Što Opuzencima poručuje braća iste isisane krvi, što besposleni proleteri iz radničkog Metkovića imaju reći rođacima iz daleke Kine, što im ono piše na transparentu?
Ostala je to do danas najslavnija rečenica koju je napisala, iako je malo ljudi uopće čulo za nju, a još manje zna da su to zapravo njene riječi. Čuveni slogan, što stoji na kraju ‘Komunističkog manifesta’ i nadgrobnoj ploči Karla Marxa, njemački je filozof uzeo od netom preminule Flore Tristan, peruansko-francuske socijalističke aktivistice, bake velikog Paula Gauguina i majke svjetskog feminizma. Na njenom pak grobu u Bordeauxu tek je simbolično presječen kameni stup, a na njemu vijenac i knjiga koja je nadahnula Marxa: ‘Radnička unija’ iz 1843., najpoznatije njeno djelo, esej koji nitko nije pročitao, a iz kojega svi znaju najslavniji citat: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’
Pa ako vas život, sudbina i hrvatska ekonomska konjunktura nanesu u francusku Akvitaniju, u grad Bordeaux, da tamo vozite taksi, montirate kabine za Airbusov A380 ili ovih dana za paušalac berete bordoško grožđe, i ako se pitate što se to čuje, što to ovih noći jezivo škripi i cvili na starom groblju Chartreuse, da znate: to se samo u grobu vrti žena kojoj su hulje sjebale san.
Stotinu sedamdeset šest godina kasnije, patuljasta republičica Hrvatska na periferiji širokog svijeta – zemlja iz koje se svih tih stotinu sedamdeset šest godina bježalo trbuhom za kruhom, glavom za slavom, umom za drumom, srcem za kurcem, petom za vjetrom, svim za svačim – u ironičnom je historijskom obratu postala mala, priručna laboratorijska retorta svjetskog radništva. I ako je u tom malom kvartovskom dućančiću na rubu golemog svjetskog tržišta rada ikad imalo smisla zavijoriti crvenu zastavu s Florinim pozivom ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’, onda je to danas, kad Hrvatska izgleda poput kongresa Treće internacionale.
Prije tjedan-dva hrvatske su novine zabilježile bizarnu priču iz Opuzena: na vječni neretvanski derbi treće nogometne lige između domaćeg Neretvanca i Neretve iz susjednog Metkovića, na stadion Podvornica stigla je i poveća grupa Kineza, radnika s nedalekog gradilišta Pelješkog mosta, koji su u plavim dresovima domaćeg Neretvanca mahali hrvatskim i kineskim zastavicama, razvivši dvojezični kinesko-hrvatski transparent sa sasvim prikladnom kominternovskom parolom o ‘mostovima prijateljstva’.
Kineski navijači opuzenskog Neretvanca više su od kurioziteta: jesu li oni na opuzenskom stadionu kao Kinezi, poprilično već udomaćeni na hrvatskom jugu, ili pak kao radnici, lokalni proletarijat kojemu su nogometne tribine vazda bile prirodno stanište? Nije, recimo, zabilježeno da su kineski radnici s Pelješkog mosta ovoga ljeta viđeni u Dubrovniku, na Magellijevu ‘Hamletu’ na Lovrijencu ili, štajaznam, Pogorelićevu koncertu u atriju Kneževa dvora. Tamo su, jasno, bili tek boljestojeći kineski turisti i komunistička aristokracija: zidarima i tesarima mjesto je, razumije se, na stadionu.
Kineski radnici u Hrvatskoj odavno više nisu kuriozitet: svakako, to nisu u zemlji iz koje je bezglavo pobjeglo sve sa osam razreda osnovne škole i deset prstiju na rukama, pa su Vlada, poslodavci i granična policija stranim radnicima morali širom otvoriti vrata i visom podignuti kapije. Sve otada, hrvatske novine izgledaju kao glasila Kominterne.
Nisu se Kinezi jedini udomaćili: čitali smo ovoga ljeta, recimo, i reportažu o simpatičnim Ukrajincima, radnicima iz tvornice sardina u Salima na Dugom otoku, koji su se na tradicionalnom lokalnom karnevalu maskirali u – češke turiste. Iz Ukrajine su i radnici na gradilištu zagrebačkog rotora u Remetincu, ali ima ih, čitali smo, i iz – Indije. I oni su se udomaćili, ‘ali hrana im je bljutava, pa je firma dobila dozvolu od ministarstva da im iz Indije dovede kuharicu’. U zagrebačkom Kamgradu građevinske radnike tako nalaze u Albaniji i Moldaviji, a u mesnoj industriji u Petrijevcima u dalekom – Nepalu. Iz Nepala su i radnici varaždinskog Marlexa, koji su u novinama pričali kako u domovini posla ima samo za šerpe na Mount Everestu i kako radeći u Varaždinu planiraju uštedjeti za automobil i ženidbu. U nedalekom Novom Marofu ceste grade Rumunji, dok tekstilna industrija iz obližnjeg Trnovca Bartolovečkog kvalificirane šivače uvozi čak iz – Meksika.
Zamjenik hrvatskog ministra rada ovoga je ljeta oko uvoza radnika imao plodne razgovore s ambasadorom Bangladeša, a u jednom intervjuu predsjednica Filipinskog udruženja izvoznika usluga kaže kako bi tamošnji radnici u Hrvatskoj radili već za tri hiljade kuna. Nekidan ste tako pročitali toplu ljudsku priču o Filipincu koji u nekom šibenskom heritage hotelu radi siromah kao konj kako bi uštedio za tetovažu Djevice Marije. Od svih stranaca na hrvatskom tržištu rada najbolje se, međutim, udomaćio jedan Talijan, kojega su reporteri trinaestih novina u Splitu uhvatili gdje u automobilu s talijanskim registracijskim oznakama vozi – taksi.
Odavno su, kako vidite, prošla vremena kad su nam stranci na gradilištima bili iz Bosne. Opustjelo hrvatsko tržište rada, iz kojega su na koncu čak i Bosanci otišli u Skandinaviju, oživjelo je posljednjih par godina svim jezicima svijeta: tamo, na drugom kraju svjetskog tržišta, gazde su našli nesretnike kojima je i par stotina eura mjesečno cijelo bogatstvo, sasvim dovoljno da tetoviraju Gospu i u domovini nađu ženu. Živo je tako na oživjelom hrvatskom tržištu rada kao na gradilištu kule babilonske, zidari su iz Albanije, Moldavije i Kine, pristupne ceste asfaltiraju radnici iz Rumunjske, Indije i Bangladeša, kuhaju im i spremaju Ukrajinci, Nepalci i Filipinci, trliše šiju Meksikanci, a gazde razvoze taksisti iz Italije. ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’ Još kad vidi crvene zastavice i transparente s ‘mostovima prijateljstva’, pomislio bi kakav vremenski putnik namjernik da je zabasao na trasu neke omladinske radne akcije, s marljivom omladinom iz svih prijateljskih zemalja. Iz svih zapravo osim – Hrvatske.
Ovdje su ostali valjda samo oni Hrvati kojima posao ne treba, jer su već tetovirali Djevicu Mariju i ostvarili svaku svoju ambiciju: njih ćete nedjeljom nakon mise vidjeti na nogometnoj tribini, gdje im je vazda bilo i mjesto. Eno ih tako i na neretvanskom el clasicu, na stadionu Podvornica u Opuzenu.
Kakav je to derbi bio, još se priča o njemu! S jedne strane navijači domaćeg Neretvanca, kluba koji je desetljećima igrao na pogon PIK-a Neretva iz Opuzena, poljoprivrednog kombinata za kojega je na sedam stotina hektara najbolje zemlje u cijeloj državi radilo sedam stotina ljudi, prije nego što je slavni PIK u privatizaciji sravnjen sa zemljom, a zemlja podijeljena lokalnim hadezeovcima. Nasuprot njima, na tribini za goste, navijači Neretve iz Metkovića, kluba koji je desetljećima igrao na pogon još slavnijeg Razvitka, u čijim je robnim kućama, dućanima, skladištima, hladnjačama, restoranima i hotelima radilo hiljadu i šest stotina ljudi, prije nego što je slavni metkovićki gigant u privatizaciji dodijeljen Stipi Gabriću Jambi.
Eto dakle besposlenih proletera iz sravnjenog opuzenskog giganta na tribinama malog stadiona Podvornica, eto ‘plavih vragova’ gdje mašu hrvatskim zastavicama zajedno s kineskim tesarima i armiračima, koje su doveli isti ljudi što su im grad sravnili s rodnom grudom, eto na suprotnoj tribini njihovih rivala, besposlenih proletera iz sravnjenog metkovskog giganta, eto drčnih ‘Blue White Killersa’ iz Jambinog Metkovića kako im odgovaraju, hm, razvitkom svoga transparenta. I što Opuzencima poručuje braća iste isisane krvi, što besposleni proleteri iz radničkog Metkovića imaju reći rođacima iz daleke Kine, što im ono piše na transparentu? Piše: ‘Hong Kong is not China!’
Cijela delta Neretve, cijela Dalmacija, cijela je Hrvatska pod zastavom državne nezavisnosti sravnjena sa zemljom, a zemlja podijeljena hadezeovcima, umjesto opljačkanog i poniženog proletarijata gazde su u nezavisnu sravnjenu zemlju Hrvatsku za parsto eura mjesečno doveli jeftini, uvozni proletarijat iz Filipina, Bangladeša, Nepala i Kine, a gnjevni Jambini berači mandarina nakon svega upozoravaju kako ‘Hong Kong nije Kina’! Odnosno, da biste bolje razumjeli njihov revolucionarni gnjev: 香港不是中国 Što će vjerojatno izravno ući u anale kao najslavnija rečenica takozvanog hrvatskog radničkog okreta.
To što u radničkom okretu škripi i cvili nije, međutim, do njih. To se u dalekoj Akvitaniji u svom grobu okreće baba Paula Gauguina, kojoj su hulje sjebale san.
portalnovosti
Ostala je to do danas najslavnija rečenica koju je napisala, iako je malo ljudi uopće čulo za nju, a još manje zna da su to zapravo njene riječi. Čuveni slogan, što stoji na kraju ‘Komunističkog manifesta’ i nadgrobnoj ploči Karla Marxa, njemački je filozof uzeo od netom preminule Flore Tristan, peruansko-francuske socijalističke aktivistice, bake velikog Paula Gauguina i majke svjetskog feminizma. Na njenom pak grobu u Bordeauxu tek je simbolično presječen kameni stup, a na njemu vijenac i knjiga koja je nadahnula Marxa: ‘Radnička unija’ iz 1843., najpoznatije njeno djelo, esej koji nitko nije pročitao, a iz kojega svi znaju najslavniji citat: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’
Pa ako vas život, sudbina i hrvatska ekonomska konjunktura nanesu u francusku Akvitaniju, u grad Bordeaux, da tamo vozite taksi, montirate kabine za Airbusov A380 ili ovih dana za paušalac berete bordoško grožđe, i ako se pitate što se to čuje, što to ovih noći jezivo škripi i cvili na starom groblju Chartreuse, da znate: to se samo u grobu vrti žena kojoj su hulje sjebale san.
Stotinu sedamdeset šest godina kasnije, patuljasta republičica Hrvatska na periferiji širokog svijeta – zemlja iz koje se svih tih stotinu sedamdeset šest godina bježalo trbuhom za kruhom, glavom za slavom, umom za drumom, srcem za kurcem, petom za vjetrom, svim za svačim – u ironičnom je historijskom obratu postala mala, priručna laboratorijska retorta svjetskog radništva. I ako je u tom malom kvartovskom dućančiću na rubu golemog svjetskog tržišta rada ikad imalo smisla zavijoriti crvenu zastavu s Florinim pozivom ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’, onda je to danas, kad Hrvatska izgleda poput kongresa Treće internacionale.
Prije tjedan-dva hrvatske su novine zabilježile bizarnu priču iz Opuzena: na vječni neretvanski derbi treće nogometne lige između domaćeg Neretvanca i Neretve iz susjednog Metkovića, na stadion Podvornica stigla je i poveća grupa Kineza, radnika s nedalekog gradilišta Pelješkog mosta, koji su u plavim dresovima domaćeg Neretvanca mahali hrvatskim i kineskim zastavicama, razvivši dvojezični kinesko-hrvatski transparent sa sasvim prikladnom kominternovskom parolom o ‘mostovima prijateljstva’.
Kineski navijači opuzenskog Neretvanca više su od kurioziteta: jesu li oni na opuzenskom stadionu kao Kinezi, poprilično već udomaćeni na hrvatskom jugu, ili pak kao radnici, lokalni proletarijat kojemu su nogometne tribine vazda bile prirodno stanište? Nije, recimo, zabilježeno da su kineski radnici s Pelješkog mosta ovoga ljeta viđeni u Dubrovniku, na Magellijevu ‘Hamletu’ na Lovrijencu ili, štajaznam, Pogorelićevu koncertu u atriju Kneževa dvora. Tamo su, jasno, bili tek boljestojeći kineski turisti i komunistička aristokracija: zidarima i tesarima mjesto je, razumije se, na stadionu.
Kineski radnici u Hrvatskoj odavno više nisu kuriozitet: svakako, to nisu u zemlji iz koje je bezglavo pobjeglo sve sa osam razreda osnovne škole i deset prstiju na rukama, pa su Vlada, poslodavci i granična policija stranim radnicima morali širom otvoriti vrata i visom podignuti kapije. Sve otada, hrvatske novine izgledaju kao glasila Kominterne.
Nisu se Kinezi jedini udomaćili: čitali smo ovoga ljeta, recimo, i reportažu o simpatičnim Ukrajincima, radnicima iz tvornice sardina u Salima na Dugom otoku, koji su se na tradicionalnom lokalnom karnevalu maskirali u – češke turiste. Iz Ukrajine su i radnici na gradilištu zagrebačkog rotora u Remetincu, ali ima ih, čitali smo, i iz – Indije. I oni su se udomaćili, ‘ali hrana im je bljutava, pa je firma dobila dozvolu od ministarstva da im iz Indije dovede kuharicu’. U zagrebačkom Kamgradu građevinske radnike tako nalaze u Albaniji i Moldaviji, a u mesnoj industriji u Petrijevcima u dalekom – Nepalu. Iz Nepala su i radnici varaždinskog Marlexa, koji su u novinama pričali kako u domovini posla ima samo za šerpe na Mount Everestu i kako radeći u Varaždinu planiraju uštedjeti za automobil i ženidbu. U nedalekom Novom Marofu ceste grade Rumunji, dok tekstilna industrija iz obližnjeg Trnovca Bartolovečkog kvalificirane šivače uvozi čak iz – Meksika.
Zamjenik hrvatskog ministra rada ovoga je ljeta oko uvoza radnika imao plodne razgovore s ambasadorom Bangladeša, a u jednom intervjuu predsjednica Filipinskog udruženja izvoznika usluga kaže kako bi tamošnji radnici u Hrvatskoj radili već za tri hiljade kuna. Nekidan ste tako pročitali toplu ljudsku priču o Filipincu koji u nekom šibenskom heritage hotelu radi siromah kao konj kako bi uštedio za tetovažu Djevice Marije. Od svih stranaca na hrvatskom tržištu rada najbolje se, međutim, udomaćio jedan Talijan, kojega su reporteri trinaestih novina u Splitu uhvatili gdje u automobilu s talijanskim registracijskim oznakama vozi – taksi.
Odavno su, kako vidite, prošla vremena kad su nam stranci na gradilištima bili iz Bosne. Opustjelo hrvatsko tržište rada, iz kojega su na koncu čak i Bosanci otišli u Skandinaviju, oživjelo je posljednjih par godina svim jezicima svijeta: tamo, na drugom kraju svjetskog tržišta, gazde su našli nesretnike kojima je i par stotina eura mjesečno cijelo bogatstvo, sasvim dovoljno da tetoviraju Gospu i u domovini nađu ženu. Živo je tako na oživjelom hrvatskom tržištu rada kao na gradilištu kule babilonske, zidari su iz Albanije, Moldavije i Kine, pristupne ceste asfaltiraju radnici iz Rumunjske, Indije i Bangladeša, kuhaju im i spremaju Ukrajinci, Nepalci i Filipinci, trliše šiju Meksikanci, a gazde razvoze taksisti iz Italije. ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’ Još kad vidi crvene zastavice i transparente s ‘mostovima prijateljstva’, pomislio bi kakav vremenski putnik namjernik da je zabasao na trasu neke omladinske radne akcije, s marljivom omladinom iz svih prijateljskih zemalja. Iz svih zapravo osim – Hrvatske.
Ovdje su ostali valjda samo oni Hrvati kojima posao ne treba, jer su već tetovirali Djevicu Mariju i ostvarili svaku svoju ambiciju: njih ćete nedjeljom nakon mise vidjeti na nogometnoj tribini, gdje im je vazda bilo i mjesto. Eno ih tako i na neretvanskom el clasicu, na stadionu Podvornica u Opuzenu.
Kakav je to derbi bio, još se priča o njemu! S jedne strane navijači domaćeg Neretvanca, kluba koji je desetljećima igrao na pogon PIK-a Neretva iz Opuzena, poljoprivrednog kombinata za kojega je na sedam stotina hektara najbolje zemlje u cijeloj državi radilo sedam stotina ljudi, prije nego što je slavni PIK u privatizaciji sravnjen sa zemljom, a zemlja podijeljena lokalnim hadezeovcima. Nasuprot njima, na tribini za goste, navijači Neretve iz Metkovića, kluba koji je desetljećima igrao na pogon još slavnijeg Razvitka, u čijim je robnim kućama, dućanima, skladištima, hladnjačama, restoranima i hotelima radilo hiljadu i šest stotina ljudi, prije nego što je slavni metkovićki gigant u privatizaciji dodijeljen Stipi Gabriću Jambi.
Eto dakle besposlenih proletera iz sravnjenog opuzenskog giganta na tribinama malog stadiona Podvornica, eto ‘plavih vragova’ gdje mašu hrvatskim zastavicama zajedno s kineskim tesarima i armiračima, koje su doveli isti ljudi što su im grad sravnili s rodnom grudom, eto na suprotnoj tribini njihovih rivala, besposlenih proletera iz sravnjenog metkovskog giganta, eto drčnih ‘Blue White Killersa’ iz Jambinog Metkovića kako im odgovaraju, hm, razvitkom svoga transparenta. I što Opuzencima poručuje braća iste isisane krvi, što besposleni proleteri iz radničkog Metkovića imaju reći rođacima iz daleke Kine, što im ono piše na transparentu? Piše: ‘Hong Kong is not China!’
Cijela delta Neretve, cijela Dalmacija, cijela je Hrvatska pod zastavom državne nezavisnosti sravnjena sa zemljom, a zemlja podijeljena hadezeovcima, umjesto opljačkanog i poniženog proletarijata gazde su u nezavisnu sravnjenu zemlju Hrvatsku za parsto eura mjesečno doveli jeftini, uvozni proletarijat iz Filipina, Bangladeša, Nepala i Kine, a gnjevni Jambini berači mandarina nakon svega upozoravaju kako ‘Hong Kong nije Kina’! Odnosno, da biste bolje razumjeli njihov revolucionarni gnjev: 香港不是中国 Što će vjerojatno izravno ući u anale kao najslavnija rečenica takozvanog hrvatskog radničkog okreta.
To što u radničkom okretu škripi i cvili nije, međutim, do njih. To se u dalekoj Akvitaniji u svom grobu okreće baba Paula Gauguina, kojoj su hulje sjebale san.
portalnovosti
