Trideseta godišnjica tzv. Krvavog Uskrsa na Plitvicama, koji se vodi kao službeni početak nikad proglašenog rata u Hrvatskoj, vlasti su obilježile u sred trećeg vala pandemije. Posve uobičajeno, s par prigodnih govora, s medijima koji su bili puno zainteresiraniji za sukob između predsjednika i premijera oko toga tko će biti na čelu Vrhovnog suda i s dobacivanjem radikalnih nacionalista koji su premijera vrijeđali zbog koalicije s SDSS-om, personificiranim u liku Milorada Pupovca. Istovremeno, dan ranije u Aržanu, rodnom mjestu Josipa Jovića kojeg službena historiografija vodi kao prvog poginulog branitelja svečano je obilježen početak gradnje memorijalnog centra koji će nositi njegovo ime. Josip Jović je, uz sedmoricu ranjenih, bio jedini čovjek koji je poginuo tog Uskrsa na Plitvicama u uniformi specijalne policije MUP-a Hrvatske, dok je s druge strane na strani pobunjenih Srba, poginuo Rajko Vukadinović. Iako kratkotrajan sukob, on se logično obilježava kao početak rata u Hrvatskoj, a u svemu što se oko njega događalo i događa možemo vidjeti kompletnu ratnu i poratnu stvarnost Hrvatske. S jedne strane, miting istine na Plitvicama, odluka da se tamošnji nacionalni park pripoji samoproglašenoj SAO Krajini, upad paravojske u hotele i upravu Nacionalnog parka i to u vrijeme dok se tamo odmaraju turisti, pokušaj hrvatskih vlasti da vrate otuđeni dio teritorija pod svoju kontrolu, balvani na cesti, zasjeda, okršaj i na koncu pobjeda hrvatskih vlasti te uspostava policijske stanice Republike Hrvatske na Plitvicama, sve uz nekoliko ljudi koji će kasnije odigrati bitne uloge u ratu i poraću. I nakon svega mitologija. Ukratko, na Plitvicama se tog Uskrsa ocrtala kompletna stvarnost tog rata i njegovog nasljeđa. Vidjeli smo iracionalnost srpskog nacionalizma, spremnost hrvatskih vlasti da ne dopuste takav razvoj stvari i na kraju posljedice. Autobus hrvatske policije u koji je upala neeksplodirana mina vozio je Ljubo Ćesić Rojs, čovjek koji je iz rata izišao kao prilično bogat čovjek i kasniji autor kultne izjave u hrvatskom Saboru, o tome kako je vrijeme da se podvuče crta i krene dalje u ekonomskom smislu, uz hercegovačku uzrečicu: ‘Ko je jamio, jamio’. Ovo je inspiriralo mostarski bend Zoster za nastanak istoimenog hita. S druge strane, tada su uhapšeni pa pušteni naoružani Goran Hadžić i Borivoje Savić, koji su kao funkcioneri SDS-a očito išli poticati pobunu. Danas možemo samo nagađati kako bi se povijest kasnije odvila da Hadžić nije odmah pušten. Josip Jović je tako postao prva službena žrtva rata u Hrvatskoj, iako su par mjeseci ranije kraj Benkovca, u patrolnom policijskom autu hrvatske policije, izrešetani Goran Alavanja, Stevo Bukarica i Jovo Graovac, pri čemu je Alavanja poginuo. Činjenica da je Goran Alavanja bio zapravo prvi čovjek koji je ubijen od strane pobunjenika, u uniformi hrvatske policije, sustavno se prešućuje isključivo iz razloga što je Alavanja Srbin, iako posljednjih godina nacionalistički povjesničari rade sve da konstruiraju priču o tome kako je na vlastiti zahtjev premješten iz biogradske policije u benkovačku, što bi valjda imalo svjedočiti o tome kako je prestao biti lojalan službenim vlastima. No, to naprosto nije točno. Čovjek je ubijen od strane pobunjenika u uniformi hrvatske policije i vodi se na službenom popisu stradalih branitelja. Ova mala crtica svjedoči o snažno izraženoj potrebi za utemeljiteljskim mitom o Domovinskom ratu, koji neće trpiti kritički pristup. I sam taj termin, kojeg su u javnost pustili novinari Globusa i koji je doslovan prijevod ruskog imenovanja Drugog svjetskog rata, zaživio je tek nakon što je prigrljen od Franje Tuđmana, a danas funkcionira na isti način na koji je Narodnooslobilačka borba funkcionirala u socijalističkoj Jugoslaviji. Od rata je stvoren mit koji se s jedne strane ne smije propitivati, dok ga se s druge strane neprestano održava na životu, kao da je rat jučer završio. I potpuno identično kao nekada, što se više vremenski odmičemo od rata, obilježavanja bitnih događaja su sve intenzivnija i pompoznija, sve je veći broj spomenika i memorijalnih centara, a došli smo i do zahtjeva da izlet u Vukovar postane obavezan za osnovnoškolce, pa i do toga da zaslužni borci drže predavanja po školama. Paradoks je tim veći što je Hrvatska izišla iz rata kao pobjednica, ali se stalno perpetiura kult žrtve. To nas dovodi do ključnog problema o kojem je riječ, a u kojem se krije bitna razlika u odnosu na socijalističko razdoblje. Dok se u SFRJ NOB mitologizirao do krajnosti, zato da bi javno poslao poruku o potrebi za bratstvom i jedinstvom jugoslavenskih naroda i prevenirao eventualne buduće sukobe, odnosno s ciljem da se loše sjećanje i traume potisnu, u suvremenoj Hrvatskoj mitologizacija Domovinskog rata služi tome da se traume stalno pojačavaju i da nacionalizam usmjeren prema srpskoj zajednici nikad ne izgubi pogonsko gorivo. Pristup je dakle isti, ali su poruke sasvim različite. To je najbolje opisao Dejan Jović u svojoj knjizi ‘Rat i mit’, koja je otvoreno napisana kao apel za nadilaženje ratne retorike, da bi logično naišla na brojna odbacivanja i osporavanja od strane nacionalističke historiografije. Istina je da je aktualna Plenkovićeva vlada konačno napravila taj iskorak i pomirujućom retorikom uključila i političke predstavnike Srba u službeni program obilježavanja Oluje, nakon čega je ministar branitelja obišao mjesta postolujnih zločina nad srpskim civilima koji su ostali u svojim kućama, ali proći će još puno vremena dok rat ne postane daleka prošlost. Osnovni preduvjet za to je izgradnja modernog i uspješnog društva, u čemu su sve vlade podbacile, a HDZ-ove u ideološkom smislu i odbacuju modernost kao koncept.
Mimo svega toga, Krvavi Uskrs svjedoči o početku bezumlja i bratoubilačkog rata te pogubnostima nacionalističke ideologije koja je donijela nesreću svima na ovim prostorima, a najviše čak pripadnicima vlastitog naroda koji je sveden na trećinu predratnog broja u Hrvatskoj.
peščanik
