U interesu je zemlje da HDZ preuzme Andrej Plenković i baš nas briga što bi SDP više želio Karamarka, kao što je svojedobno više želio Pašalića nego Sanadera. Ali Sanaderov model reformirane desnice je propao i zašto bi sada uspjelo ovo s Plenkovićem? Očito, traži se nešto novo
Nemojte ništa pitati Andreja Plenkovića. Nemojte ga pitati o razbijanju ćiriličnih ploča u Vukovaru. Nemojte pitati, to još manje, o Glogoški-Klemmovom šatoru i plinskim bocama. Ništa ga ne pitajte o Hasanbegoviću, Tepešu, Ilčiću i sličnima. Ne pitajte ga ni o ustaškom arlaukanju na nogometnim stadionima, ni pod prozorima Mirjane Rakić. Ne pitajte čak ni o Tomislavu Karamarku, iako bi Plenković trebao biti njegov antipod, čovjek koji se pojavio, točnije pojavilo ga se, da okrene teški i tromi HDZ-ov tanker za 180 stupnjeva. Na sva ta pitanja on ne odgovara, niti treba očekivati da odgovori. Jer taj, nazvat ću ga uvjetno, novi Sanader trenutno izgleda kao robotizirani reformator kojeg je krajnje radikalizirana, napola ustaška stranka poslala na neispitano područje umjerenjaštva i suradništva. Ali s izričitom naredbom da ništa oko sebe ne dira i ne sklapa nikakve sporazume dok HDZ-ov glavni stan ne procjeni što s njima. Tu odmah vidiš veliku, ključnu razliku u odnosu na Sanadera. Sanader je prije desetljeće i pol ušao u mandat šefa HDZ-a s nedodirljivom popudbinom splitske Rive, dakle kao provjereni desničarski ras koji nikome ne mora polagati račune. A kada je počeo rušiti ustaške spomenike, poslao pismo dijaspori u kojem govori o štetnosti ustašovanja i slično, što je bilo kritično razdoblje njegove vlasti, izvukao je spasonosni alibi da to treba učiniti radi dovršetka pregovora s Evropskom unijom.
To s EU-om prosječnom HDZ-ovcu nikada ništa nije značilo, ali ako je o tome ovisio dolazak ili ostanak HDZ-a na vlasti – značilo mu je sve. To je jednostavno bilo tako. Ali ništa od toga Plenković danas nema. Ovo s EU-om je svršena priča, a za razliku od Sanadera on ulazi u mandat šefa HDZ-a kao svileni umjerenjak, koji nikada nije izgovorio, niti će, njegovu rečenicu u Splitu 2001. godine kojom je optužio Račan-Mesićevu vlast za ‘izdaju’. I dobro, što takav čovjek može učiniti kada za nekoliko dana, svi su izgledi, bude postavljen na čelo ove stranke? To je zaista pitanje za milijun kuna, na koje nema jednoznačnog odgovora. Evo, uzmite spomenutog Zlatka Hasanbegovića, danas jednog od najpopularnijih, ili i najpopularnijeg čovjeka iz vrha stranke. Bilo bi logično da Plenković, ako stvarno želi steći status ‘drugog Sanadera’, izbriše ovog notornog ustašonostalgičara iz kadrovskih križaljki. I tako dokaže umjerenijem dijelu biračkog tijela da misli ozbiljno. Ali ako to učini, riskira da potone u vlastitoj stranci, pa ako nekako i dobije skore unutarstranačke izbore, da zatim izgubi one parlamentarne dva mjeseca kasnije. I to da ih izgubi možda baš od svojih HDZ-ovaca, od kojih će dio radije ostati kod kuće nego glasati za njega. Eto, zato Plenković sliči na kloniranog, robotiziranog Sanadera, koji za razliku od originala ima ograničen radijus kretanja, i to u situaciji kada današnji HDZ izgleda još ekstremnije i sluđenije nego onaj prije desetljeće i pol.
Utoliko su i manje šanse vjerojatnog budućeg predsjednika stranke da napravi modernistički obrat koji je napravio Sanader, makar je i to bilo samo privremeno. Privremeno zato što ni Sanader nije uspio ono što Plenković može još manje, a to je zbilja temeljito renovirati HDZ od vrha do dna, a ne samo promijeniti mu čelo i fasadu. Ovo ponešto podsjeća, ispričavam se na malčice grubljoj usporedbi, na pokušaj ustaških ministara Vokića i Lorkovića da prevedu NDH na stranu antifašističke koalicije, što ova, jasno, nije prihvatila. Pa je onda Pavelić dao smaknuti tu dvojicu ministara, predstavljajući ih kao izdajnike, iako je s njihovim planom, po svemu sudeći, bio upoznat, dakle u njemu je posredno i sam sudjelovao. Upravo to bi se moglo dogoditi Plenkoviću. Ako izgubi parlamentarne izbore u rujnu, sasvim je moguće da nakon toga na stranačkom saboru HDZ-a bude smijenjen pod optužbom za kapitulanstvo, tj. za unošenje razorne klice umjerenjaštva u stranku. Uostalom, u medijima koje kontrolira desnica radikalnija od HDZ-a već se naveliko piše kako Plenković i Milanović kolaboriraju oko toga da se HDZ i SDP stope u nekakav novi SKH. Naravno, zvuči krajnje imbecilno, ali ako je Sanader nakon odlaska s vlasti omastio omču pod jednako blentavim optužbama da je HDZ izručio ljevici, zašto se ne bi isto dogodilo i Plenkoviću.
Naravno, nije mi namjera reći, ako ste to pomislili, da bi bilo dobro da Plenković ne uspije isto koliko nisu uspjeli Vokić i Lorković. Naprotiv, bilo bi jako dobro da se on othrva manipulacijama iz HDZ-a, pa ako ne odmah, a ono nakon što se učvrsti posmica Hasanbegovića, Tepeša i slične koji su bili vodonoše Karamarkove reustašizacije. Jest da čovjeku padne na pamet da bi najbolje bilo da HDZ netragom nestane sa scene, bio pod Plenkovićem ili nekim drugim, jer ta stranka je kao mlinski kamen samljela sve pred sobom. Od rušenja jugoslavenske federacije i boljih varijanti kapitalističke tranzicije do elementarnih pravila demokratske države. Ali to jednostavno nije realno i spada u naivnije oblike wishful thinkinga. Zato, unatoč spomenutom štetočinstvu, ili baš zbog njega, nemoguće je zamisliti da bi Hrvatska mogla postati demokratsko društvo bez demokratske preobrazbe HDZ-a i ako čovjek treba odabrati onaj ključni šaraf oko kojeg se sve vrtjelo u protekla dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti, to je baš to. Nema koliko-toliko demokratske Hrvatske bez koliko-toliko demokratskog HDZ-a. Osim toga, baš me briga što o tome misli SDP. O da, njemu bi više odgovaralo da je na čelu HDZ-a ostao Karamarko, kao što mu je odgovaralo da 2000. godine dođe Pašalić, a ne Sanader. S takvima on lako izlazi na kraj, jede ih za doručak. Ali koga se to tiče? Interes je zemlje da HDZ preuzme Plenković, kao što je svojedobno bio da to učini Sanader.
No poslije svega ostaje pitanje kakve koristi od toga. Sanaderov model modernizacije je propao, a na njegovim ruševinama počela je nikada otvorenija i luđa reustašizacija. Zatim su taj model preuzeli u Srbiji, ali i ondje je propao, iako ne s tako retrogradnim posljedicama. I zašto bi sada to uspjelo s Plenkovićem? Model se potrošio, treba naći novi. Kakav? To nitko ne zna, ne znaju ni kršćanski i drugi evropski narodnjaci, pučani koji guraju Plenkovića jer im je dosta retropopulizma i kod kuće, pa ne žele da Hrvatska postane, kao Poljska i Mađarska, kliconoša još goreg. Ali to više nije problem samo tih novih članica Evropske unije, nego i starih kojima već dulje dominira desnica. Ona je trebala biti brana spomenutim populizmima, ali nije, nego je taj virus ušao i u njih, a kako vrijeme odmiče, sve više i u nominalno lijeve stranke. I tu je točka obrata. Nakon više primjera iz kojih su se vidjeli slabi dometi i ograničenja reformirane desnice (na našim stranama to su Sanader i Vučić) vrijeme je za nešto sasvim novo. Za obnovu ljevice, antifašističke, klasno, nacionalno i vjerski obzirne, koja neće mijenjati samo sebe, nego pedagoški i medikativno pomoći i stvaranju drukčije desnice. I upravo ta mogućnost otvara se u Hrvatskoj s izglednom pobjedom lijevoliberalnih stranaka na jesenjim izborima. Nekako sumnjam da je SDP za to kapacitiran, ali pričekajmo, brzo će se vidjeti.
portalnovosti
Nemojte ništa pitati Andreja Plenkovića. Nemojte ga pitati o razbijanju ćiriličnih ploča u Vukovaru. Nemojte pitati, to još manje, o Glogoški-Klemmovom šatoru i plinskim bocama. Ništa ga ne pitajte o Hasanbegoviću, Tepešu, Ilčiću i sličnima. Ne pitajte ga ni o ustaškom arlaukanju na nogometnim stadionima, ni pod prozorima Mirjane Rakić. Ne pitajte čak ni o Tomislavu Karamarku, iako bi Plenković trebao biti njegov antipod, čovjek koji se pojavio, točnije pojavilo ga se, da okrene teški i tromi HDZ-ov tanker za 180 stupnjeva. Na sva ta pitanja on ne odgovara, niti treba očekivati da odgovori. Jer taj, nazvat ću ga uvjetno, novi Sanader trenutno izgleda kao robotizirani reformator kojeg je krajnje radikalizirana, napola ustaška stranka poslala na neispitano područje umjerenjaštva i suradništva. Ali s izričitom naredbom da ništa oko sebe ne dira i ne sklapa nikakve sporazume dok HDZ-ov glavni stan ne procjeni što s njima. Tu odmah vidiš veliku, ključnu razliku u odnosu na Sanadera. Sanader je prije desetljeće i pol ušao u mandat šefa HDZ-a s nedodirljivom popudbinom splitske Rive, dakle kao provjereni desničarski ras koji nikome ne mora polagati račune. A kada je počeo rušiti ustaške spomenike, poslao pismo dijaspori u kojem govori o štetnosti ustašovanja i slično, što je bilo kritično razdoblje njegove vlasti, izvukao je spasonosni alibi da to treba učiniti radi dovršetka pregovora s Evropskom unijom.
To s EU-om prosječnom HDZ-ovcu nikada ništa nije značilo, ali ako je o tome ovisio dolazak ili ostanak HDZ-a na vlasti – značilo mu je sve. To je jednostavno bilo tako. Ali ništa od toga Plenković danas nema. Ovo s EU-om je svršena priča, a za razliku od Sanadera on ulazi u mandat šefa HDZ-a kao svileni umjerenjak, koji nikada nije izgovorio, niti će, njegovu rečenicu u Splitu 2001. godine kojom je optužio Račan-Mesićevu vlast za ‘izdaju’. I dobro, što takav čovjek može učiniti kada za nekoliko dana, svi su izgledi, bude postavljen na čelo ove stranke? To je zaista pitanje za milijun kuna, na koje nema jednoznačnog odgovora. Evo, uzmite spomenutog Zlatka Hasanbegovića, danas jednog od najpopularnijih, ili i najpopularnijeg čovjeka iz vrha stranke. Bilo bi logično da Plenković, ako stvarno želi steći status ‘drugog Sanadera’, izbriše ovog notornog ustašonostalgičara iz kadrovskih križaljki. I tako dokaže umjerenijem dijelu biračkog tijela da misli ozbiljno. Ali ako to učini, riskira da potone u vlastitoj stranci, pa ako nekako i dobije skore unutarstranačke izbore, da zatim izgubi one parlamentarne dva mjeseca kasnije. I to da ih izgubi možda baš od svojih HDZ-ovaca, od kojih će dio radije ostati kod kuće nego glasati za njega. Eto, zato Plenković sliči na kloniranog, robotiziranog Sanadera, koji za razliku od originala ima ograničen radijus kretanja, i to u situaciji kada današnji HDZ izgleda još ekstremnije i sluđenije nego onaj prije desetljeće i pol.
Utoliko su i manje šanse vjerojatnog budućeg predsjednika stranke da napravi modernistički obrat koji je napravio Sanader, makar je i to bilo samo privremeno. Privremeno zato što ni Sanader nije uspio ono što Plenković može još manje, a to je zbilja temeljito renovirati HDZ od vrha do dna, a ne samo promijeniti mu čelo i fasadu. Ovo ponešto podsjeća, ispričavam se na malčice grubljoj usporedbi, na pokušaj ustaških ministara Vokića i Lorkovića da prevedu NDH na stranu antifašističke koalicije, što ova, jasno, nije prihvatila. Pa je onda Pavelić dao smaknuti tu dvojicu ministara, predstavljajući ih kao izdajnike, iako je s njihovim planom, po svemu sudeći, bio upoznat, dakle u njemu je posredno i sam sudjelovao. Upravo to bi se moglo dogoditi Plenkoviću. Ako izgubi parlamentarne izbore u rujnu, sasvim je moguće da nakon toga na stranačkom saboru HDZ-a bude smijenjen pod optužbom za kapitulanstvo, tj. za unošenje razorne klice umjerenjaštva u stranku. Uostalom, u medijima koje kontrolira desnica radikalnija od HDZ-a već se naveliko piše kako Plenković i Milanović kolaboriraju oko toga da se HDZ i SDP stope u nekakav novi SKH. Naravno, zvuči krajnje imbecilno, ali ako je Sanader nakon odlaska s vlasti omastio omču pod jednako blentavim optužbama da je HDZ izručio ljevici, zašto se ne bi isto dogodilo i Plenkoviću.
Naravno, nije mi namjera reći, ako ste to pomislili, da bi bilo dobro da Plenković ne uspije isto koliko nisu uspjeli Vokić i Lorković. Naprotiv, bilo bi jako dobro da se on othrva manipulacijama iz HDZ-a, pa ako ne odmah, a ono nakon što se učvrsti posmica Hasanbegovića, Tepeša i slične koji su bili vodonoše Karamarkove reustašizacije. Jest da čovjeku padne na pamet da bi najbolje bilo da HDZ netragom nestane sa scene, bio pod Plenkovićem ili nekim drugim, jer ta stranka je kao mlinski kamen samljela sve pred sobom. Od rušenja jugoslavenske federacije i boljih varijanti kapitalističke tranzicije do elementarnih pravila demokratske države. Ali to jednostavno nije realno i spada u naivnije oblike wishful thinkinga. Zato, unatoč spomenutom štetočinstvu, ili baš zbog njega, nemoguće je zamisliti da bi Hrvatska mogla postati demokratsko društvo bez demokratske preobrazbe HDZ-a i ako čovjek treba odabrati onaj ključni šaraf oko kojeg se sve vrtjelo u protekla dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti, to je baš to. Nema koliko-toliko demokratske Hrvatske bez koliko-toliko demokratskog HDZ-a. Osim toga, baš me briga što o tome misli SDP. O da, njemu bi više odgovaralo da je na čelu HDZ-a ostao Karamarko, kao što mu je odgovaralo da 2000. godine dođe Pašalić, a ne Sanader. S takvima on lako izlazi na kraj, jede ih za doručak. Ali koga se to tiče? Interes je zemlje da HDZ preuzme Plenković, kao što je svojedobno bio da to učini Sanader.
No poslije svega ostaje pitanje kakve koristi od toga. Sanaderov model modernizacije je propao, a na njegovim ruševinama počela je nikada otvorenija i luđa reustašizacija. Zatim su taj model preuzeli u Srbiji, ali i ondje je propao, iako ne s tako retrogradnim posljedicama. I zašto bi sada to uspjelo s Plenkovićem? Model se potrošio, treba naći novi. Kakav? To nitko ne zna, ne znaju ni kršćanski i drugi evropski narodnjaci, pučani koji guraju Plenkovića jer im je dosta retropopulizma i kod kuće, pa ne žele da Hrvatska postane, kao Poljska i Mađarska, kliconoša još goreg. Ali to više nije problem samo tih novih članica Evropske unije, nego i starih kojima već dulje dominira desnica. Ona je trebala biti brana spomenutim populizmima, ali nije, nego je taj virus ušao i u njih, a kako vrijeme odmiče, sve više i u nominalno lijeve stranke. I tu je točka obrata. Nakon više primjera iz kojih su se vidjeli slabi dometi i ograničenja reformirane desnice (na našim stranama to su Sanader i Vučić) vrijeme je za nešto sasvim novo. Za obnovu ljevice, antifašističke, klasno, nacionalno i vjerski obzirne, koja neće mijenjati samo sebe, nego pedagoški i medikativno pomoći i stvaranju drukčije desnice. I upravo ta mogućnost otvara se u Hrvatskoj s izglednom pobjedom lijevoliberalnih stranaka na jesenjim izborima. Nekako sumnjam da je SDP za to kapacitiran, ali pričekajmo, brzo će se vidjeti.
portalnovosti
