitetu europskog jazza.
- S Damirom i njegovom Django Group sviramo, prije svega, moje autorske pjesme i nekoliko Djangovih standarda, a za koji mjesec ćemo svirati i koncertni program „Zoran pjeva Arsena“. Meni Sisak izgleda otvoren, dobroćudan i ljubazan grad, koji se isto kao Maribor iz propalog industrijskog groba, diže u novi život.
Kao slobodni strijelac djelujete na sceni već preko 20 godina, a upravo ste otvorili sedmu dekadu života. Projekt u kojem se stoga možda osjećate kao doma su i "Tragovi u sjeti", suradnja s Arsenovim sinom Matijom. Kako podnosite saudade (port. samoća) nakon Arsenovog odlaska i zašto ste odabrali upravo pjesme Bregovića, ali i Metikoša i Runjića te Balasevića?
- Slobodni strijelac sam već 40 godina, znači već od samog početka. Prije tri godine sam oživio brand Lačni Franz s mladim bandom, jer sam postao svjestan da je taj band jedini u kojem mogu pisat što god mi padne na pamet. Ja sam u Lačnom Franzu - najslobodniji. Projekt "Tragovi u sjeti 1+2" bio je opet tipičan "Glavom kroz zid" projekt. Nitko nije vjerovao, da ima smisla na minimalistički način snimiti najpopularnije pjesme ovih prostora. No, vrijeme je pokazalo, da sam bio u pravu. Prošle godine je prepuna dvorana Lisinski pjevala s nama. Ponekad baš volim pjevati pjesme svojih kolega, pogotovo pjesme u kojima kažu sve isto što sam i sam htio reći, ali su oni to rekli bolje. Onda nema smisla, da ja pišem svoje. Bolje je otpjevati njihove.
lupiga
Vrckasti slovenski pjevač, pjesnik i rocker itekako osjeća bilo domaće publike. S nacionalnim bardom Arsenom Dedićem, izgradio je umjetnički odnos koji nadograđuje i pjesmom "Zagreb i ja se volimo tajno" snimljenoj na tek završenom albumu "Zoran pjeva Arsena". Otac je petero djece, među kojima je i Andrej, pisac priča za djecu. Predin zbirkom "Glavom kroz zid", u nakladi zagrebačke Frakture, na svoj predinovski način zalazi u naše susjedstvo i smionim će zapletima, koji ne zaziru od očuđenja, do kosti ogoliti današnje društvo.
Ovaj Mariborčanin koji živi u Ljubljani prije nekoliko godina odlučio je novom postavom pomladiti svoj matični bend Lačni Franz s kojim je žario i palio osamdesetih. Pored inih projekata za hvatanje energije od mlade generacije, ističemo i "Tragove u sjeti", suradnju s Arsenovim sinom Matijom.
"Sve što ne mogu ispričati u pjesmama, ispričam u kratkim pričama" - Zoran Predin (FOTO: Lupiga.Com)
Dolazite u Zagreb na promociju svoje druge knjige, u pitanju su, prije bih rekao „Blitzgeschichten“, priče trenutka, nego li „Kurzgeschichten“, odnosno kratke priče. Od prve do zadnje na snazi je raspaljujući tempo, pojačan očuđenjem i skoro akutnom lokalnošću... Kako sam slušao čitanje vašeg sina koji piše priče za djecu, moram pitati otkud vam municija?
- Slažem se, moj sin Andrej je odličan pisac. Učim od njega. Kratka priča koja ima sve karakteristike romana, uvod, zaplet, kulminaciju, rasplet i kraj, daje ti mnogo više prostora i riječi od pisanja tekstova za pjesme, u kojima si rob žanra, ritma i melodije. Tako da sve što ne mogu ispričati u pjesmama, ispričam u kratkim pričama. A municija dolazi iz svakodnevne produkcije gluposti, koja je vrlo inspirativna.
Naslov "Glavom kroz zid" otkriva jednog angažiranog Zorana koji se dosad uglavnom furao na humor. U pričama je sad više nego jasno da ne štedite apsolutno nikoga, niti ikome želite ostati dužni.
- Fikciju i stvarnost preplićem uz pomoć crnog humora, koji mi omogućuje stvaranje naizgled apsurdnih situacija, s kojima mogu govoriti o stvarima, koje ljudima, što se ne plaše svoje mašte, daje puno pozitivne energije. Iz ovakvog načelnog opredjeljenja dolazi naslov „Glavom kroz zid“. Ostvarivanje naizgled nemogućeg.
Pjesnik i bankar T. S. Elliott kazao je da je travanj najokrutniji mjesec, međutim, evo ni siječanj se nije držao tako lose. Nedavno smo, upravo u siječnju, obilježili godišnjicu smrti vibrafonista i skladatelja Boška Petrovića, s kojim ste dijelili sarkastičan odnos spram stvarnosti. U kakvom vam je sjećanju ostao njegov BP klub i postoji li surogat za Zagreb bez njega?
- U najljepšem mogućem sjećanju ... Iz onog miljea ostali su samo Matija Dedić i Damir Kukuruzović. Upravo sam završio snimanje albuma "Zoran pjeva Arsena" na kojem surađujem s obojicom. Dvanaest Arsenovih bisera snimili smo u gypsy-swing aranžmanima i na taj način napravili zapravo nove originale staroj i novoj publici. Jedna od pjesama nosi naslov "Zagreb i ja se volimo tajno". Izborom hoću reći da se Zagreb i ja volimo javno već četrdeset godina.
Arsen Dedić i Zoran Predin nakon koncerta u zagrebačkoj Tvornici 2005. godine (FOTO: Lupiga.Com)
Osamdesetih ste osnovali bend Lačni Franz, zajedno s akademskim slikarom Otom Rimeleom, i snimili nekolicinu albuma kao jedni od ključnih predstavnika slovenskog novog vala. Diljem Europe to je vrijeme označilo i konačnu artikulaciju revolta mladih s militarizmom, odnosno generacijom koja si je za pobjedu u Drugom svjetskom ratu uzela i možda malo previše kredita. Je li ovo što se događa danas klasno resetiranje, vraćanje na osnovne postavke?
- Vjerojatno i to. Ali najveće razočaranje ipak dolazi iz saznanja da demokracija može biti sama po sebi, u polupismenom društvu, otrovna za društvo samo. Veliki kapital ima previše para, pa kupuje sve što je još javno ili državno. Marketing uzgaja polupismene birače kojima prodaje svoju robu i političare koje sam stvara da mu realiziraju poslove i prodaju budućnost ljudi, onih istih koji su im dali vlast. Falsificiranjem povijesti se vraćamo u 19. stoljeće. Neonacizam, populizam i lažne vijesti služe aktualnom bogu sadašnjice - pohlepi.
Koncept razgolićavanja rockera pred publikom bez lažnog morala bilo je obilježje benda Buldožer, dok kritika primjećuje da je taj gard kod Lačnog Franza doživio svojevrsni obrat za 180 stupnjeva, skalpel ironije je okrenut prema samom sebi. Koliku ulogu u Vašem pisanju igra podsvijest i je li vam ona tampon zona ili adrenalin?
- Definitivno se volim šaliti na svoj račun i definitivno nemam cenzora u sebi. Crni humor mi daje slobodu i krila. Ne ovisim o nužnom razumijevanju publike. Više volim stvoriti dobro raspoloženje i probuditi radoznalost. Smatram, da nije potrebno sve racionalno shvatiti, valja se jednostavno prepustiti emocijama.
Kad bih Vas morao zamisliti da preuzimate mikrofon u pjesmi nekog popularnog regionalnog izvođača, čini mi se da bi to bili Jinx. Žao li vam je što stihove "Tko je kralj tko pleše sam/ Sve tajne ovog karnevala znam/ Muči me samo da li tu sam gost/ Možda i moje lice krije lica još..." - niste potpisali bas vi?
- Autor sam mnogih lijepih stihova, tako da, ne, nije mi žao, nego, baš obrnuto, veseli me, da me mnogi kolege inspiriraju svojim pjesmama. Novi album starog Buldožera, Borisa Belea s mladim bandom Dobri duhovi prošlosti, dobar je primjer da se i u kasnim šezdesetima mogu napisati udarne, duhovite i angažirane pjesme. Poslušajte "Ja imam sve i hoću još!" ili "Tvoja mama to radi puno bolje".
"Neonacizam, populizam i lažne vijesti služe aktualnom bogu sadašnjice - pohlepi" (FOTO: Lupiga.Com)
Zašto jedan Mariborčanin poput vas, svojevrsni simbol toga grada, danas živi u Ljubljani? Upućuje li ta činjenica možda na to da je Maribor nešto izgubio? Pitam vas i radi slovenske pjesnikinje Ane Svetel, autorice pjesme pod naslovom "Ljubljana je Maribor i Maribor je Ljubljana" koja govori kako je globalizacija Deželi ukrala dušu. Možda stoga i jeste stanovnik Ljubljane?
- U Ljubljani živim zbog praktičnih i privatnih razloga. Maribor je vrlo osebujan grad, sa svojskim smislom za humor - grad vina i nogometa. Maribor je nekadašnji jugoslavenski Liverpool, grad u kojem se ranih šezdesetih svirao rock. Maribor je dio mog karaktera.
Svoj hrvatski bend pronašli ste u intimi Siska, grada koji je ujedno i socijalno-demografska katastrofa za sebe. S Damirom Kukuruzovićem svirate i obrade Djanga Reinhardta, belgijskog Roma koji je ujedno otvorio put identitetu europskog jazza.
- S Damirom i njegovom Django Group sviramo, prije svega, moje autorske pjesme i nekoliko Djangovih standarda, a za koji mjesec ćemo svirati i koncertni program „Zoran pjeva Arsena“. Meni Sisak izgleda otvoren, dobroćudan i ljubazan grad, koji se isto kao Maribor iz propalog industrijskog groba, diže u novi život.
Kao slobodni strijelac djelujete na sceni već preko 20 godina, a upravo ste otvorili sedmu dekadu života. Projekt u kojem se stoga možda osjećate kao doma su i "Tragovi u sjeti", suradnja s Arsenovim sinom Matijom. Kako podnosite saudade (port. samoća) nakon Arsenovog odlaska i zašto ste odabrali upravo pjesme Bregovića, ali i Metikoša i Runjića te Balasevića?
- Slobodni strijelac sam već 40 godina, znači već od samog početka. Prije tri godine sam oživio brand Lačni Franz s mladim bandom, jer sam postao svjestan da je taj band jedini u kojem mogu pisat što god mi padne na pamet. Ja sam u Lačnom Franzu - najslobodniji. Projekt "Tragovi u sjeti 1+2" bio je opet tipičan "Glavom kroz zid" projekt. Nitko nije vjerovao, da ima smisla na minimalistički način snimiti najpopularnije pjesme ovih prostora. No, vrijeme je pokazalo, da sam bio u pravu. Prošle godine je prepuna dvorana Lisinski pjevala s nama. Ponekad baš volim pjevati pjesme svojih kolega, pogotovo pjesme u kojima kažu sve isto što sam i sam htio reći, ali su oni to rekli bolje. Onda nema smisla, da ja pišem svoje. Bolje je otpjevati njihove.
lupiga
