Nad ambisom kanjona Cetine stoji ta golema crna rupa. „Tunel iz ničega u ništa“, kako su ga prozvale novine. 1471 metar prokopa koji ne dolazi od nikuda i ne vodi nikuda. Ali je ondje. Tek tako. I nitko ne zna što bi s njim. Sad bi navodno, kako bi se spasila stvar, na drugoj strani kanjona trebalo probiti tunel s raskrižjem. Kako bi tunel iz ničega u ništa postao tunel iz ničega u nešto. Zamisao je da vozač usred tunela skrene oštro lijevo u drugu cijev prema Naklicama odakle dalje može do Splita. Prokopat će tunel inžinjerci i ravno prema Dugom ratu, ali tek toliko, ako se jednom ipak bude gradila omiška obilaznica koje neće biti. Neki drugi stručnjaci kažu pak kako je raskrižje u tunelu dosta opasna stvar, prometni manevar koji priziva nesreću. Nije im teško za povjerovati jer se takvog čuda malogdje u svijetu može vidjeti.
Nisam stručnjak ali nekako mi se čini da će ta rupa visoko nad Cetinom za dugo vremena ostati baš to što sada jeste. Obična rupa u stijeni. Tunel iz ničega u ništa. Uspomena na pokušaj gradnje omiške obilaznice. Za čega su novci potom prebačeni na riječku obilaznicu ali građevincima u tunelu to nitko nije rekao. Pa su Dinaru godinama marno bušili, kopali i rušili sve dok ih s druge strane nije dočekalo ništa osim pogleda u bezdan.
Ali što je više gledam, onako kako visi nad Cetinom, ta glupa besmislena rupa dobiva smisao upravo u svojoj šupljini. Vidite, inžinjerci su rupu počeli kopati u Sanaderovoj vladi a eto, probili su je u Milanovićevoj vladi. Pri tom su prošli i kroz svu šupljinu Kosoričine vlade. Da je kojim slučajem stijena bila veća vrijedni ljudi probušili bi i cijeli mandat ove Vlade a da Hajdaš Dončić to ne bi ni osjetio.
Pa kad usporedimo šupljinu koju su napravili inžinjerci i šuplju stvarnost u koju su proteklog tjedna izbili, ta crna rupa i nije tako crna. Već samim tim što se vidi. Jer znate već iz astronomije, prave crne rupe se ne vide. Jer usisavaju svu svjetlost oko sebe. Tek se skupim i osjetljivim astronomskim instrumentima može utvrditi njihovo postojanje.
Otprilike tako bi se recimo moralo mjeriti i postojanje Vlade. Golim okom je jednostavno nemoguće utvrditi da ovom zemljom netko upravlja.
Sjećate li se spektakularno šupljih priča o državnim investicijama? Plomin, Ombla, škole , vrtići, bandere... Od svega niknule su samo betonske bandere. Jer ih grade neke betonske tvrtke iz varaždinskog kraja. Sve drugo je završilo u moćnoj gravitaciji Čačićeve crne rupe a Čačić će završiti u zatvoru.
A sjećate li se one šupljine o rekonstrukciji i racionalizaciji državne , javne i lokalne uprave i smanjivanju broja općina? Naručene su i studije, angažirani konzultanti. Sve skupa završilo je u crnoj rupi lokalnih izbora i rezaču papira u uredu Nevena Mimice a Mimica će uskoro završiti u Briselu.
Sjećate li se one znanstveno- fantastične priče o 50.000 novih radnih mjesta u obrtu, malom i srednjem poduzetništvu koje je do kraja prošle godine obećao Gordan Maras? Završila je u crnoj rupi Zavoda za zapošljavanje zajedno sa još 370 000 nezaposlenih. Maras će jednom opet završiti kao financijski direktor SDP-a a SDP će tada ponovo završiti u financijskom minusu.
Sjećate li se priče o rasterećenju gospodarstva? Završila je u novom opterećenju od 20 posto, koliko su poskupjeli troškovi energije.
Pa kraj svih tih šupljih priča, ona rupa u Omiškoj Dinari i ne izgleda tako šuplja. Za razliku od proteklih 400 dana iz ničega u ništa ondje je ipak ostalo 1471 metar nečega. Ali ok, da bi se napravila takva impresivna šupljina od projekta do realizacije trebalo je nekoliko godina. A do kraja mandata je negdje taman toliko, stigne se još.
Izvor: Biblog
