Emmanuel Lévinas etiku je, a ona nije ništa drugo nego naša odgovornost prema drugima, utemeljio upravo na Drugome, odnosno na licu. Biti osoba znači imati lice, u licu je smještena osoba. Druge prepoznajemo po licu. Nasilje, neovisno o kojem obliku nasilja se radi, proizlazi iz naše nemogućnosti da promatramo osobu kao osobu, odnosno kao Drugog ili kao Lice.
Drugi bi nas, da smo uistinu moralni, kako je to rekao Jacques Derrida, ”radosno traumatizirali”, bili bismo pozitivno potreseni što živimo u ljudskom svijetu brige, odgovornosti, podrške i susreta. Budući da za to nismo sposobni, naš svijet je svijet nasilja – fizičkog, psihičkog, socijalnog, ekonomskog, političkog, ideološkog, religijskog…
Lica nas, u izloženosti druge osobe i našoj skrivenosti u nemoralnosti, izazivaju na nasilje, na podložnost ili, ako je riječ o onim licima koje ne primjećujemo, na brutalno ignoriranje. Zato i jesmo nasilni, neodgovorni i, u krajnjoj liniji, nemoralni. One koje ne primjećujemo, društveno smo i komunikacijski isključili iz našeg svijeta jer u njima ne vidimo osobe.
Navest ću primjer, kada hodamo ulicom, pozdravimo samo one ljude čija lica prepoznajemo, to su osobe koje za nas postoje, sva ostala lica ne primjećujemo, te osobe za nas ne postoje, socijalno ih isključujemo iz našeg egzistencijalnog horizonta i smatramo da prema njima nismo odgovorni. Prema njima, budući da ih ne poznajemo, nismo dužni uspostaviti komunikacijski odnos, ali jesmo etički, prema svim ljudima, poznatim i nepoznatim, imamo moralnu dužnost zato što pred nama stoji čovjek, osoba.
Etika, kao filozofija morala, i moral, kao norma kojom prosuđujemo djelovanje i koja od nas zahtijeva da u tom djelovanju ostvarujemo dobro, ne odnosi se samo na osobe koje smo upoznali, nego na osobu kao osobu. No mi osobe reduciramo na nešto od osobe te je tako pretvaramo u stvar.
Kada liječnika promatramo samo i isključivo kao liječnika, njega i sebe smo reificirali i postali smo zarobljenici neljudskog svijeta.
Kada, primjerice, dječaci iz Splita na malonogometnom turniru u Sarajevu verbalno napadnu neku drugu djecu, oni su to napravili zato što su sebe reducirali na nacionalistički, nemoralni podmladak bez lica, dok su druge, također, lišili lica, osobnosti i ljudskosti i reducirali ih na neprijatelje koje treba ubiti.
Ova djeca iz Splita naučena su da žive u svijetu bez lica i bez osoba, oni žive u svijetu Hrvata i Srba, zato će, ako ne shvate vrijednost osobe i Drugoga, uvijek i svugdje kada vide Srbe vikati ”ubij Srbina”. Srbin za njih nije čovjek, dijete nije čovjek, natjecatelj na sportskom susretu također nije čovjek, jer čovjeka u svijetu nemoralne redukcije nema. Ni oni sami, također, nisu ljudi, oni sebe doživljavaju kao ubojice Srba. Smisao njihovog života sastoji se u tome da budu neprijatelji Srbima. Djeca bez ljudskog lica, svoga lica i lica drugoga, nemaju djetinjstvo.
Mnogi su djeci oduzeli djetinjstvo i pripremali ih na to da žive u nemoralnom svijetu. Jedan od tih mnogih je, primjerice, bio pater Vjekoslav Lasić. Sjećam se njegovih riječi iz, ako se ne varam, 1997. godine. Tada sam bio student, te riječi me proganjaju jer opisuju moralni, društveni, povijesni i religijski horizont namijenjen ovoj državi.
Vjekoslav Lasić se tada okomio na djecu, oduzimajući im lice, rekavši: ”Poglavnik Ante Pavelić s nevinom dječicom gleda Boga licem u lice”. Ako netko smatra da i ove – ali ne samo ove, bilo ih je mnogo i bilo ih je od mnogih – riječi, izgovorene 1997. godine, nemaju veze s nedavnim događajem pozivanja na ubijanja Srbina, zbog toga što Srbin ne može biti dijete, u Sarajevu, takve je nemoguće izmamiti iz tvrdokorne i destruktivne gluposti.
Ništa nevino, dječje i božansko ne opstaje u blizini Ante Pavelića. Bog je, kada je već riječ o ovoj zločinačkoj nakazi poznatoj kao Ante Pavelić, bio s nevinom djecom u logorima, on je bio s proganjanim i ubijanim osobama koje je zločinački režim ove nakaze reducirao na nešto kako bi ih mogao proganjati, zatvarati i ubijati.
Redukcija osobe na nešto, uvijek je poziv da se nad tim tko je reduciran na nešto izvrši nasilje ili je, pak, pristanak na to da taj reducirani na nešto – primjerice, na utemeljitelja države ili religije – izvrši nasilje nad onima koji se nalaze u području koje promatramo kao područje koje prvenstveno pripada toj redukciji, dok su svi ostali reducirani na to da igraju drugorazredne uloge.
Vjekoslav Lasić je tako Boga osudio da bude drugorazredni potrčko Anti Paveliću, a djecu je prokleo da budu podmladak i izvršitelji zločinačke volje ove nakaze.
Etika se nalazi u temelju naših čina, neovisno što radimo. Kada u Sabor dođu zagrebački beskućnici, a upravo to se dogodilo prije nekoliko dana, premijer Plenković, koji je tada bio za govornicom, baš kao i svi nazočni zastupnici, trebali su, posramljeni probuđenom ljudskošću i grižnjom savjesti zbog toga što su njihove politike upravo te ljude reducirale na beskućnike, vlastitim rukama temeljito razrušiti Sabor, jer stvara beskućnike i održava ih u beskućništvu, i iznova sagraditi jedan drugi, moralniji Sabor koji će brinuti o ljudima i razvijati takve politike, politike brige. Ali ne, beskućnici su dobili aplauz izdaje, nebrige i sadizma.
Političari su politikama proizvodnje beskućnika sebi izgradili kuće, pokupovali stanove, učinili se poželjnim partnerima da nam, onako besramni, otvaraju vrata u njihov, do krajnjih granica isprostituirani, emocionalni svijet – snimaju umiranja, snimaju nova zavođenja.
Ovi lažni borci za pravdu i tzv. malog čovjeka, kopaju rovove kako bi u njih odložili i na sigurno stavili 700.000 eura ušteđenih od političke aktivnosti. Toliko se, kaže Marijana Petir, može zaraditi u niti 20 godina bavljenja politikom. Ponavljam, riječ je o politikama proizvodnje beskućnika. Takvi su pljeskali beskućnicima iskazujući zadovoljstvo s onim što su ovim ljudima napravili.
Da je Emmanuel Lévinas vidio ovaj besramni prizor iz Hrvatskog sabora, umro bi od jednog drugog traumatizma, traumatizma sadizma, nemorala i hipokrizije. To je traumatizam naše politike.
Čovjek je biće s licem, sve ostalo je zlokobna krivotvorina koja ubija, u logore zatvara ili se, pak, bogati na onima koje su svojom krivotvorenom ljudskošću izbacili, ovako ili onako, iz njihovih domova.
