Žrtve u povijesnom mikseru

U tjednu za nama i u Hrvatskoj je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, dan kojega se obilježava 23. kolovoza jer je tako u svojoj Rezoluciji od 2. travnja 2009. godine zapisao Europski parlament, a Europski je parlament taj dan izabrao za obilježavanje žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima ne zato što bi Europski parlament htio komemorirati žrtve nego zato što je Europski parlament htio politizirati (što i jest posao parlamenta), ali u lošem smislu te riječi.

Nedvojbeno je da žrtvama totalitarnih režima treba odati dužno poštovanje, baš kao što je nedvojbeno da su takvi režimi za osudu i baš kao što se treba nadati (i na tome raditi) da takvi režimi više neće biti uspostavljeni.

No, određivanje jednoga datuma za istodobno obilježavanje svih žrtava svih totalitarnih i svih autoritarnih režima nije ništa drugo nego, da parafraziramo  naslov 20 godina starog teksta Marinka Čulića iz »Feral Tribunea«, miksanje kostiju.

Dakle, 23. kolovoza izabran je za Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima zato što su toga dana u Moskvi ministar vanjskih poslova nacističke Njemačke Joachim von Ribbentrop i ministar vanjskih poslova staljinističkog Sovjetskog Saveza Vjačeslav Molotov potpisali sporazum (i pripadajuće tajne anekse, kako tada tako i u nekoliko sljedećih mjeseci) kojima su podijelili interesne sfere između te dvije države.

Podjela interesnih sfera ne znači ništa drugo nego dijeljenje teritorija drugih država, u ovome slučaju riječ je bila ponajprije o Poljskoj kao najpoznatijem slučaju, ali i Estoniji, Latviji, Litvi, Finskoj, Rumunjskoj.

Iz toga se sporazuma ne vidi narav totalitarnih režima. Radi se o imperijalnom sporazumu dvije velike države na račun trećih, svakako ne prvom u povijesti. Snažniji efekt bi se postigao da je dan sjećanja razdvojen, oba su totalitarna režima dala dovoljno datuma koja se mogu komemorirati, a koji bi se komemorirali na dan kada se u povijesti dogodilo nešto što je imanentno tim režimima (primjerice osnivanje Dachaua, proglašenje Nirnberških zakona, naredba sovjetske vlade o osnivanju gulaga ).

No, Hitlerovi i Staljinov režim spojili su se tog 23. kolovoza 1939. godine i proglašenje tog datuma Europskim danom sjećanja bila je izvrsna prilika da se jednom prilikom udare dvije muhe: prvim su u istu ravan stavljeni nacizam i komunizam (pri čemu svatko tko je čitao Hannah Arendt zna u čemu je razlika), a druga mnogo važnija je da se u potpunosti zanemare zločini demokratskih režima.

Izabrati za Europski dan sjećanja datum kada su dva totalitarna režima sklopila imperijalni sporazum na račun trećih, a zanemariti da je takav, zapravo još i gori sporazum sklopljen s Hitlerom deset mjeseci ranije, samo što su ga u Münchenu s njime sklapali demokratski režimi Velike Britanije i Francuske je najblaže rečeno licemjerno.

Staljin i Molotov barem su bili elementarno svjesni da rade nešto nečasno, zapadnoeuropska demokratska gospoda su, nakon što su rastrančirala Čehoslovačku, s nacistima šampanjizirala i govorila kako su, eto, osigurali mir za generaciju.

Upravo izostanak osude žrtava demokratskih režima i jest glavna slabost Rezolucije Europskoga parlamenta od 2. travnja 2009. godine, a takve žrtve za Europski parlament očito ne postoje. U Rezoluciji se spominje suočavanje s prošlošću, iskustva življenja u totalitarnim režimima, nužnost otvaranja arhiva kako bi se povijest iz razdoblja tih režima mogla rasvijetliti, dužnost davanja poštovanja žrtvama i sve to u načelu stoji.

Poteškoća jest u tome što se pretpostavlja da zlo mogu činiti samo oni režimi za koje smo se manje-više konsenzualno dogovorili da su po svojoj naravi zli. Demokratski režim ne spada u konsenzualno naravno zle režime, pa se na onu nesreću i zločine koje proizvedu demokratski režimi, poput trančiranja suverene europske države, Rezolucija ne odnosi. To, pak, znači da se sa zločinima koje počine demokratski režimi ne treba suočavati, a to pak znači da su žrtve koje proizvede demokratski režim bezvrijedne te da ih ne treba komemorirati.

Rezolucija na koju se ovih dana često pozivao ministar kulture Zlatko Hasanbegović u točci N navodi da je iz perspektive žrtve nebitno koji im je režim oduzeo slobode ili su mučeni i ubijeni iz bilo kojeg razloga. Ta perspektiva žrtve uvažava se samo ako je žrtva proizvod totalitarnog režima. Zato je perspektiva žrtve u današnjoj hrvatskoj politici važna ako se žrtva zvala Stjepan Đureković, ali je perspektiva žrtve u današnjoj hrvatskoj politici nevažna ako se žrtva zove Milan Levar.

novilist