sada znam
nisam tada znao da nemiri
dolaze od stapanja
sanjarenja i nepromišljenosti;
nisam znao da živim
u radosnom rasipničkom dobu
kada su se obećanja davala
puno, brzo i lako kao zalog
za nove nezasitne susrete;
nisam znao da je čar glazbe
u pokretanju treperenja
ukočenog duha i tijela;
nisam znao da je za postojanje
potraga za odnosima
s uzajamnim podudaranjem.
sada znam kada sam dospio
u škrto doba, ravnodušan
usiljen, u longeti melankolije,
i kada s drugima zajedničko
imam samo sunce iznad nas.
Veljko Lukić, završit ćeš kao ray manzarek (odabrane pjesme)
“Što je čovjek u beskraju?” - pita se Blaise Pascal, a možemo se svi pitati svakodnevno, više puta, u trenucima dok nam utezi pritišću minute i sate, a oni boreći se s težinom odlaze nekamo, tako otežali, dok nama ostaju nevjerojatno laki ili filtrirani dijelovi tog vremena, komadići na putu kako bismo od njih slagali apstraktnu sliku s kojom bismo iznova objasnili svoje postojanje, grleći ga nemirima, iznova i iznova.
Zato, opet, ne umijemo ga objasniti do kraja, jer već sljedeći dan (tako skoro!), točno nakon razrađene strategije kretanja (u, ili i, oboje?) s novim početkom, uslijedi i nova ostavština vremena s nedefiniranostima, ili nam se nedefiniranosti čine kao zavaravanje koje dolazi odozgo?
Valéry objašnjavajući pjesničko iskustvo kao da govori/piše o nevjerojatnoj vezi pjesničke invencije i intervencije s neobičnim osjećajem koji se javljajući se iznenada podvlači pod nebesku kapu u neobičnoj igri s božanskim. Nije zato čudno, pitati se popu/uz pomoć Pascala: je li moguće u tim vezama pronaći sebe nešto jasnijeg kako bi ljudski fakticiteti uobličili konkretne zadanosti pojedinačnog djelovanja za i zbog ljudskoga, svekolikoga, svemoćnoga u granicama ljudskosti?
Napokon, pjesništvo vidljivo u stihovima koji klize vremenom, podsjećajući na pritisak ali istovremeno se odmičući od njega, zahtjevaju opet ljudsku reakciju, ljudski pomak ili razmak od sinteze cjeline. Komadić ushićenja uobličen stihovima, poziva na Valéryjevo “otkrivanje”, ili više “prozivanje” slučaja.
On piše kako “jedna pjesma nije nikada završena”, a dalje navodi “poezija je umjetnost jezika”, što opet ide u korist pjesničke osobite izoliranosti iz fabriciranja stihova s krajnje predvidivim posljedicama. Intelektualiziranje stihom, stoga, baš može biti moguće, pogotovo danas, jer poezija je na sebe uzela dio podsjećanja na vrijeme, često čak suviše otežalo zbog čega filtriranje ili komadanje zarad slikovite predodžbe sjećanja odlazi uz dodatno opterećenje pjesničkim naporima koji nisu hinjena ushićenja iz udobnosti, usiljena proučeno - naučena poigravanja, nego nastaju unatoč jalovosti svakodnevice zbog čega su uvijek živi testamenti.
Odatle poezija postaje iskazivanje ili pokušaj iznalaženja identiteta ili sebe u svijetu koji, doduše, više - manje ne mari za stanje pjesnika. Alarmantni pokušaji se ponavljaju postajući sve glasniji i snažniji, ali, baš zato, jer su neosporno dijelom umjetničkoga svijeta, ali ipak, kao da ostaju u domeni nejasnog, hipersimboličkog ukazivanja gdje je potrebna određena čitateljska publika kako bi shvatila o čemu je napokon riječ.
Doista, može li čitateljska publika – svijet u okruženju širom otvorenih očiju ili mogu li određeni čitatelji, uroniti u čitav značenjski spektar i pri tome ostati neokrznuti; proći dubine simbola, metafora, čudesnih rješenja za kojima poseže pjesnik igrajući se i plačući, često istovremeno? Može li se ondje stvoriti ta apstrakna slika ili stvarati iznova svakim čitanjem; hoće li postupak evociranja tuđeg sjećanja i osjećanja/osjećanja biti evociranje našeg stanja, gotovo identičnog?
Emil Staiger apstrakcijama zahvaća značenje lirike, pjesništva, njezino neprikosnoveno tumaranje svijetom koji balansira između metričkih pravila, povijesnog instinkta i fundamentalnog pravila prema kome pitanje granica valorizacije kao da ostaje otvoreno.
Pitamo li se mi, čitatelji, zašto?
Moramo iskočiti iz šina koje nas vode isključivo ugodi, pa prema tome i odustati od povjerenja u već ionako oslabjele moći “velikih” pojedinaca i grupa.
Gromoglasni, sveprisutni, svenagrađivani, javni, zauzeli su vodeća mjesta dok iskreni, lirici sadašnjice, pišući živi testament, ostaju unutar građevine ideja i svijeta, svijeta ideja, ideja u svijetu, svijetu u ideji, života - sposobni samo za preživljavanje. Ali, takvi lirici postaju snažniji jer pružaju veći otpor. No, ne samo zbog toga, već i zbog djelovanja koje je javno dostupni sukob s nametnutim obrascima trgovanja umjetničkim djelovanjima, reakcija na nepotizam - bratstva/bratstava između isključivo istomišljenika i/li (uz) pod pokroviteljstvom velikih magova, za velike priče velikih ambicija prije svega, unatoč svemu – za maestralnosti odglumljene tjeskobe!
Staiger upravo nameće neuskraćivanje ili kontekstualizaciju pjesništva, što znači upravo veću univerzalnost od one koja je nametnuta. Zar ne?
Zato čovjek u beskraju i sam postaje beskraj, pjesnik postaje univerzalniji što je bliži sebi, onome običnome, što se nameće ili dolazi onkraj konkretiziranoga svijeta i regula pojedinaca s odriješenim rukama – onima što smiju ili mogu iz tko zna kojih razloga – i to baš danas = u vremenu gdje sve ide, prolazi, ali više kao laž jer su istine izgubile kompas.
Raznorazne ugroženosti postaju efemerne samo ako se istinski zapitamo postoji li služba ugroženih elitnih štićenika; no, pitamo li se uopće?
Blatni putevi egzistencije su, čini se, manje vidljivi uz živicu onih koji su nas okružili. Iza nje slabo je vidljiv bilo koji put, bilo čija obuća.
Dok velikani ne zalutaju, “nepoznati” pišu stihove, postaju svjedoci svoga, ali, i našega vremena. Nitko ih nije zaštitio, nitko im nije rekao kamo da idu. Oni postoje.
Nažalost, dok se sjetimo njihovog puta, cipela, već ih nema, zar ne?
A dugujemo im sve te slike, fragmente, vrijeme ili vremena! Parazitirajući na njihovim stihovima, jačamo, ali za sebe!
Što smo to učinili!? Što smo učinili ponovo!?
u bezdanu
u bezdan poezije gurnulo me je
nezadovoljstvo slikom u ogledalu;
pjesme su padanje vrištanje zamišljaji
spasa. i sjećanje na promatranje sebe.
a ti što si ostao pred staklenom pločom
koja zrcali tvoje odmjeravanje snage
sa samim sobom, ti samozadovoljni
gledatelju istoga, promatraču jednoga
ne očekuj moj udarac o tvrdo tlo;
provalija u koju sam gurnut nema kraja.
(Veljko Lukić, Godine su provalnici i druge pjesme)
Ivana Seletković - Zeničke sveske 41-42
