Iako su se predstavnici Kine, Egipta, Europske unije, Francuske, Njemačke, Irana, Iraka, Italije, Jordana, Libanona, Omana, Katara, Rusije, Saudijske Arabije, Turske, UAE, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenih naroda 30. listopada u Beču načelno složili o načinu rješavanja sirijske krize i potpisali zajedničku deklaraciju od devet točaka kojom Ujedinjeni narodi dobivaju ovlasti da pronađu način uspostave tranzicijske vlade i održavanja slobodnih izbora, postoje mnogi koji su skeptični po pitanju ishoda ovog dogovora i misle da će se sirijska kriza ipak riješiti na bojnom polju. (Opširnije: Pregovore u Siriji mnogi smatraju uspješnima, ali eksperti smatraju da će se sudbina Sirije riješiti na bojnom polju, a ne u bečkim hotelima)
Čekajući da pregovori u Beču ipak poluče željeni rezultat, rat u Siriji je još uvijek glavni izvor vijesti svjetskih medija. Osim toga, Europska unija je pod udarom sirijskih izbjeglica koji bježe od barbarstva "Islamske države", dok su interesi Rusije i Sjedinjenih Država koji se isprepliću na teritoriju devastirane zemlje došli do razine sukoba i najnapetiji su još od doba Hladnog rata.
Pesimizam glede sporazumnog rješenja sirijske krize između svjetskih i regionalnih sila se može protumačiti u 10 jednostavnih točaka.
Bliski istok je jedna od najnestabilnijih regija u svijetu u novijoj povijesti. Međutim, Sirija ima neviđeni utjecaj na međunarodnu politiku i sudbinu čitavih regija poput Perzijskog zaljeva ili Europske unije. Izvršni urednik ruskog magazina Slon, Petar Bologov, pokušao je analizirati 10 ključnih točaka koje objašnjavaju zašto je upravo ta zemlja, a ne Egipat, Afganistan ili Libija, postala je kamen spoticanja između međunarodnih sila i glavobolja za desetine drugih zemalja.
1. Raskrižje civilizacija
Sirijska država se nalazi na "raskrižju civilizacija". Na njenom su se teritoriju tradicionalno sukobljavali interesi Zapada i Istoka, od Aleksandra Velikog i Ahemenida, od Rima i njihovih neprijatelja do Bizanta i Sasanida. Sa sjevera i juga su se na teritoriju Sirije sukobljavali stari Egipat i Hetiti, te Mameluci i Ilhanidsko Carstvo, a od početka drugog tisućljeća kroz križarske ratove islam i kršćanstvo. Osim toga, Sirija je, poput Ukrajine, koridor za tranzit energenata iz najvažnijeg europskog tržišta - Azije. Posljedica svega navedenog je da danas mnoge ekonomske i političke skupine pokušavaju kontrolirati Siriju.
2. "Babilon"
Sirija je geografski smještena na raskrižju glavnih trgovačkih putova, što je dovelo do prodora utjecaja različitih kultura i religija, a to je, pak, onemogućilo formiranje nacionalnog identiteta. Drugim riječima, Sirija je previše raznolika da bi bila ujedinjena. Tijekom francuske vladavine, koja je nastupila nakon Prvog svjetskog rata pa do podjele turskog carstva, Sirija je bila podijeljena na četiri dijela: Aleppo, Damask, Jabal Al-Druz i Alavitsku državu. Iako je islam dominantna religija u zemlji postoji i velika kršćanska zajednica, te predstavnici drugih vjera. Svi oni su mirno živjeli prije oštrog pada BDP-a koji je započeo 2000. godine. Jednakost prava između sirijskih vjeroispovijesti je uzrokovao gnjev jednog dijela sunitske većine, činjenica koju je iskoristio ISIL pri uspostavljanju svoje "kvazi-države" na sirijskom teritoriju.
3. Suša i sudbina Akadskog carstva
Sirija je pretrpjela tešku sušu između 2006. i 2010. godine, a prosječna godišnja temperatura u zemlji je od 1990. porasla za 1,2 stupnjeva Celzijusa, dok su se kišne sezone smanjile za 10%. Sve to je prisililo 1,5 milijuna ljudi iz ruralnih područja da napuste svoje domove i presele se u prenapučene gradove. Više od 800 000 farmi je napušteno i cijene žitarica su porasle za 27%. Pad kvalitete života je doveo do socijalnih nemira, te bi se mogao smatrati jednim od uzroka građanskog rata. Povjesničari čak trenutnu situaciju u zemlji uspoređuju sa situacijom u drevnom Akadskom carstvu koje se nalazilo na području Sirije i Mezopotamije. Suša i borbe su bili faktori koji su uzrokovali kolaps središnje države tog antičkog carstva, koje je dosegnulo svoj vrhunac između XXIV i XXII stoljeća prije Krista.
4. "Boom" stanovništva
Sirija je doživjela nekoliko valova rasta stanovništva u posljednjih nekoliko desetljeća. Stanovništvo zemlje, koje je 1950. imalo 4 milijuna ljudi, 2010. Je naraslo na 18 milijuna, a zemlja je imala oko 2,5 milijuna ljudi u dobi između 15 i 24 godine. Godine 2000. Damask je samo u Damasku živjelo 3,8 milijuna ljudi mlađe dobi, a 2010. Je ta brojka iznosila 4,6 milijuna. Taj trend je stvorio potrebe za otvaranjem 400 000 radnih mjesta godišnje, ali sirijsko gospodarstvo nije ispunilo taj zadatak. Stotine tisuća mladih ljudi je bilo bez posla , a to je jedan od razloga zbog kojih se dio njih kasnije pridružio raznim naoružanima skupinama.
5. Bashar al Assad – Alavitski predsjednik među sunitima
Bashar Al-Assad je postao predsjednik Sirije 2000. i nastavio zadaću svog oca, Hafeza Al-Assada koji je vladao zemljom od 1970. Dakle, posljednjih 45 godina u zemlji s većinskim sunitskim stanovništvom vlada alavitska obitelj, sljedbenici ogranka šiitskog islama koji je prerastao u gotovo autonomnu religiju koja uključuje značajke kršćanstva i nekih pre-islamskih kultova.
6. Ruski faktor
Moskva tradicionalno održava bilateralne odnose s Damasku. Godine 2005. je Rusija Siriji 'oprostila' 15 milijardi duga iz vremena Sovjetskog Saveza. Rusija sa Sirijom ima razvijenu i trgovinu oružjem, a sve to vrijeđa Zapad koji ima izrazito negativan stav prema vladi Baashara Al-Assada. Istodobno, ruska podrška je spriječila neprijatelje sirijskog lidera da ostvare svoj naum i Moskva je otvoreno stala protiv onih koji podržavaju islamističke militante u borbi protiv Damaska.
"Rusija neće učiniti nikakav korak bez pristanka vlasti u Damasku, za razliku od ostalih zemalja koje provode zračne udare u Siriji, bombardiranja Siriju", rekla je službena predstavnica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, misleći pri tom na takozvanu "međunarodnu koaliciju" koju predvode SAD i Saudijska Arabija.
7. Nestabilni susjed Irak
Rat u Iraku, kojeg je pokrenula međunarodna koalicija na čelu s Amerikom, još uvijek odnosi stotine tisuća života. Razdoblje prividnog mira u Iraku je postojalo između 2008. i 2011. Međutim, sukob između Zapada i pristaša Sadama Husseina je prerastao u rat između sunita i šiita. Vodstvo nad sunitskim snagama su kasnije preuzeli islamistički ekstremisti, a kasnije fanatici "Islamske države", dok su šiiti podržani od strane svojih vojnih postrojbi i surađuju s kurdskim pobunjenicima. Američka invazija na Irak je uzrokovala i dolazak sirijskih šiita, što je u zemlji izazvalo konfesionalnu neravnotežu kojom su se kasnije okoristile islamističke terorističke skupine
8. "Kurdsko pitanje"
Kurdi su najveća etnička manjina u Siriji. Kada je počeo rat u Siriji u zemlji je živjelo oko 2,5 milijuna Kurda. Kurdska zajednica, koja je i dalje najviše konsolidirana u odnosu na ostale sudionike rata, izolirala se od prvog dana sukoba. Za sada, Kurdi kontroliraju nekoliko većih gradova u sjeveroistočnoj Siriji i dio granice s Irakom. Kao potpuno nezavisna strana u sukobu, Kurdi su opozicija predsjednika Al-Assada, ali se bore protiv Islamske države i mnogi su mišljenja kako se postupno stvaraju vlastitu državu na granici između Sirije i Iraka.
9. "Otomanska" Turska i njene ambicije
Iako je rat u Siriji izazvao protok izbjeglica u Turskoj i povećao opasnost od kurdskog separatizma, Ankara je još uvijek snažno zainteresirana za svrgavanje Bashara Al-Assada. S druge strane, sirijski predsjednik provodi samostalnu politiku, bez obzira na svog sjevernog susjeda. Zauzvrat u Turskoj, zemlji u kojoj mnogi Siriju još uvijek smatraju za bivšu pokrajinu Osmanskog Carstva, vlasti žele proširiti svoj utjecaj na Bliskom istoku. Prije destabilizacije situacije u Siriji su dvije zemlje održavale prijateljske odnose, ali su početak "Arapskog proljeća" i građanski rat dali nadu Turskoj da će smanjiti utjecaj Damaska u regiji. Ankara se nada da će postati regionalni lider, iako ne želi otvoreno ući u veliki vojni sukob sa Sirijom.
10. "Vjerni saveznik"
Damask je najpouzdaniji saveznik ajatolaha na Bliskom istoku. Assadova vlada pomaže Iranu da oslabi sunitsku hegemoniju uspostavljenu od Istanbula do Jemena i od sjevera Afrike do Perzijskog zaljeva. Zbog toga Iran neće prestati podržavati sirijskog predsjednika, sada ni u budućnosti, unatoč teretu koje to prijateljstvo predstavlja za proračun Teherana.
Tri mita o Sirijskoj Arapskoj Republici
Kada su Rusija i SAD početkom ovog mjeseca razgovarali o političkom rješenju sirijske krize, Washington je i dalje insistirao na tome da Assad mora otići, a isto kaže i takozvana "sirijska oporba". Međutim, pobjeda Moskve u pregovorima u Beču jest i ta što su u pregovorima sada sudjelovali i Iran, Irak, Egipat, Kina i prilično pomirljivi Oman. Ukratko, proces traje dalje, što je dobro jer se time dobiva na vremenu da se raskrinkaju brojni mitovi o Assadu i oporbi, pa čak i samoj Siriji. Analitičar Said Gafurov je nabrojao tri mita o Siriji, koja su se neprestanim ponavljanjem pretvorili u "istinu". Kako se čini, ne zadugo.
Osvrćući se na vijest da takozvana "Slobodna sirijska vojska" želi pregovore s Rusijom, najprije je potrebno shvatiti koga Moskva smatra za teroriste. To je vrlo važno pitanje, koje se često skriva histerijom u zapadnom tisku.
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i teroristi nisu svi oni koji su, bez obzira na njihov odnos prema vladi u Damasku, pristali sudjelovati na slobodnim i demokratskim izborima u Siriji, dok su sljedeći parlamentarni izbori zakazani za ožujak 2016. Svi oni koji vole ratovati i postavljati eksploziv u predizbornoj kampanji su po svim parametrima teroristi koji svoje političke ciljeve pokušavaju ostvariti kroz ubojstva i zastrašivanje stanovništva.
Mit prvi - Sirija je autoritarna diktatura i revolucija je bila neizbježna
Sadašnja vlada Sirije i predsjednik Bashar Al-Assad su podržali nacionalno pomirenje i demokraciju, a oni su apsolutno prirodna politička snaga koja ima većinu i uvjerena je u uspjeh na slobodnim izborima. S druge strane, pobunjenici se bore da prisile vladu da odstupi i traže ultimativnu ostavku predsjednika. Oni i njihove pristaše samo tvrde da se bore za pravo da biraju i da budu birani, iako su po svom djelovanju protivnici svih demokratskih standarda.
Nekritički napisi zapadnih medija su doveli do toga da mnogi danas ne razumiju pravu prirodu onoga što se događa u Siriji. U toj zemlji ne postoji diktatura, još manje tiranija. U Siriji postoji demokracija, čak i u ratu, sa svim svojim pozitivnim i negativnim aspektima.
U parlamentu Sirije ima više od desetak stranaka. Istina, stvaranje stranaka na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi je zabranjeno, ali zato od 250 zastupnika ima gotovo 80 "neovisnih", a upravo oni predstavljaju muslimane, Kurde, Armence, Asirce i ostale kršćane i druge vjerske i etničke manjine. Vladajuća stranka Ba'ath je do rata brojala skoro dva milijuna članova, a danas ih je oko milijun. Ima i drugih stranaka - od komunista do nacionalista, od liberala do socijalista – a u razne stranke je učlanjeno nekoliko stotina tisuća Sirijaca.
U Damasku su parlamentarci vrlo aktivni, usvajaju proračun i donose zakone kojima pokušavaju ostvariti želje svojih pristaša. Vode ministarstva i državne kompanije, svađaju se oko proračunskog novca, čine manje političke "nestašluke", lobiraju za interese industrijalaca i trgovaca i pripremaju se za sljedeće izbore. Naravno, svi pokušava podijeliti stranačke suparnike. Općenito, politički život u zemlji je vrlo živ.
Što se tiče medija, u Siriji se objavljuju brojne novine i časopisi, kako oporbene, tako i provladine orijentacije. Međutim, s televizijom je situacija nešto složenije.
Cijene interneta su zbog ekonomske krize visoke, ali je prije rata Bashar Al-Assad izgradio tvornicu za proizvodnju satelitskih antena i prijemnika, tako da Sirijci gledaju televizije svih arapskih zemalja, koje su un pravilu kritički nastrojene prema službenom Damasku.
Općenito je u Levantu - Siriji i Libanonu - politička klasa vrlo zanimljiv fenomen. U velikim gradovima kao što su Damask, Bejrut ili Aleppo, civilno društvo je razvijeno već dugo vremena, a pojavilo se još pod Turcima pod utjecajem tržišnog kapitalizma. Istovremeno, politička klasa Levanta je uvijek bila isključena iz vlasti koja je pripadala osvajačima - Osmanlijama, Egipćanima, Francuzima ili Englezima i nije bilo stvarne političke snage u zemlji. Lokalni veliki feudalci, za razliku od većine zemalja u svijetu, nisu težili velikim gradovima koji su bili pod kontrolom stranaca i radije su ostajali u svojim dvorcima. Jaz između brzorastućih gradova (Damaska, Bejruta, Alepp) i ostatka Levanta se povećavao i građani druge generacije su se prestali osjećati dijelom klana, zajednice ili plemena. Postali su obični građani. Iako odsječeni od vlasti i bez realnih političkih snaga, oni su formirali javno mnijenje i stvorili civilno društvo od kojeg su na kraju stradali i Turci i Francuzi, a njegovi su čelnici stvorili nezavisnu Siriju.
Nije slučajno da ono što orijentalisti nazivaju "Islamskim preporodom" u arapskom svijetu dolazi iz Sirije, a ne, recimo, iz Kaira. Sirijski građani su sa svojim civilnim društvom, novinama i javnim raspravama pokrenuli preporod arapskog svijeta.
Mit drugi - Protivnici Assada, koji je predstavnik alavitske manjine, većinski su sunitski muslimani
Istina je da društvene strukture u Siriji još uvijek sadrže element favoritizma i istina je da pripadnici klana, u pravilu, pripadaju istoj religiji. Ali nije istina da su klan i vjerske strukture isto - kako nas pokušavaju uvjeriti zapadni mediji. Štoviše, često postoje slučajevi kada se klan uključuje ili podržava politiku druge vjerske skupine. To nije pravilo, ali nije ni rijetka iznimka. Religija je sekundarna u društvenim i u ekonomskim odnosima u Siriji. U isto vrijeme u svakoj vjerskoj skupini postoji nekoliko klanova, a često su njihova proturječja mnogo oštrija nego ona međuvjerska. To se posebno odnosi na velike skupine, kao što su sunitski muslimani.
Činjenica je da je samo nekoliko - ne jako velikih, ali utjecajnih - sunitskih klanova odlučilo podržati pobunu, dok je ogromna većina sunitskih muslimana ostala na strani legitimne vlasti.
Klanovi su društvena stvarnost, ali klanovi ne upravljaju životima običnih ljudi. Bashar Al-Assad je, govoreći o potrebi demokratizacije i u provođenju političkih reformi, namjeravao slomiti ostatke moći klanova, po samoj svojoj prirodi uglavnom srednjovjekovnih.
No, tijekom "Arapskog proljeća" su neki utjecajni klanovi odlučili da je došlo njihovo vrijeme. Isprva su pokušali preuzeti vlast relativno mirno – po modelu Egipta ili Tunisa. Međutim, Assad je na vrijeme usvojio nove zakone o političkim strankama, izborima, lokalnoj samoupravi, medijima, izmijenio ustav, ukinuo izvanredno stanje i proveo istinski demokratske parlamentarne izbore, na kojima je, na iznenađenje apsolutno svih, pa uključujući i sebe samog, oporba poražena. Sirijski "gospodari života" su se pobunili i optužili ga da je "kupio izbore".
Potom su, nezadovoljni položajem njihovih klanova, krenuli u razbijanje zemlje. Uvezli su velike količine oružja i stranih boraca i podigli oružanu pobunu. Međutim, ni tako nisu uspjeli ostvariti svoj naum. Vojska je masovno ostala vjerna zakletvi.
Kao odgovor, pobunjenici su podijelili oružje članovima njihovih klanova i građanima nezadovoljnima svojom situacijom i životnom perspektivom u beznađu urbane marginalizacije. Naoružani su mladići bez budućnosti i kriminalni elementi. Ali ni to nije pomoglo. A onda su došli islamisti.
Mit treći - Pod izgovorom borbe protiv terorizma Assad uz pomoć Rusije želi slomili oporbu koja je također neprijatelj "Islamske države"
Ne razumije svatko da takozvana borba "umjerenih pobunjenika" protiv islamista izaziva duboke proturječnosti. Činjenica je da je od svog osnutka politički islam tradicionalno usmjeren na uništenje političke moći klanova i teži jedinstvu Ummeta (islamskog svijeta) Međutim, niti trenutni teroristički pseudoislam ne odustaje od tog načela.
Ako Bashar Al-Asssad bude spreman pregovarati s klanovima, on će pregovarati s njihovim vođama, a to su uglavnom vehabije koji slijede srednjovjekovne norme. Njih kao takve treba jednostavno fizički uništiti, zajedno sa njihovim vođama, jer bi pregovarajući s njima priznao također i ISIL i Al-Nusra Front.
Službeni Damask zna da razlika između strana u sukobu nije tako velika, ali razumije da je političko rješenje sukoba jedino prihvatljivo. Dakle, zbog toga ne treba ubiti sve pobunjenike, nego jedan dio prisiliti da odustane od oružane borbe i uključi se u politički život. Naravno, mora im se jamčiti osobna sigurnost i trebaju im se dati politička prava. Razlika je možda u razumijevanju odnosa cilja i sredstava da se to postigne.
"Golubovi" vjeruju da su isključivo politički proces i nacionalni dijalog sredstva za rješavanje krize. Za jastrebove je političko rješenje isto glavno, ali su im potrebna sredstva kako bi to postigli što jači nadzor nad situacijom, jer oni ne mogu prihvatiti da politička prava dobiju oni koji ih žele ubiti.
Ima li smisla da Rusija i Assad pregovaraju s "umjerenim pobunjenicima"? Naravno da ima. U svom govoru o odnosu između politike i rata Carl von Clausewitz je rekao: "Izvorne namjere politike se tijekom rata značajno mijenjaju i na kraju mogu postati potpuno drugačije, upravo zato su određene postignutim uspjesima i njihovim mogućim posljedicama."
Pobunjenici su se nadali da će preuzeti vlast silom i to u vrlo kratkom vremenu. Ali njih nije podržala većina, pa pogotovo ne apsolutna. Većina sirijskih klanova je uvijek podržavala Ba'atiste, a i stanovništvo velikih gradova je s vremenom prešlo na strani Assada, jer žele okončati rat pomirenjem. S druge strane, pobunjenici su uvijek zahtijevali "sve ili ništa".
Assad se u stvari i ne bori za vlast samu po sebi. On treba nacionalni mir i demokraciju s mogućom tranzicijom iz predsjedničke u parlamentarnu republiku, sličnu onoj u Libanonu. On je čak jednom rekao "kako živi pas više vrijedi nego mrtav lav, ali i da je živi lav uvijek bolji od mrtvog" (inače "Assad" أسد na arapskom znači "lav").
Aktualni predsjednik ima snažnu i aktivnu podršku više od polovice stanovništva Sirije, a mnogi ga njegovi kritičari u zemlji prihvaćaju kao "manje zlo", jednostavno zato što dobro znaju što bi sa sobom donijeli njegovi protivnici.
Činjenica jest da od demokratskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koristi mogu imati pristaše vladajuće stranke Ba'ath, a pobunjenici su toga svjesni i ultimativno traže odlazak predsjednika kojeg je na prošlim predsjedničkim izborima potvrdio narod.
No, nakon ovih izbora će doći sljedeći, a smisao postojanja oporbe jest da nakon parlamentarnog poraza sjedi u klupama opozicije i čeka novu priliku da formira vladu.
S druge strane, nekima se čini da bi se Assadu i isplatilo da je izgubio prošle parlamentarne izbore i da je prijelazna vlada na čelu s oporbom postupno provela transformaciju Sirije u parlamentarnu republiku. No, na sljedećim parlamentarnim izborima je stranci Ba'ath i "Nacionalnom progresivnom frontu" gotovo zajamčena pobjeda i šef države će opet voditi vladu. No, ulažući sav trud da pokušamo predvidjeti događaje, vješte je Sirijce u zakulisnim političkim igrama nemoguće nadmašiti, jer su u svojih 5 000 godina civilizacije toliko toga naučili.
Vješto skrivani sirijski politički mozaik i ima li Assad razloga bojati se izbora i suočavanja s "inozemnom oporbom"?
Sirija: Obijanje suradnje s Rusijom i prizori iz "oslobođenog" Moreka konačno potvrdili da "umjerena oporba" i FSA postoje još samo u medijima
http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/10-razloga-zasto-bas-sirija-dozivljava-politicki-824
http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/10-razloga-zasto-bas-sirija-dozivljava-politicki-824
Čekajući da pregovori u Beču ipak poluče željeni rezultat, rat u Siriji je još uvijek glavni izvor vijesti svjetskih medija. Osim toga, Europska unija je pod udarom sirijskih izbjeglica koji bježe od barbarstva "Islamske države", dok su interesi Rusije i Sjedinjenih Država koji se isprepliću na teritoriju devastirane zemlje došli do razine sukoba i najnapetiji su još od doba Hladnog rata.
Pesimizam glede sporazumnog rješenja sirijske krize između svjetskih i regionalnih sila se može protumačiti u 10 jednostavnih točaka.
Bliski istok je jedna od najnestabilnijih regija u svijetu u novijoj povijesti. Međutim, Sirija ima neviđeni utjecaj na međunarodnu politiku i sudbinu čitavih regija poput Perzijskog zaljeva ili Europske unije. Izvršni urednik ruskog magazina Slon, Petar Bologov, pokušao je analizirati 10 ključnih točaka koje objašnjavaju zašto je upravo ta zemlja, a ne Egipat, Afganistan ili Libija, postala je kamen spoticanja između međunarodnih sila i glavobolja za desetine drugih zemalja.
1. Raskrižje civilizacija
Sirijska država se nalazi na "raskrižju civilizacija". Na njenom su se teritoriju tradicionalno sukobljavali interesi Zapada i Istoka, od Aleksandra Velikog i Ahemenida, od Rima i njihovih neprijatelja do Bizanta i Sasanida. Sa sjevera i juga su se na teritoriju Sirije sukobljavali stari Egipat i Hetiti, te Mameluci i Ilhanidsko Carstvo, a od početka drugog tisućljeća kroz križarske ratove islam i kršćanstvo. Osim toga, Sirija je, poput Ukrajine, koridor za tranzit energenata iz najvažnijeg europskog tržišta - Azije. Posljedica svega navedenog je da danas mnoge ekonomske i političke skupine pokušavaju kontrolirati Siriju.
2. "Babilon"
Sirija je geografski smještena na raskrižju glavnih trgovačkih putova, što je dovelo do prodora utjecaja različitih kultura i religija, a to je, pak, onemogućilo formiranje nacionalnog identiteta. Drugim riječima, Sirija je previše raznolika da bi bila ujedinjena. Tijekom francuske vladavine, koja je nastupila nakon Prvog svjetskog rata pa do podjele turskog carstva, Sirija je bila podijeljena na četiri dijela: Aleppo, Damask, Jabal Al-Druz i Alavitsku državu. Iako je islam dominantna religija u zemlji postoji i velika kršćanska zajednica, te predstavnici drugih vjera. Svi oni su mirno živjeli prije oštrog pada BDP-a koji je započeo 2000. godine. Jednakost prava između sirijskih vjeroispovijesti je uzrokovao gnjev jednog dijela sunitske većine, činjenica koju je iskoristio ISIL pri uspostavljanju svoje "kvazi-države" na sirijskom teritoriju.
3. Suša i sudbina Akadskog carstva
Sirija je pretrpjela tešku sušu između 2006. i 2010. godine, a prosječna godišnja temperatura u zemlji je od 1990. porasla za 1,2 stupnjeva Celzijusa, dok su se kišne sezone smanjile za 10%. Sve to je prisililo 1,5 milijuna ljudi iz ruralnih područja da napuste svoje domove i presele se u prenapučene gradove. Više od 800 000 farmi je napušteno i cijene žitarica su porasle za 27%. Pad kvalitete života je doveo do socijalnih nemira, te bi se mogao smatrati jednim od uzroka građanskog rata. Povjesničari čak trenutnu situaciju u zemlji uspoređuju sa situacijom u drevnom Akadskom carstvu koje se nalazilo na području Sirije i Mezopotamije. Suša i borbe su bili faktori koji su uzrokovali kolaps središnje države tog antičkog carstva, koje je dosegnulo svoj vrhunac između XXIV i XXII stoljeća prije Krista.
4. "Boom" stanovništva
Sirija je doživjela nekoliko valova rasta stanovništva u posljednjih nekoliko desetljeća. Stanovništvo zemlje, koje je 1950. imalo 4 milijuna ljudi, 2010. Je naraslo na 18 milijuna, a zemlja je imala oko 2,5 milijuna ljudi u dobi između 15 i 24 godine. Godine 2000. Damask je samo u Damasku živjelo 3,8 milijuna ljudi mlađe dobi, a 2010. Je ta brojka iznosila 4,6 milijuna. Taj trend je stvorio potrebe za otvaranjem 400 000 radnih mjesta godišnje, ali sirijsko gospodarstvo nije ispunilo taj zadatak. Stotine tisuća mladih ljudi je bilo bez posla , a to je jedan od razloga zbog kojih se dio njih kasnije pridružio raznim naoružanima skupinama.
5. Bashar al Assad – Alavitski predsjednik među sunitima
Bashar Al-Assad je postao predsjednik Sirije 2000. i nastavio zadaću svog oca, Hafeza Al-Assada koji je vladao zemljom od 1970. Dakle, posljednjih 45 godina u zemlji s većinskim sunitskim stanovništvom vlada alavitska obitelj, sljedbenici ogranka šiitskog islama koji je prerastao u gotovo autonomnu religiju koja uključuje značajke kršćanstva i nekih pre-islamskih kultova.
6. Ruski faktor
Moskva tradicionalno održava bilateralne odnose s Damasku. Godine 2005. je Rusija Siriji 'oprostila' 15 milijardi duga iz vremena Sovjetskog Saveza. Rusija sa Sirijom ima razvijenu i trgovinu oružjem, a sve to vrijeđa Zapad koji ima izrazito negativan stav prema vladi Baashara Al-Assada. Istodobno, ruska podrška je spriječila neprijatelje sirijskog lidera da ostvare svoj naum i Moskva je otvoreno stala protiv onih koji podržavaju islamističke militante u borbi protiv Damaska.
"Rusija neće učiniti nikakav korak bez pristanka vlasti u Damasku, za razliku od ostalih zemalja koje provode zračne udare u Siriji, bombardiranja Siriju", rekla je službena predstavnica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, misleći pri tom na takozvanu "međunarodnu koaliciju" koju predvode SAD i Saudijska Arabija.
7. Nestabilni susjed Irak
Rat u Iraku, kojeg je pokrenula međunarodna koalicija na čelu s Amerikom, još uvijek odnosi stotine tisuća života. Razdoblje prividnog mira u Iraku je postojalo između 2008. i 2011. Međutim, sukob između Zapada i pristaša Sadama Husseina je prerastao u rat između sunita i šiita. Vodstvo nad sunitskim snagama su kasnije preuzeli islamistički ekstremisti, a kasnije fanatici "Islamske države", dok su šiiti podržani od strane svojih vojnih postrojbi i surađuju s kurdskim pobunjenicima. Američka invazija na Irak je uzrokovala i dolazak sirijskih šiita, što je u zemlji izazvalo konfesionalnu neravnotežu kojom su se kasnije okoristile islamističke terorističke skupine
8. "Kurdsko pitanje"
Kurdi su najveća etnička manjina u Siriji. Kada je počeo rat u Siriji u zemlji je živjelo oko 2,5 milijuna Kurda. Kurdska zajednica, koja je i dalje najviše konsolidirana u odnosu na ostale sudionike rata, izolirala se od prvog dana sukoba. Za sada, Kurdi kontroliraju nekoliko većih gradova u sjeveroistočnoj Siriji i dio granice s Irakom. Kao potpuno nezavisna strana u sukobu, Kurdi su opozicija predsjednika Al-Assada, ali se bore protiv Islamske države i mnogi su mišljenja kako se postupno stvaraju vlastitu državu na granici između Sirije i Iraka.
9. "Otomanska" Turska i njene ambicije
Iako je rat u Siriji izazvao protok izbjeglica u Turskoj i povećao opasnost od kurdskog separatizma, Ankara je još uvijek snažno zainteresirana za svrgavanje Bashara Al-Assada. S druge strane, sirijski predsjednik provodi samostalnu politiku, bez obzira na svog sjevernog susjeda. Zauzvrat u Turskoj, zemlji u kojoj mnogi Siriju još uvijek smatraju za bivšu pokrajinu Osmanskog Carstva, vlasti žele proširiti svoj utjecaj na Bliskom istoku. Prije destabilizacije situacije u Siriji su dvije zemlje održavale prijateljske odnose, ali su početak "Arapskog proljeća" i građanski rat dali nadu Turskoj da će smanjiti utjecaj Damaska u regiji. Ankara se nada da će postati regionalni lider, iako ne želi otvoreno ući u veliki vojni sukob sa Sirijom.
10. "Vjerni saveznik"
Damask je najpouzdaniji saveznik ajatolaha na Bliskom istoku. Assadova vlada pomaže Iranu da oslabi sunitsku hegemoniju uspostavljenu od Istanbula do Jemena i od sjevera Afrike do Perzijskog zaljeva. Zbog toga Iran neće prestati podržavati sirijskog predsjednika, sada ni u budućnosti, unatoč teretu koje to prijateljstvo predstavlja za proračun Teherana.
Tri mita o Sirijskoj Arapskoj Republici
Kada su Rusija i SAD početkom ovog mjeseca razgovarali o političkom rješenju sirijske krize, Washington je i dalje insistirao na tome da Assad mora otići, a isto kaže i takozvana "sirijska oporba". Međutim, pobjeda Moskve u pregovorima u Beču jest i ta što su u pregovorima sada sudjelovali i Iran, Irak, Egipat, Kina i prilično pomirljivi Oman. Ukratko, proces traje dalje, što je dobro jer se time dobiva na vremenu da se raskrinkaju brojni mitovi o Assadu i oporbi, pa čak i samoj Siriji. Analitičar Said Gafurov je nabrojao tri mita o Siriji, koja su se neprestanim ponavljanjem pretvorili u "istinu". Kako se čini, ne zadugo.
Osvrćući se na vijest da takozvana "Slobodna sirijska vojska" želi pregovore s Rusijom, najprije je potrebno shvatiti koga Moskva smatra za teroriste. To je vrlo važno pitanje, koje se često skriva histerijom u zapadnom tisku.
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i teroristi nisu svi oni koji su, bez obzira na njihov odnos prema vladi u Damasku, pristali sudjelovati na slobodnim i demokratskim izborima u Siriji, dok su sljedeći parlamentarni izbori zakazani za ožujak 2016. Svi oni koji vole ratovati i postavljati eksploziv u predizbornoj kampanji su po svim parametrima teroristi koji svoje političke ciljeve pokušavaju ostvariti kroz ubojstva i zastrašivanje stanovništva.
Mit prvi - Sirija je autoritarna diktatura i revolucija je bila neizbježna
Sadašnja vlada Sirije i predsjednik Bashar Al-Assad su podržali nacionalno pomirenje i demokraciju, a oni su apsolutno prirodna politička snaga koja ima većinu i uvjerena je u uspjeh na slobodnim izborima. S druge strane, pobunjenici se bore da prisile vladu da odstupi i traže ultimativnu ostavku predsjednika. Oni i njihove pristaše samo tvrde da se bore za pravo da biraju i da budu birani, iako su po svom djelovanju protivnici svih demokratskih standarda.
Nekritički napisi zapadnih medija su doveli do toga da mnogi danas ne razumiju pravu prirodu onoga što se događa u Siriji. U toj zemlji ne postoji diktatura, još manje tiranija. U Siriji postoji demokracija, čak i u ratu, sa svim svojim pozitivnim i negativnim aspektima.
U parlamentu Sirije ima više od desetak stranaka. Istina, stvaranje stranaka na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi je zabranjeno, ali zato od 250 zastupnika ima gotovo 80 "neovisnih", a upravo oni predstavljaju muslimane, Kurde, Armence, Asirce i ostale kršćane i druge vjerske i etničke manjine. Vladajuća stranka Ba'ath je do rata brojala skoro dva milijuna članova, a danas ih je oko milijun. Ima i drugih stranaka - od komunista do nacionalista, od liberala do socijalista – a u razne stranke je učlanjeno nekoliko stotina tisuća Sirijaca.
U Damasku su parlamentarci vrlo aktivni, usvajaju proračun i donose zakone kojima pokušavaju ostvariti želje svojih pristaša. Vode ministarstva i državne kompanije, svađaju se oko proračunskog novca, čine manje političke "nestašluke", lobiraju za interese industrijalaca i trgovaca i pripremaju se za sljedeće izbore. Naravno, svi pokušava podijeliti stranačke suparnike. Općenito, politički život u zemlji je vrlo živ.
Što se tiče medija, u Siriji se objavljuju brojne novine i časopisi, kako oporbene, tako i provladine orijentacije. Međutim, s televizijom je situacija nešto složenije.
Cijene interneta su zbog ekonomske krize visoke, ali je prije rata Bashar Al-Assad izgradio tvornicu za proizvodnju satelitskih antena i prijemnika, tako da Sirijci gledaju televizije svih arapskih zemalja, koje su un pravilu kritički nastrojene prema službenom Damasku.
Općenito je u Levantu - Siriji i Libanonu - politička klasa vrlo zanimljiv fenomen. U velikim gradovima kao što su Damask, Bejrut ili Aleppo, civilno društvo je razvijeno već dugo vremena, a pojavilo se još pod Turcima pod utjecajem tržišnog kapitalizma. Istovremeno, politička klasa Levanta je uvijek bila isključena iz vlasti koja je pripadala osvajačima - Osmanlijama, Egipćanima, Francuzima ili Englezima i nije bilo stvarne političke snage u zemlji. Lokalni veliki feudalci, za razliku od većine zemalja u svijetu, nisu težili velikim gradovima koji su bili pod kontrolom stranaca i radije su ostajali u svojim dvorcima. Jaz između brzorastućih gradova (Damaska, Bejruta, Alepp) i ostatka Levanta se povećavao i građani druge generacije su se prestali osjećati dijelom klana, zajednice ili plemena. Postali su obični građani. Iako odsječeni od vlasti i bez realnih političkih snaga, oni su formirali javno mnijenje i stvorili civilno društvo od kojeg su na kraju stradali i Turci i Francuzi, a njegovi su čelnici stvorili nezavisnu Siriju.
Nije slučajno da ono što orijentalisti nazivaju "Islamskim preporodom" u arapskom svijetu dolazi iz Sirije, a ne, recimo, iz Kaira. Sirijski građani su sa svojim civilnim društvom, novinama i javnim raspravama pokrenuli preporod arapskog svijeta.
Mit drugi - Protivnici Assada, koji je predstavnik alavitske manjine, većinski su sunitski muslimani
Istina je da društvene strukture u Siriji još uvijek sadrže element favoritizma i istina je da pripadnici klana, u pravilu, pripadaju istoj religiji. Ali nije istina da su klan i vjerske strukture isto - kako nas pokušavaju uvjeriti zapadni mediji. Štoviše, često postoje slučajevi kada se klan uključuje ili podržava politiku druge vjerske skupine. To nije pravilo, ali nije ni rijetka iznimka. Religija je sekundarna u društvenim i u ekonomskim odnosima u Siriji. U isto vrijeme u svakoj vjerskoj skupini postoji nekoliko klanova, a često su njihova proturječja mnogo oštrija nego ona međuvjerska. To se posebno odnosi na velike skupine, kao što su sunitski muslimani.
Činjenica je da je samo nekoliko - ne jako velikih, ali utjecajnih - sunitskih klanova odlučilo podržati pobunu, dok je ogromna većina sunitskih muslimana ostala na strani legitimne vlasti.
Klanovi su društvena stvarnost, ali klanovi ne upravljaju životima običnih ljudi. Bashar Al-Assad je, govoreći o potrebi demokratizacije i u provođenju političkih reformi, namjeravao slomiti ostatke moći klanova, po samoj svojoj prirodi uglavnom srednjovjekovnih.
No, tijekom "Arapskog proljeća" su neki utjecajni klanovi odlučili da je došlo njihovo vrijeme. Isprva su pokušali preuzeti vlast relativno mirno – po modelu Egipta ili Tunisa. Međutim, Assad je na vrijeme usvojio nove zakone o političkim strankama, izborima, lokalnoj samoupravi, medijima, izmijenio ustav, ukinuo izvanredno stanje i proveo istinski demokratske parlamentarne izbore, na kojima je, na iznenađenje apsolutno svih, pa uključujući i sebe samog, oporba poražena. Sirijski "gospodari života" su se pobunili i optužili ga da je "kupio izbore".
Potom su, nezadovoljni položajem njihovih klanova, krenuli u razbijanje zemlje. Uvezli su velike količine oružja i stranih boraca i podigli oružanu pobunu. Međutim, ni tako nisu uspjeli ostvariti svoj naum. Vojska je masovno ostala vjerna zakletvi.
Kao odgovor, pobunjenici su podijelili oružje članovima njihovih klanova i građanima nezadovoljnima svojom situacijom i životnom perspektivom u beznađu urbane marginalizacije. Naoružani su mladići bez budućnosti i kriminalni elementi. Ali ni to nije pomoglo. A onda su došli islamisti.
Mit treći - Pod izgovorom borbe protiv terorizma Assad uz pomoć Rusije želi slomili oporbu koja je također neprijatelj "Islamske države"
Ne razumije svatko da takozvana borba "umjerenih pobunjenika" protiv islamista izaziva duboke proturječnosti. Činjenica je da je od svog osnutka politički islam tradicionalno usmjeren na uništenje političke moći klanova i teži jedinstvu Ummeta (islamskog svijeta) Međutim, niti trenutni teroristički pseudoislam ne odustaje od tog načela.
Ako Bashar Al-Asssad bude spreman pregovarati s klanovima, on će pregovarati s njihovim vođama, a to su uglavnom vehabije koji slijede srednjovjekovne norme. Njih kao takve treba jednostavno fizički uništiti, zajedno sa njihovim vođama, jer bi pregovarajući s njima priznao također i ISIL i Al-Nusra Front.
Službeni Damask zna da razlika između strana u sukobu nije tako velika, ali razumije da je političko rješenje sukoba jedino prihvatljivo. Dakle, zbog toga ne treba ubiti sve pobunjenike, nego jedan dio prisiliti da odustane od oružane borbe i uključi se u politički život. Naravno, mora im se jamčiti osobna sigurnost i trebaju im se dati politička prava. Razlika je možda u razumijevanju odnosa cilja i sredstava da se to postigne.
"Golubovi" vjeruju da su isključivo politički proces i nacionalni dijalog sredstva za rješavanje krize. Za jastrebove je političko rješenje isto glavno, ali su im potrebna sredstva kako bi to postigli što jači nadzor nad situacijom, jer oni ne mogu prihvatiti da politička prava dobiju oni koji ih žele ubiti.
Ima li smisla da Rusija i Assad pregovaraju s "umjerenim pobunjenicima"? Naravno da ima. U svom govoru o odnosu između politike i rata Carl von Clausewitz je rekao: "Izvorne namjere politike se tijekom rata značajno mijenjaju i na kraju mogu postati potpuno drugačije, upravo zato su određene postignutim uspjesima i njihovim mogućim posljedicama."
Pobunjenici su se nadali da će preuzeti vlast silom i to u vrlo kratkom vremenu. Ali njih nije podržala većina, pa pogotovo ne apsolutna. Većina sirijskih klanova je uvijek podržavala Ba'atiste, a i stanovništvo velikih gradova je s vremenom prešlo na strani Assada, jer žele okončati rat pomirenjem. S druge strane, pobunjenici su uvijek zahtijevali "sve ili ništa".
Assad se u stvari i ne bori za vlast samu po sebi. On treba nacionalni mir i demokraciju s mogućom tranzicijom iz predsjedničke u parlamentarnu republiku, sličnu onoj u Libanonu. On je čak jednom rekao "kako živi pas više vrijedi nego mrtav lav, ali i da je živi lav uvijek bolji od mrtvog" (inače "Assad" أسد na arapskom znači "lav").
Aktualni predsjednik ima snažnu i aktivnu podršku više od polovice stanovništva Sirije, a mnogi ga njegovi kritičari u zemlji prihvaćaju kao "manje zlo", jednostavno zato što dobro znaju što bi sa sobom donijeli njegovi protivnici.
Činjenica jest da od demokratskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koristi mogu imati pristaše vladajuće stranke Ba'ath, a pobunjenici su toga svjesni i ultimativno traže odlazak predsjednika kojeg je na prošlim predsjedničkim izborima potvrdio narod.
No, nakon ovih izbora će doći sljedeći, a smisao postojanja oporbe jest da nakon parlamentarnog poraza sjedi u klupama opozicije i čeka novu priliku da formira vladu.
S druge strane, nekima se čini da bi se Assadu i isplatilo da je izgubio prošle parlamentarne izbore i da je prijelazna vlada na čelu s oporbom postupno provela transformaciju Sirije u parlamentarnu republiku. No, na sljedećim parlamentarnim izborima je stranci Ba'ath i "Nacionalnom progresivnom frontu" gotovo zajamčena pobjeda i šef države će opet voditi vladu. No, ulažući sav trud da pokušamo predvidjeti događaje, vješte je Sirijce u zakulisnim političkim igrama nemoguće nadmašiti, jer su u svojih 5 000 godina civilizacije toliko toga naučili.
Vješto skrivani sirijski politički mozaik i ima li Assad razloga bojati se izbora i suočavanja s "inozemnom oporbom"?
Sirija: Obijanje suradnje s Rusijom i prizori iz "oslobođenog" Moreka konačno potvrdili da "umjerena oporba" i FSA postoje još samo u medijima
http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/10-razloga-zasto-bas-sirija-dozivljava-politicki-824
http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/10-razloga-zasto-bas-sirija-dozivljava-politicki-824
