Zamislivši svojevremeno finale svehrvatske pomirbe kao miješanje kostiju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu, veliki hrvatski revizionar Franjo Tuđman trpio je i kritike iz inozemstva, iako njegova ideja nije bila toliko daleko od duha pomirbe koji je zavladao usvajanjem evropskih rezolucija o osudi totalitarnih režima, a u kojem duhu aktualne hrvatske vlasti upravo provode opsežnu operaciju izjednačavanja fašizma i komunizma.

Još prošle godine, 23. kolovoza, predsjednik Sabora Josip Leko i ministar branitelja Predrag Matić, u društvu izaslanika predsjednika Republike Ive Josipovića i brojne svite, obilježili su novoproglašeni Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima posjetivši istovremeno dva stratišta. Najprije su otišli odati počast žrtvama Jazovke, jame na Žumberku u koju su partizani nakon bitke za Krašić 1943. bacili oko 250 ustaša, te još toliko zarobljenika u svibnju i lipnju 1945. godine. Zatim su se odvezli do Jadovnog, podvelebitskog logorskog sustava otvorenog 1941. odmah po proglašenju NDH, u kojem je u samo 132 dana, dok ga nisu zatvorili Talijani, ubijeno između 20 tisuća i 40 tisuća srpskih, romskih i židovskih civila.

Za razliku od Tuđmanovih namjera, Leko i Matić nisu prenosili ničije kosti. Čemu gnjavaža kada su dva mjesta udaljena samo nekoliko sati vožnje službenim audijem, a cijela je stvar ionako u simbolici?

“Jazovka i Jadovno su simbolička mjesta koja su Hrvatsku dijelila posljednjih sedamdesetak godina. Danas, prvi put od samostalnosti, okupili smo se ovdje kako bismo se poklonili svim žrtvama, jer su za nas sve žrtve jednake”, izjavio je tada Matić, glavni činovnik jednadžbenog projekta, povjerenog mu od vlade Zorana Milanovića.

Lanjsko zajedničko obilježavanje, s namjerom da se ponovi svake godine, samo je dio dosadašnjih napora čija je suma isporučena sredinom travnja Vladinim usvajanjem dvaju izvještaja, onog o provedbi novog Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, te onog o radu za to nadležnog Vladinog povjerenstva s Matićem na čelu. Iz tih se dokumenata može doznati da se diljem zemlje upravo iskopavaju kosti, da su zasad obuhvaćene 82 lokacije, od kojih je 16 već obrađeno, 25 ih se priprema za iskapanja, a 41 je u procesu istraživanja. Matićevo povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika pet ministarstava, raznih ustanova, četiriju vjerskih zajednica, Saveza antifašista, udruge Hrvatski domobran i neizostavnog HHO-a, usuglasilo se oko toga kakvi će natpisi stajati na budućim spomen-obilježjima, inače identičnima za sve lokacije, čije je umjetničko rješenje također već pribavljeno natječajem.

Tipizirani tekst, koji dolazi u tri varijante, u prvoj varijanti glasi: “U spomen na (broj) žrtava komunističkog režima ubijenih (datum) godine u (lokacija).” Druga varijanta razlikuje se samo po jednoj riječi, naime po tome što umjesto “komunističkog” stoji “ustaškog” režima. A kada se stratišta obilježe istim spomenicima s istim natpisima, ta jedina razlika postat će, naravno, ono što se izjednačava. To su Matić i Leko putem službenih audija, a Josipović putem svojeg izaslanika, već učinili u Jazovki i Jadovnom. Zločin partizanske odmazde nad ustašama bio je poravnan sa zločinom državno programiranog genocida. Ubojstvo nekoliko stotina mrskih neprijatelja s istrebljenjem desetaka tisuća civila, državi mrskih zbog svoje nacionalnosti. Zločini su poravnani kako bi se poravnali počinitelji, a počinitelji kako bi se izjednačili režimi.

Kako smo naveli, postoji i treća varijanta natpisa, a ona je pak vrlo tuđmanovska: tu se spomen podiže žrtvama “svih totalitarnih” režima. Pitanje je za kakvu je priliku ta varijanta natpisa, u kojem se ustaše i komunisti konačno stapaju u jedinstveni pojam, unaprijed utanačena. Kako ipak nema naznaka o reaktiviranju Tuđmanove ideje o preseljenju ustaških kostiju u Jasenovac, treća varijanta, po svoj prilici, odražava nadu da će se istraživanjem brojnih lokacija barem negdje pronaći kosti ustaških i partizanskih žrtava izmiješane in situ. Takav simbolički zgoditak Matića i Leku ubuduće bi poštedio čak i vožnje između dvaju stratišta.

Tablični pregled 82 lokacije zasad im ostavlja prostora za takvu nadu, s obzirom na to da za dio njih ne postoji jasan podatak o žrtvama i okolnostima stradanja. Međutim, tamo gdje neki podaci postoje, uz nekoliko izuzetaka redom su to “njemački vojnici”, “redarstvenici NDH”, “zarobljeni vojnici NDH”, “zarobljeni vojnici HOS-a NDH”, “pripadnici oružničke postaje NDH”, “zarobljeni domobrani”, “ustaše” ili “žrtve križnog puta”. Vremena stradanja su različita, nešto je slučajeva iz 1942., 1943. ili 1944. godine, za mnoge se naprosto navodi “Drugi svjetski rat”, dok je najveći broj onih smještenih u “Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje”, odnosno u “poslijeratno razdoblje”, “nakon 9. svibnja 1945.” ili u svibanj i lipanj 1945. godine. Kao kraj rata uzima se 9. svibnja, dan kapitulacije Njemačke, iako se postrojbe NDH tada nisu razoružale, a za sve te ubijene oružnike, redarstvenike, HOS-ovce, raznorazne ustaše i domobrane namijenjen je dakle onaj tipizirani tekst spomen-obilježja. Svi su oni žrtve “komunističkog režima”.

Za provedbu projekta lani su već utrošena dva milijuna kuna, ne računajući resurse mnogobrojnih uključenih institucija, pa su određene i prve dvije lokacije za postavljanje spomenika, jednog u spomen na 134 žrtve ubijene u svibnju 1945. u Gračanima kraj Zagreba, gdje se radilo o zarobljenim vojnicima HOS-a NDH, drugog u spomen na 15 civila ubijenih u rujnu 1946. u Tupalama kraj Otočca. Posljednji spomenik Matić i Leko svečano su otkrili koncem prošle godine, samo dva mjeseca nakon brzopotezne bagerske akcije, iako je događaj neistražen i zna se samo toliko da je bio vezan uz čišćenje uporišta ustaških križara, aktivnih u godinama nakon rata. Bez obzira na nedostatak jasnih podataka i različite okolnosti, za oba je zločina namijenjen identičan spomenik i isti natpis, u spomen na “žrtve komunističkog režima”, a programom za 2014. obuhvaćeno je još 14 lokacija kojima će se pristupati na isti, uniformni način.

Matićevo povjerenstvo funkcionira po principu većinskog preglasavanja, pa oni koji ostaju u manjini razmišljaju o izlasku. Rabin Luciano Moše Prelević, predstavnik Koordinacije židovskih općina, kaže za “Novosti” kako više ne ide na sjednice jer mu je od svega muka, posebno nakon izjednačavanja Jazovke i Jadovnog. Kao jedan od problema ističe činjenicu da se Zakon odnosi na groblja rata i poraća, ali je povjerenstvu dano da se bavi samo “komunističkim” zločinima, na što su usmjerena sva iskapanja i pri čemu se ide na generaliziranje i olako obilježavanje grobova.

- Apsolutno razumijem i suosjećam s rodbinom žrtava, ali ovdje se radi brzopleto i s određenim svjetonazorskim prisvajanjima. Trebalo bi sve lokacije pomno istražiti i analizirati, utvrditi što se točno desilo i specificirati tko je žrtva, a tko izvršitelj, jer žrtve zaslužuju istinu, a zločinci osudu. Nemam problem da se konkretno napiše tko je zločin počinio, je li to neka partizanska brigada, jedinica KNOJ-a i slično. No ovdje se želi osuditi “komunistički režim”, što je preopširno i ne govori ništa, a u žrtve spadaju i vojnici NDH koji se nisu predali, i poslijeratni ustaški križari i teroristi, pri čemu ne znamo je li riječ o zločinu ili poginulima u borbi, je li bilo kakvog suđenja ili nije. Predviđaju se uniformni spomenici, a time ne odajemo pijetet žrtvama, nego se bavimo dnevnom politikom i stvaramo opet nove prijepore – kaže Prelević, dodajući da današnje generacije nisu u svađi i da se Vlada ne bi trebala baviti pomirbom mrtvih.

O napuštanju povjerenstva razmišlja i Ivan Fumić, predstavnik Saveza antifašističkih boraca, ocjenjujući da je ono “formirano samo da bi se blatila Narodnooslobodilačka borba”. Iako je Zakon tražio od povjerenstva da definira spomen-obilježja samo za žrtve poslijeratnog razdoblja, s tekstovima o okolnostima stradanja za svaku pojedinu lokaciju, usvajanjem tipiziranih natpisa o žrtvama “komunističkog”, “ustaškog” i “svih totalitarnih režima” ono je obuhvatilo i ratno i poratno razdoblje, a Fumić kaže da je tu riječ o namjeri da se i pripadnici postrojbi NDH koji su stradali tijekom rata označe “žrtvama komunističkog režima”.

Osim tipiziranih tekstova, nešto o tome govori i činjenica da su Matić i Leko pred Jazovkom već odali počast i onim ustašama ubijenima 1943. kao žrtvama totalitarnog komunističkog poretka. Rabin Prelević primjećuje kako se i Evropa u posljednje vrijeme bavi osudom komunističkih režima, no naglašava kako je ono što se u Hrvatskoj događalo koncem rata neusporedivo sa staljinizmom u Istočnoj Evropi i zbivanjima u Češkoj ili Mađarskoj. To nas vodi do druge dimenzije problema, naime do pitanja o tome zašto se zločini koji se pripisuju jedinicama Narodnooslobodilačke vojske označavaju baš kao zločini “komunističkog režima”.

Kada su Talijani zatvorili Jadovno, Ante Pavelić nastavio je istrebljenje Srba, Roma i Židova tako što ga je koncentrirao u Jasenovcu. A tu se pretprošle nedjelje, natječući se u osudama ustaškog genocida, okupio hrvatski državni vrh. Premijer i predsjednik nisu se libili teških riječi, govoreći o neviđenom izravnom istrebljivanju manjina, o mučenju i ubijanju radi krivog svjetonazora i vjere, i to u ime hrvatske državnosti, a ništa manje oštro predsjednik Sabora osudio je ustaški režim kao “neslobodarski, režim bezobzirnog nasilja, strahovlade i ubijanja”. Sva trojica potom su se bacila na slavljenje antifašističkog pokreta, ističući kako su ustaški zločini “naveli stotine tisuća Hrvata da se pobune” (Milanović) i da je “ogromna većina hrvatskog naroda bila protiv takve ideologije i zločina” (Josipović).

No Leko se, pri kraju svojeg govora, izravno osvrnuo i na ono čega se Josipović, spominjući poslijeratne zločine i druge totalitarne ideologije, tek uzgred dotakao, a to je posao kojim se on i Matić u posljednje vrijeme intenzivno bave. Kazao je kako se danas “poklanjamo žrtvama fašizma, obnavljamo spomenike na njih i čuvamo vlastitu antifašističku povijest, a istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se žrtvama tih zločina”. Već smo opisali kako ovaj izraz “istodobno smo osudili” u slučaju Jazovke i Jadovnog treba shvatiti doslovno, no tu valja još malo zastati i primijetiti kako je za Leku vlastita povijest “antifašistička”, a zločini odmazde i represije su “komunistički”, jer taj odabir kvalifikacija nipošto nije slučajan.

U govorima državnog vrha u Jasenovcu ponovno se, kao i u nizu prilika do sada, hrvatski antifašizam pojavljuje ne samo bez svojeg jugoslavenskog konteksta, nego i bez svoje komunističke komponente. On se u tom obliku redovito pojavljuje i u govorima na Dan antifašističke borbe 22. lipnja u Brezovici, kada se državni vrh natječe u hvalospjevima borbi protiv nacifašizma, prešućujući da je tu borbu idejno i organizacijski vodila Komunistička partija Jugoslavije, koja je u toj istoj Brezovici i osnovala Prvi sisački partizanski odred. No ako je u hrvatskom antifašizmu ta komunistička komponenta za današnju hrvatsku državu toliko nevažna, zašto se onda ustaše pobijeni od strane partizana smatraju žrtvama “komunističkog režima”? Zašto se oni koji su slavno pobijedili ustaše i naciste nazivaju “antifašistima”, a oni koji su ih bacali u jame “komunistima”?

Povijesni revizionizam koji je u Hrvatskoj na snazi od 1990. očito se ne svodi samo na desničarske pokušaje rehabilitacije NDH i umanjivanja ustaških zločina. Na djelu je i revizija prošlosti u kojoj hrvatski antifašizam egzistira bez komunizma, a komunizam bez antifašizma, u kojoj odvojeno egzistiraju dobri antifašisti i komunistički zlikovci, samo što tu reviziju ne provodi desnica, već lijevo-liberalni dio političke scene, čiju je današnju predanost tekovinama tuđmanizma kolumnist “Novosti” Marinko Čulić nedavno opisao u proširenom reizdanju svoje knjige o Tuđmanu.

U toj revidiranoj prošlosti ne izjednačavaju se naprosto zločini ustaša i partizana, već su zločini koji se izjednačavaju s fašističkima isključivo “komunistički”, u čemu između SDP-a i HDZ-a postoji zanimljiva podudarnost. Iako je stranka Tomislava Karamarka, sa svojim asimetričnim isticanjem zločina samo jedne strane, danas puno udaljenija od tuđmanovske simetrije nego Milanovićev SDP, i Karamarko će za kosti svojeg biračkog tijela radije okrivljavati “komuniste”, jer time nastoji uprljati antifašizam upravo onim od čega ga SDP pokušava očistiti. A kako je i u evropskom kontekstu antifašizam neupitan, ali komunizam nije, posljednji hrvatskoj desnici dobro služi i za ono po čemu ne smije otvoreno pljuvati.

Iz Evrope su, dapače, stigli dodatni poticaji za kriminalizaciju komunizma, nakon što je Vijeće Evrope 2006. usvojilo Rezoluciju o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, a Evropski parlament 2009. Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu kojom je, između ostalog, preporučeno i obilježavanje Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, što je, inače, prihvatilo samo pet članica. Evropskim se rezolucijama komunistički režimi osuđuju jer su masovno kršili ljudska prava, pravdajući zločine “u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata”. Ideja pomirenja, kojeg ne može biti bez istine i sjećanja, u obje je rezolucije naglašena, a u onoj iz 2009. podcrtava se važnost “prisjećanja na one koji su se aktivno protivili totalitarnoj vladavini i koji bi u svijesti Evropljana trebali zauzeti mjesto kao heroji totalitarnog doba zbog svoje predanosti, vjere u ideale, časti i hrabrosti”. Nadalje, “izražava se poštovanje za sve žrtve totalitarnih i nedemokratskih režima u Evropi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i represije”.

Ne treba sumnjati da su mnogi u Evropi demokratske i slobodarske proklamacije ovih dokumenata podržali s krajnjom namjerom kriminalizacije same komunističke ideje, te da takve motivacije ima i kod političke elite u Hrvatskoj, koja se do te mjere odriče socijalističke prošlosti da prešućuje i značaj koji je ideja socijalne revolucije imala u antifašističkom otporu.

- Sva društva postjugoslavenskih republika temeljno su obilježena antikomunizmom. Istočnoevropska isto tako, ali donekle iz razumljivih trauma koje se u malo čemu mogu usporediti s jugoslavenskim iskustvom, a zapadnoevropska iz straha od alternative postojećem lošem sustavu. Taj strah nagoni one koji upravljaju evropskom politikom da na bilo koji način pokušaju spriječiti socijalističku alternativu, a ove rezolucije jedan su od tih načina – kaže za “Novosti” povjesničar Dragan Markovina.

Bez obzira na sve to, nekako je ipak teško prepoznati sve one pripadnike Pavelićevih postrojbi kao “heroje totalitarnog doba” iz evropskih rezolucija i idealiste “koji su se borili protiv tiranije i represije”. Međutim, kada su HDZ i SDP krenuli rezolucije prenositi na hrvatske prilike, dogodilo se upravo to. Kao žrtve komunističke represije u prvi plan nisu došli ni klasni neprijatelji ni protivnici jednoumlja. U prvi plan nisu došli ni Goli otok ni politički zatvorenici, nego su žrtvama proglašeni redarstvenici – oni Pavelićevi, a s njima i oružnici, HOS-ovci, raznorazni ustaše i domobrani. Svi su oni žrtvama komunističkog režima proglašeni od strane današnjeg falšističkog režima.

  •  


Kapitulacija socijaldemokracije

Zajedničko obilježavanje Jazovke i Jadovnog, kao i sudjelovanje SDP-ovog gradonačelnika Ive Baldasara na otkrivanju spomenika bojni “Rafael vitez Boban” u Splitu, Dragan Markovina vidi kao kapitulaciju socijaldemokratske ideje koja vodi pobjedi desnog stanja svijesti u Hrvatskoj, obilježenog time što se ne može pomiriti s ishodom Drugog svjetskog rata.

- Očito je na djelu završetak faze pretvaranja SDP-a u light nacionalističku stranku, koje je započeo Ivica Račan, a čemu svjedoči i SDP-ovo jednako distanciranje od “lijevih” i “desnih” zločina. Riječ je o procesu miješanja kostiju, ne doslovnog nego idejnog, koji Tuđman nije uspio dovršiti, ali ga SDP dovršava, pokušavajući uspostaviti jednak vrijednosni sud o NDH i socijalističkom otporu i poslijeratnoj vlasti – kaže Markovina, navodeći da se stvara društvena atmosfera u kojoj neće ostati nikakvog prostora za istinsko njegovanje antifašizma.

Nastojanja da se hrvatski antifašizam očisti od komunizma, kako bi se ovome pripisali svi zločini, Markovina naziva “čistim povijesnim falsifikatom”. On upozorava da ni u jednoj zapadnoevropskoj zemlji nije postojao sličan slučaj tako zvjerske kolaboracije kao u NDH, kao i na to da je iskustvo antifašističke borbe neusporedivo s onim u drugim zemljama.

- Notorna je činjenica da većina partizanskih boraca nisu bili članovi Partije, ali nikakvo naknadno interpretiranje ne može promijeniti ni činjenicu da je taj pokret bio vođen i usmjeravan, te da je pobijedio zahvaljujući komunistima i njihovom fanatizmu – kaže Markovina.

Povjesničar navodi da su zločini koji su se dogodili nedopustivi, ali da ih treba sagledati u kontekstu ratnih zbivanja u kojima su partizani izgubili puno ljudi i činjenice da je vojska NDH nastavila ratovati i nakon kapitulacije Njemačke, povlačeći se naoružana prema Austriji, te da su brojne skupine ostale u zemlji pokušavajući nastaviti križarsku borbu.

- Tu se nije radilo ni o kakvim posebnim “komunističkim zločinima”, nego doista o odmazdi nad neprijateljima. Naravno da je u tim obračunima ubijen izvjestan broj ljudi i da ih je potrebno pristojno pokopati, ali mislim da je neprimjereno stavljati režimska obilježja, a pogotovo u svjetlu činjenice da nemamo spomenike ni u Varivodama, Gruborima, Gospiću, Osijeku ili Lori, niti na ostalim mjestima gdje su ljudi ubijeni od legalnih jedinica hrvatskih vlasti – kaže Markovina, primjećujući kako se ti zločini ne smatraju režimskima, već samo incidentima.

Izvor: novosti